Ljubav prema gladovanju

(وَ يَكُونُ قُرَّةُ عَيْنِهِ الجُوع)

“…Te da mu gladovanje predstavlja radost.”

Predaje

Imam Sadik, mir s njim, je rekao: “Čovjek je najbliži Allahu onda kada mu je trbuh prazan.”[1]

Božiji Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, je rekao: “Gladovanje je svjetlo mudrosti, sitost je udaljavanje od Allaha, a ljubav prema bijednicima i zbližavanje s njima ujedno je približavanje Allahu.”[2]

Ebu Basir prenosi da mu je Imam Sadik, mir s njim, rekao: “O Ebu Muhammede, uistinu se trbuh uzobijesti prema Allahu. Čovjek je najbliži Allahu onda kada mu je trbuh prazan, a najomraženiji je kod Njega onda kada mu je trbuh pun.”[3]

Rekao je Poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim: “Čuvajte se prejedanja, jer ono nanosi štetu tijelu, izaziva bolest i uzrokuje da čovjek bude lijen i nemaran prema robovanju Bogu.” Od Poslanika, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i njegovim, prenose se i sljedeće riječi: “Ko bude malo jeo, tijelo će mu biti zdravo a srce čisto, a ko bude mnogo jeo, tijelo će mu biti bolesno a srce otvrdnulo.”[4]

Objašnjenje

Na mnogo mjesta u ovoj predaji s Miradža Uzvišeni Allah je zajedno naveo šutnju i glad te istaknuo njihove zajedničke učinke i posljedice. Možda je tajna ovoga u tome što postojanje i nepostojanje dobrih i loših djela zavisi od ovih osobina, pa kada čovjek bude gladan i kada pazi na svoj jezik, duša mu nađe smiraj i on se okrene svojoj iskonskoj prirodi, što za sobom povlači činjenje dobrih djela, a kada, s druge strane, bude sit te kada mnogo priča i ne pazi na svoj jezik, to za posljedicu ima uzburkavanje strasti, nemar prema iskonskoj prirodi, mnoštvo grešaka i činjenje loših djela.

Iz nekih predaja koje smo naveli nakon rečenice: “Trbusi njihovi lagahni su od dozvoljene hrane”,[5] obznanjuje se značenje pohvalnog gladovanja. Jedna od tih predaja koje smo naveli je i sljedeća, koju Salih Nejli prenosi od Imama Sadika, mir s njim: “Sin Ademov treba jesti toliko da kičmu ispravi, pa kada neko od vas jede, neka trećinu trbuha odredi za hranu, trećinu za piće i trećinu za disanje.”[6]

U skladu s iznesenim, podsticanje na glad nije poziv na stalno gladovanje, jer ono – pored toga što nanosi štetu tijelu – odvraća od sjećanja na Allaha Uzvišenog. Prema tome, od onoga koji ide stazom robovanja Allahu traži se da u svemu bude umjeren. Obavezni i dobrovoljni post – u to nema nikakve sumnje – imaju značajnu ulogu u postizanju razina savršenstva, ali se u dobrovoljnom postu također mora voditi računa o umjerenosti.

Izvor: Ali Se'adet Perver, Tajne s Miradža, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2012., sa arapskog preveli: Ensar Karaman i Akbaš

[1] Biharu-l-envar, sv. 63, str. 331, predaja 5.

[2] Isto, predaja 7.

[3] Isto, str. 336, predaja 25.

[4] Isto, str. 338, predaja 35.

[5] Predaja s Miradža, poglavlje 2.

[6] Vesailu-š-ši‘a, sv. 24, str. 240, predaja 30435.