Empirija kao primarni izvor predodžbi

Prema empirijskoj teoriji, isključivo osjetilna percepcija opskrbljuje ljudski um sa predodžbama i idejama, a moć uma je to što reflektira u umu te različite osjetilne percepcije. Dakle, tek kada percipiramo neku stvar onda možemo imati i predodžbu o toj stvari, tj. možemo umski dokučiti njezinu formu. A što se tiče ideja koje leže izvan oblasti osjetilnog, duša niti ih može stvoriti niti konstruirati suštinski i neovisno. Prema ovoj teoriji, um samo upravlja predodžbama osjetilnih ideja. To radi ili, (1) kombiniranjem i dijeljenjem, tako da kombinira ove predodžbe ili dijeli svaku od njih. Naprimjer, um shvata “brdo zlata” ili dijeli “stablo” koje vidi na sastavne dijelove. Ili, (2) um upravlja predodžbama osjetilnih ideja apstrahiranjem i univerzalizacijom, tako da razdvaja osobine od forme, te apstrahira formu od partikularnih svojstava, a rezultat je taj da um može obrazovati na osnovu toga univerzalne ideje. Primjer ovoga je ako uzmemo osobu po imenu Zeid i odbacimo sve ono što ga razlikuje od druge osobe po imenu Omer. Ovim procesom oduzimanja um zadržava apstraktnu ideju koja vrijedi podjednako i za Zeida i za Omera.

Među prvima koji su zagovarali ovu empirijsku teoriju bio je John Locke, eminentni britanski filozof, koji je djelovao u filozofskom periodu okarakteriziranom Descartesovim predodžbama o urođenim idejama. Stoga je Locke započeo svoj rad pobijanjem tih predodžbi. U tu svrhu, on je u svojoj knjizi Rasprava o ljudskom razumu, iznio detaljnu filozofiju ljudskog znanja. U toj knjizi pokušao je pripisati sve predodžbe i ideje osjetilima. Kasnije je ova teorija postala široko rasprostranjena među evropskim filozofima i u stanovitoj mjeri je uništila teoriju urođenih ideja. Određeni broj filozofa usvojili su njenu najekstremniju formu. To je dovelo do nastanka vrlo opasnih filozofija, kao što su filozofije Berkeleya i Davida Humea.

I marksizam je usvojio ovu teoriju u svom objašnjenju ljudskog znanja. To je bilo konzistentno sa njegovim viđenjem ljudske svijesti kao refleksije objektivne zbilje. Tako se svo znanje može pripisati refleksiji određene zbilje. Takva refleksija odvija se posredstvom osjetila, te spoznaju i misao nije moguće povezati sa bilo čim što izlazi izvan okvira osjetilnih refleksija. Prema tome, ne zamjećujemo ništa mimo osjetilnih percepcija koje ukazuju na objektivne zbilje koje egzistiraju u vanjskom svijetu.

Georges Politzer[1] je, u tom kontekstu, kazao slijedeće:

Međutim, šta je ishodište svijesti ili misli? To je osjetilna percepcija. Dalje, izvor osjetilne percepcije koju ljudska bića doživljavaju utemeljen je u njihovim prirodnim potrebama.[2]

Gledište marksista se, prema tome, može interpretirati u smislu da ne postoji drugi izvor sadržaja naše svijesti do objektivnih partikularija koje su nam date kroz osjetilne percepcije. To je sve što se ima reći u vezi sa ovim pitanjem.[3]

U nastojanju da pojasni marksističko viđenje u vezi sa ovim pitanjem, Mao Tse-tung[4] je iznjeo slijedeći stav:

Izvor sveg znanja leži skriven u percepcijama objektivnog svijeta koji nas okružuje putem tjelesnih ljudskih osjetilnih organa.[5]

Prema tome, prvi korak u procesu sticanja znanja je primarni kontakt sa vanjskom okolinom, tj. faza osjetilne percepcije. Drugi korak predstavljaju akumulacija, raspoređivanje i organiziranje informacija koje smo sakupili posredstvom osjetilnih percepcija.[6]

Empirijska teorija fokusirana je na eksperimentiranje, budući da su nam naučni eksperimenti pokazali da osjetila daju percepcije koje stvaraju ljudske predodžbe. Prema tome, onaj kome je uskraćeno određeno osjetilo ne može percipirati ideje koje su povezane sa tim specifičnim osjetilom.

Takvi eksperimenti, ukoliko su valjani, naučno dokazuju samo to da su osjetila primarni izvor predodžbi. Da nema osjetila, ne bi bilo ni predodžbi u ljudskom umu. Međutim, eksperimenti ne oduzimaju umu sposobnost da stvara, polazeći od ili na osnovu osjetilnih ideja, nove ideje do tada nepoznate osjetilima. Prema tome, ne moraju nužno svim našim prostim predodžbama prethoditi osjetilne percepcije njihovih ideja, kako to empirijska teorija zahtijeva. U svjetlu gore spomenutih eksperimenata, osjetila su primarna struktura na temelju koje se grade ljudske predodžbe. Ali to ne znači da um ne može pokrenuti i inovirati nove predodžbe u svjetlu predodžbi koje su izvedene iz osjetila.

Neuspjeh empirijske teorije u njezinom nastojanju da sve ljudske predodžbe pripiše osjetilima moguće je pokazati proučavanjem niza predodžbi u ljudskom umu, kao što su: “uzrok” i “posljedica”, “supstanca” i “akcident”, “mogućnost” i “nužnost”, “jedinstvenost” i “mnogostrukost”, “egzistencija” i “neegzistencija”, kao i druge slične ideje i predodžbe.

Svi znamo da osjetila sama dosežu uzrok i posljedicu. Tako, putem našeg osjetila vida znamo da pisaljka pada na tlo ukoliko se stol na kojem se prethodno nalazi izvuče ispod nje. Također, putem našeg osjetila dodira znamo da se voda zagrijava kada je stavimo na vatru. Slično, znamo da se tjelesne čestice šire na toplom vremenu. U ovim primjerima mi percipiramo dva uzastopna fenomena, ali ne percipiramo specifičnu vezu među njima. Ova veza je to što zovemo “kauzalnost” ili “uzročnost”. Pod “uzročnosti” mislimo na uticaj jednog od tih fenomena na drugi, te potrebu drugog za prvim kako bi uopće egzistirao.

Pokušaji kojima se nastoji proširiti područje djelovanja osjetila kako bi obuhvatali i samu uzročnost i time ju smatrali empirijskim principom zasnovani su na izbjegavanju dubine i preciznosti u znanju oblasti osjetilnog i ideja i ograničenja koje ono obuhvata. Bez obzira na proklamacije koje iznose empiričari, kao ona da su ljudska iskustva i eksperimentalne nauke, koji su zasnovani na osjetilima, to što razjašnjava princip uzročnosti i omogućava nam da shvatimo kako specifični materijalni fenomeni nastaju iz drugih, sličnih fenomena, oni neće uspjeti sve dok znamo da naučni eksperimenti ne otkrivaju putem osjetila ništa drugo do slijed fenomena. Naprimjer, možemo znati da će se postavljanjem vode na vatru voda zagrijavati. Na taj način povećavamo njezinu temperaturu. Konačno, vidjet ćemo ključanje vode. Empirijska strana eksperimenta ne otkriva nam da je ključanje nastalo zbog toga što je temperatura dosegla određenu vrijednost. Ali ako naši empirijski eksperimenti ne uspijevaju otkriti ideju uzročnosti, kako, onda, ova ideja nastaje u ljudskom umu, te je možemo zamisliti i razmišljati o njoj?

David Hume, jedan od zagovornika empirijskog principa, bio je precizniji od drugih u svom primjenjivanju empirijske teorije. On je znao da osjetila ne mogu spoznati uzročnost u pravom smislu te riječi. Zato je odbacio princip uzročnosti i pripisao ga navici asocijacije ideja, govoreći da, naprimjer, „vidimo bilijarsku kuglu kako se kreće a zatim udara u drugu kuglu koja nastavlja da se kreće. Međutim, u kretnji prve kugle ništa nam ne govori o nužnosti kretanja druge kugle. Unutrašnja osjetila također nam govore da kretanje udova slijedi po naredbi volje. Međutim, ona nam ne daju izravnu spoznaju nužnog odnosa između kretanja i volje. ”

Ali odbacivanje principa kauzalnosti uopće ne minimizira teškoću s kojom je suočena empirijska teorija. Odbacivanje ovog principa kao objektivne zbilje znači da ne vjerujemo da je uzročnost zakon objektivne zbilje, te da smo nemoćni znati jesu li fenomeni povezani nužnim odnosima koji neke od tih fenomena čine uzrocima a neke posljedicom tih uzroka. Međutim, princip uzročnosti kao ideja do koje se došlo zaključivanjem jedna je stvar, dok je princip uzročnosti kao konceptualna ideja, dakle kao predodžba, nešto sasvim drugo. Pretpostavimo, primjerice, da ne možemo zaključivanjem doći do činjenice da neke osjetilne stvari uzrokuju neke druge osjetilne stvari, te da, isto tako, ne možemo zaključivanjem doći do principa uzročnosti. Postavlja se pitanje, je li ovo znači da ne možemo imati ni predodžbu o principu uzročnosti? Ukoliko nemamo takvu predodžbu, šta je, onda, David Hume odbacio? Zar ljudsko biće može odbaciti nešto o čemu nema predodžbu?

Nepobitna istina je da percipiramo princip uzročnosti, bilo da dolazimo do njega zaključivanjem ili ne. Dalje, predodžba o uzročnosti nije sastavljena od predodžbi dvije uzastopne stvari. Kada percipiramo uzrokovanje specifične temperature na ključanje vode, ne mislimo pod tim uzrokovanjem neku vještačku kompoziciju ideja temperature i ključanja. Zapravo, imamo na umu treću ideju koja egzistira između ove dvije. Otkuda, onda, ova treća ideja, koju osjetila spoznaju, dolazi ako kažemo da um nema sposobnost da kreira neosjetilne ideje? Istu vrstu poteškoće susrećemo i po pitanju drugih predodžbi koje smo ranije spomenuli[7], budući da su sve one neosjetilne prirode. Stoga je potrebno odbaciti čisto empirijsko objašnjenje ljudskih predodžbi, a usvojiti teoriju apstrahiranja (nazariyyat al-intiza).

Izvor: Sejjid Muhammed Bakir Es-Sadr, Naša filozofija, Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2013, sa engleskog preveo: Eldin Hasanović

[1]     Georges Politzer, francuski komunista (1908.-1942.). Rođen je u Mađarskoj, ali je sa sedamnaest godina napustio svoju domovinu i odselio se u Francusku. Od tada postaje jedan od najpatriotičnijih francuza. Bio je član Komunističke partije Francuske i u velikoj mjeri je doprinjeo glasniku ove partije, L'Humanite. 1940. godine je poticao ljude, kroz svoju partiju, da brane Pariz od Njemaca. 1941. godine napisao je i pustio u opticaj brošuru od 45 stranica koju je naslovio Revolucija i Kontrarevolucija u dvadesetom stoljeću. 1942. godine je zatvoren zajedno sa još 140 komunista. Iste godine je i ubijen. Njegovo glavn djelo je Elementarni principi filozofije.

[2]     Elementarni principi filozofije, p. 75.

[3]     Ibid., pp. 71-2.

[4]     Mao Tse-tung (1895.-1976.). Rođen je u centralnoj Kini. Sa šest godina je započeo raditi na poljima sa svojim ocem, koji je bio zemljoradnik. Sa osam godina pohađao je lokalnu školu do trinaeste godine. Nakon dodatnog obrazovanja u svojoj provinciji, pridružuje se Komunističkoj partiji u Pekingu. Vodio je borbu protiv Kuomintanga pod Chian Kai-shekom. 1. oktobra 1949. godine je izabran za predsjednika Narodne Republike Kine i na toj poziciji je ostao do 1959.

[5]     Hawl at-Tatbiq, p. 11

[6]     Ibid., p. 14.

[7]     tj. predodžbe uzroka i posljedice, supstance i akcidenta, mogućnosti i nužnosti, jedinstvenosti i mnogostrukosti, egzistencije i neegzistencije.