Teistički i materijalistički pogled na svijet
Među ljudima su uvijek postojali različiti oblici svjetonazora. I pored njihove brojnosti, možemo ih na osnovu prihvatanja ili poricanja postojanja nematerijalnog podijeliti u dva općenita pravca: teistički i materijalistički svjetonazor.
Sljedbenici materijalističkog svjetonazora u prošlosti su se nazivali naturalisti (tabī‘i), ateisti (dahri, zindīk) ili nevjernici (mulhid), a u naše, savremeno doba nazivaju se materijalistima.
Materijalizam ima različite oblike, od kojih je u naše vrijeme najpoznatiji dijalektički materijalizam, koji predstavlja filozofsko učenja marksizma.
Između ostalog, postalo je jasno da svjetonazor ima širi opseg nego religijska uvjerenja, jer obuhvata i ateistička i materijalistička uvjerenja, kao što se i termin ideologija ne odnosi samo na sistem vjerskih propisa.
Nebeske vjere i njihova načela
O načinu nastajanja različitih vjera postoje različita mišljenja među znanstvenicima povijesti religije, sociologije i antropologije. Međutim, na osnovu islamskih izvora možemo kazati da pojavljivanje vjere počinje onog trenutka kada se pojavio čovjek, a prvi čovjek – dakle Adem, a.s. – bio je Božiji poslanik koji je pozivao monoteizmu i obožavanju Jednog Boga, dok mnogobožačke religije nastaju kao posljedica iskrivljivanja jednobožačkog vjerovanja i djelovanja pojedinaca u skladu sa njihovim ličnim nahođenjem te ličnim i zajedničkim ciljevima.[1]
Monoteističke vjere, koje su zapravo nebeske i istinske vjere, imaju tri zajednička opća načela:
- vjerovanje u Jednog Boga (tevhīd),
- vjerovanje u vječni život svakog čovjeka na Budućem svijetu te stizanje do nagrade ili kazne na temelju djela koja su učinjena na Ovome svijetu (me‘ād),
- vjerovanje u poslanike koje je Bog slao s ciljem da ljude upute ka krajnjem savršenstvu te ovosvjetskoj i onosvjetskoj sreći (nubuvvet).
Ova tri načela predstavljaju istovremeno i odgovore na tri najosnovnija pitanja koja svaki svjestan čovjek sebi postavlja: Ko ili šta je izvor života? Šta je kraj života? Na koji se način može spoznati najbolji program života?
Kada je riječ o sadržaju tog programa, koji se određuje i jamči posredstvom Objave, on predstavlja vjersku ideologiju koja proizlazi iz teističkog svjetonazora.
Akaid ima svoja načela, neophodnosti i obaveze, ono što iz njega proizlazi i grane koje zajedno tvore akaidski sistem vjere. Razlike u ovim vrstama uvjerenja su razlog javljanja religija, različitih sekti i vjerskih ogranaka i metoda. Tako su razilaženja u uvjerenjima vezanim za poslanstvo nekih Božijih poslanika i utvrđivanje vjerodostojne nebeske Knjige postala osnovni razlog razilaženja između judaizma, kršćanstva i islama, što je za sobom donijelo i druge razlike na razini uvjerenja i praktičnih propisa, pa neka uvjerenja uopće ne odgovaraju načelima uvjerenja, poput vjerovanja u trojstvo, koje nije u saglasju s monoteizmom, bez obzira koliko kršćani pokušavali da ga opravdaju. Isto tako, razilaženje u utvrđivanju onoga ko određuje Poslanikovog nasljednika – da li je to Bog ili su to ljudi – postalo je glavni činilac razilaženja sunija i šiija u islamu.
Monoteizam (tevhīd), poslanstvo (nubuvvet) i proživljenje (me‘ād) predstavljaju temeljna uvjerenja u svim nebeskim religijama. Međutim, i druga uvjerenja koja slijede iz gore navedenih i do kojih možemo doći analizom navedena tri glavna načela možemo prema posebnom terminološkom značenju smatrati dijelom glavnih uvjerenja. Naprimjer, vjerovanje u postojanje Boga može se uzeti kao jedno načelo, a vjerovanje da je Bog jedan može biti drugo načelo. Isto tako, vjerovanje u posljednjeg Poslanika smatra se jednim od osnovnih uvjerenja u islamu. Neki šiijski znanstvenici Božiju pravednost (‘adl), koja je jedan od ogranaka tevhīda, izdvajaju kao samostalno načelo, kao što i imamet, koji slijedi iz vjerovjesništva, smatraju još jednim samostalnim načelom. Ustvari, korištenje pojma načelo u vezi s ovakvom vrstom uvjerenja vezano je za određivanje termina i dogovor, zbog čega nema potrebe ni mjesta za polemiku po ovom pitanju.
Na osnovu iznesenog, može se naglasiti da sintagma usūlu-d-dīn (načela vjere) može biti korištena na dva načina: općenito i posebno. Općenito gledano, termin načelo nalazi se nasuprot pojmu ogranci vjere, tj. poglavlju o praktičnim propisima (ahkam), a obuhvata sva ispravna uvjerenja (akaid). Posebno značenje ovog termina tiče se najosnovnijih uvjerenja. Također se može određen broj monoteističkim religijama zajedničkih uvjerenja, kao što su tri načela (jednoboštvo, vjerovjesništvo i proživljenje), nazvati “načelima vjere” u apsolutnom smislu. Dodavanjem jednog ili više načela dolazimo do termina “načela posebne religije”, a dodavanjem nekoliko uvjerenja koja pripadaju određenom mezhebu ili pravcu dobijamo “načela vjere jednog mezheba”, ili pak “načela vjerovanja jednoga mezheba”.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi
[1] Jedno od brojnih iskrivljenja do kojih je, zarad udovoljavanja određenim osornim moćnicima i nasilnicima, došlo u nekim nebeskim religijama jeste i pojava da se vjera ograniči na odnos čovjeka s Bogom. Vjerski propisi su ograničeni na posebne vjerske svetkovine, a naročito su politika i upravljanje društvenim pitanjima izuzeti iz okvira religije, iako je svaka nebeska vjera zadužena da objasni sva pitanja i sve okolnosti koje čovjek treba poznavati da bi stigao do ovosvjetske i onosvjetske sreće, a njegov razum nije dostatan da bi ih sam po sebi poznavao. Ovu tvrdnju objasnit ćemo na drugom mjestu. Posljednji Poslanik kojeg šalje Allah mora ljudima predati naučavanje i upute koji će im biti potrebni dok je svijeta. Zato je značajan dio islamskog naučavanja vezan za društvena, ekonomska i politička pitanja.