Epistemologija sa gledišta Mulla Sadraa

Sadra smatra da je istinska spoznaja sadržana u tri polja: čvrstom uvjerenju, podudarnosti sa zbiljom i postojanosti.[1]

Svaki od ovih dijelova navedenih u definiciji ograničava značenje istinske spoznaje. Tako čvrsto uvjerenje isključuje nedoumicu i pretpostavku, podudarnost sa zbiljom isključuje složeno neznanje, a postojanost isključuje uvjerenje koje je podložno opovrgavanju.

Izlaganje ove definicije rješava mnoge prigovore koji su izneseni po pitanju definicije istinske spoznaje, jer su ti prigovori ustvari nedoumice, pretpostavke (sumnje), složeno neznanje i uvjerenja podložna opovrgavanju koja su prikazana kao spoznaje. U skladu sa Sadraovom definicijom spoznaje, niti jedno od gore navedenog ne spada u istinske spoznaje. On, na tragu gornje definicije, prvostepene aksiome smatra najistinitijim spoznajama.

Prvostepeni aksiomi su ona znanja koja su sama po sebi jasna i očita i nema nikakve potrebe za njihovim dokazivanjem ili misaonom djelatnošću. Primjer ovog znanja su pojmovi bitka i nebitka, kao i znanje o tome da je cjelina veća od njenog dijela.[2]

Mulla Sadra također vjeruje da nemogućnost združenosti i izuzeća dvije protivrječne pojave među aksiomima ima posebnu važnost.[3]

Protivrječne su dvije pojave od kojih jedna postoji, a druga ne postoji, kao čovjek i ne-čovjek, te su za njih i združenost i izuzeće nemogući. Ovaj aksiom predstavlja osnovu mnogih naših dokaznih postupaka.

Mogućnost spoznaje

Da li je spoznaja moguća? Da li čovjek može sebi priskrbiti suštinu spoznaje? Sadra ne samo da je spoznaju smatrao mogućom nego je smatra i ostvarenom. Jer, kao što ćemo govoriti u raspravi o vrstama spoznaje, on znanje dijeli na stečeno i prisutno. Znamo da kod prisutnog znanja nema nikakvog posrednika između onoga koji saznaje i predmeta spoznaje. Samim time, ova vrsta znanja je daleko od bilo kakve mogućnosti da u njemu dođe do pogreške i spada među istinske spoznaje. Sadra je stečeno znanje podijelio na očigledno i spekulativno znanje. Kod očiglednih sudova očitost i istinitost smatra istovjetnim. Drugim riječima, vjeruje da razum samim presuđivanjem o postojanju odnosa između subjekta i predikata razumije i istinitost tog odnosa.[4]

Prema tome, i aksiomi spadaju među istinske spoznaje koje je čovjek dosegnuo. Zaključujemo da iako Sadra nije vodio zasebnu raspravu o mogućnosti spoznaje, s obzirom da je spoznaju smatrao sigurno ostvarenom, samim time je vjerovao da ju je moguće ostvariti. Vidjeli smo da je podudarnost sa zbiljom smatrao dijelom značenja pojma istinska spoznaja, ali ipak razlučivanje istinskih spoznaja od pretpostavki i mašte nije lahko. Jedna od glavnih rasprava u epistemologiji je da li se ljudske spoznaje podudaraju sa zbiljom ili ne. Da li je ovaj vanjski svijet upravo onaj koji mi razumijemo i spoznajemo, ili između vanjskog svijeta i našeg shvatanja njega postoje razlike? Drugim riječima, da li je istinska spoznaja ono za šta mi mislimo da jeste spoznaja, ili se nama samo prikazuje kao takva?

Prije same rasprave o podudarnosti ili nepodudarnosti sa zbiljom, moramo dokazati postojanje vanjskoga svijeta, da bi tek onda na red došla rasprava o podudarnosti i nepodudarnosti.

Sadra je ponekad postojanje vanjskog svijeta smatrao nužnom činjenicom oko koje ne postoji razilaženje među umnim ljudima.[5] U svakom slučaju, za dokazivanje vanjskog svijeta čovjekove osjetilne percepcije smatra nedovoljnim i vjeruje da pored osjetila imamo potrebu da se obratimo i razumu. Sadra u objašnjenju svoga stava kao primjer navodi mentalno oboljelu ili usnulu osobu i kaže: “Kako ove osobe svojim osjetilima vide forme i slike iako one, kao takve, ne postoje u vanjskom svijetu. Kada bi osobe u takvom stanju bile u mogućnosti da se okoriste razumom, mogle bi prosuditi da li te forme, koje postoje u njihovim umovima, zaista postoje i u vanjskom svijetu ili ne.”[6]

Premda je po Sadrau postojanje vanjskog svijeta očito i ne treba ga dokazivati, on ipak za njega iznosi argumentaciju. Po njegovom uvjerenju, pojava tjelesnog svijeta, s jedne strane, nije nemoguća i spada u kontingentne stvari, a s druge strane, tijelo je najniži stepen među stepenima egzistencije, s tim da ako ne bi postojalo, njegovo nepostojanje bi bilo zlo, zato što je nepostojanje nečega što bi moglo postojati zlo i nedovođenje u postojanje ovog kontingentnog bića je škrtost, a škrtost nije svojstvena Apsolutnom Darovatelju.[7]

Nakon dokazivanja vanjskog svijeta red dolazi na podudarnost našeg znanja i naših percepcija s tim svijetom. Baš kao što smo prije govorili, ovo bi se moglo razmatrati u raspravi o stečenom znanju, a nikako o prisutnom, jer u stečenom znanju postoji posrednik između onoga koji saznaje i predmeta spoznaje, i upravo tu se javlja sumnja u vezi s tim da li taj posrednik predmet spoznaje prikazuje onakvim kakav on zbilja jeste.

Važno je napomenuti i to da se u vrijeme Sadraa spoznaja posmatrala sa stanovišta egzistencije te se rasprave o vrijednosti znanja i podudarnosti uma sa vanjskom zbiljom nisu vodile odvojeno, zbog toga što se ta podudarnost smatrala sigurnom činjenicom.

Stoga se Sadra više pozabavio dokazivanjem umne egzistencije i vjerovao je kako vanjske stvari pored svoje vanjske egzistencije imaju i drugu egzistenciju u umu.[8] Iz riječi da vanjske stvari imaju svoju egzistenciju u umu razumijemo da je Sadra vjerovao kako se um podudara s vanjskom zbiljom.

Vrste spoznaje

Mulla Sadra u svojim djelima izlaže različite podjela znanja i spoznaje koje donosimo u nastavku:

Prisutno i stečeno znanje

Ovo je jedna od najvažnijih podjela znanja.[9] Stečeno znanje je ona vrsta spoznaje kod koje postoji posrednik između onoga koji spoznaje i vanjskog objekta spoznaje. Većina naših ljudskih znanja spada u ovu vrstu spoznaje. Naše znanje o izvanjskim pojavama ostvaruje se posredstvom slika koje se proizvode u našem umu i bez posredovanja tih umnih slika ne bi postojala mogućnost spoznaje tih pojava.

Nasuprot tome, prisutno znanje je ona vrsta spoznaje kod koje nema posrednika između onoga koji spoznaje i objekta spoznaje te je sam objekt spoznaje – ne njegova slika – prisutan kod onoga koji spoznaje. Za ovu vrstu znanja Sadra kao primjer navodi znanje čovjeka o njemu samom kao i znanje o njegovim vlastitim svojstvima i djelima. Da bi o svom postojanju i svojstvima dosegao spoznaju, čovjeku nisu potrebne umne slike o tome budući da su samo postojanje i sama svojstva prisutni kod onoga koji spoznaje.

U nastavku ove podjele Sadra stečeno znanje dijeli na očito i posredno stečeno.[10] Kao što smo ranije kazali, očita znanja su one jasne spoznaje koje se ostvaruju bez misaone djelatnosti.

Mulla Sadra je uvjeren kako znanje i spoznaja imaju tri stepena: ‘ilmu-l-jeqin (znanstvena uvjerenost), ‘ajnu-l-jeqin (uvjerenost osvjedočenjem) i haqqu-l-jeqin (uvjerenost zbiljom).[11]

Prvi stepen je argumentacija, drugi duhovno osvjedočenje i treći egzistencijalna povezanost. Izlaganjem rečenih stepena daje se do znanja da stizanje do zbilje nije ograničeno na jedan jedini način spoznaje, nego se bilo kojim od ova tri puta može stići do zbilje, iako se vrijednost i položaj znanja u ova tri načina razlikuju. Naravno, položaj haqqu-l-jeqin, na kojem se čovjek spaja sa zbiljom, na najvišem je stepenu.

Sadra prvi i drugi stepen, znači argumentaciju i duhovno osvjedočenje, smatra dovoljnim za stizanje do zbilje i uvjeren je kako je razlika između ova dva puta samo u načinu uklanjanja zastora. Putem znanja i argumentacije svaka premisa argumenta biva razlogom uklanjanja zastora, ali putem duhovnog osvjedočenja mnoge duhovne vježbe bivaju uzrokom da Božiji povjetarac ukloni zastor između onoga koji i onoga što se spoznaje.[12]

Sadra smatra da je za potpuno duhovno poimanje potrebno preći oba puta. On vjeruje da potpuno duhovno poimanje može ostvariti savršeni čovjek, a savršenstvo čovjeka je uvjetovano postizanjem savršenstva u dva aspekta, znanju i djelu.[13]

Inovacije u epistemologiji

Ono što možemo navesti kao inovaciju Sadraa u epistemologiji jeste to da je on puteve znanja i spoznaje smatrao usklađenim. On ne samo da filozofske argumentacije nije držao protivnim mističnim iskustvima nego je, kao što smo na to ranije ukazali, premise argumenata i duhovno vježbanje mistika vidio kao dva sredstva za stizanje do jedne te iste zbilje i u pojedinim primjerima prisustvo oba smatra neophodnim.

S druge strane, Sadra je vjerovao u nerazdvojivost razumskog znanja i objave.

On je u svojim djelima ukazivao na ovu nerazdvojivost i naglašavao ju je. U svom Asfaru, ukazujući na nju, kaže: “Nikad se propisi istinskog Božanskog Vjerozakona nisu kosili sa čvrstim i nužnim znanjima. I neka propadne filozofija čiji se zakoni ne slažu i ne podudaraju sa Knjigom i sunnetom.”[14]

Znamo da su neslaganja i nesporazumi između pobornika objave, razuma i gnostika vladali stotinama godina, a Sadra je ovom svojom inovacijom izložio prihvatljiv put za rješavanje tih prividnih neslaganja.

Izvor: Muhammed Taqi Sohrabifer, Razum i ljubav, život i misao Mulla Sadaa Širazija, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., s perzijskog prevela Amina Čorak

[1] Sadru-l-Mute'ellihin: Al-Asfar, sv. 1, str. 89–90.

[2] Vidi: Muhammed Riza Muzaffer: Mantiq, sv. 1, str. 42–43.

[3] Sadru-l-Mute'ellihin: Al-Asfar, sv. 1, str. 89–90.

[4] Sadru-l-Mute'ellihin Širazi: Mefatihu-l-gajb, str. 105.

[5] Sadru-l-Mute'ellihin Širazi: Al-Asfar, sv. 5, str. 16.

[6] Isto, sv. 3, str. 498.

[7] Isto, sv. 5, str. 3 i dalje.

[8] Sadru-l-Mute'ellihin: Al-Asfar, sv. 1, str. 263.

[9] Sadru-l-Mute'ellihin: Risala At-Tasawwur wa-t-tasdiq, str. 3.

[10] Isto, str. 5

[11] Sadru-l-Mute'ellihin Širazi: Tefsir, sv. 6, str. 282.

[12] Sadru-l-Mute'ellihin Širazi: Mabda’ wa ma‘ad, str. 484.

[13] Isto, str. 266.

[14] Asfar, sv. 8, str. 303.