Činioci i motivi Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima sa stanovišta islama

يا أَيُّهَا النّاسُ إِنّا خَلَقْناكُمْ مِنْ ذَكَرٍ وَ أُنْثى وَ جَعَلْناكُمْ شُعُوبًا وَ قَبائِلَ لِتَعارَفُوا إِنَّ أَكْرَمَكُمْ عِنْدَ اللّهِ أَتْقاكُمْ إِنَّ اللّهَ عَليمٌ خَبيرٌ[1]

O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. Allah, uistinu, sve zna i nije Mu skriveno ništa. 

Ono što se izlaže u uvodu Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima sa stanovišta islama – uz dodatak istraživanja koja sam ja uradio o tom uvodu – je sljedeće:

1. Vjera u Allaha, Boga svjetova, Stvoritelja svih stvari i Darovatelja svih blagodati, koji je čovjeka stvorio u najboljem materijalnom i duhovnom sastavu i ukazao mu počast i na Zemlji ga postavio za svog halifu (zamjenika), prepustio mu izgradnju i popravljanje na Zemlji, predao mu na povjerenje Božanske obaveze i sve što je stvorio na nebesima i na Zemlji potčinio je njemu.

2. Potvrda poslanstva Muhammeda, s.a.v.a., koga je Bog poslao ljudima za uputu i širenje vjere Istine i za objavljivanje da je ova vjera potpunija od svih ranijih vjera i koga je poslao kao milost svjetovima, za oslobođenje porobljenih i uništavanje svih idola i silnika. Poslanik je obznanio jednakost među svim ljudima i rekao da niko nema prednosti u odnosu na drugog, osim po bogobojaznosti. Također je uklonio i dokinuo svaku vrstu razlike i neprijateljstva među ljudima, koje je Bog stvorio od jednog daha.

3. Utvrđivanja vjerovanja u čisto Jedinstvo (Tevhid) kao osnove na kojoj je utemeljen islam – vjerovanja koje je pozvalo sve ljude na prihvatanje iskrene riječi da nikoga i ništa ne obožavaju osim Jednog Boga i da mu ne pripisuju druga i da niko od ljudi ne uzima drugog za svoje božanstvo; vjerovanje koje je utvrdilo osnovni temelj istinske vrijednosti života čovjeka, časti, odgoja i obrazovanja, odgovorne slobode i jednakost svih ljudskih bića naspram prava i obaveza; vjerovanje koje je obznanilo slobodu čovjeka od ropstva drugim ljudima i drugim idolima u svim oblicima i motivima.

4. Uspostavljanje jednog vječnog Zakona (Šerijat) koji je garancija i čuvar vjere, života, razuma, nevinosti, imetka i pokoljenja ljudi. Vječni Zakon (Šerijat) islama je, posjedujući sveobuhvatne odlike nad svim ljudima i uravnoteženost u svim situacijama, odredbama i vjerovanjima, uspostavio bliskost i skladnost između duha, materije, razuma, srca, subjektivnih metoda i objektivnih činjenica i stvorio sklad između prava i obaveza, poštivanja pojedinca i društvenog interesa i uspostavio ravnotežu pravde među svim međusobno suprotnim činjenicama. Prema tome, zabranio je svaku vrstu nepokornosti i nanošenja štete ljudima.

5. Naglašavanje uloge koju islam ima u ljudskoj civilizaciji i historiji islamskog ummeta − ummeta koga je Bog postavio kao najbolji umet i čovječanstvu poklonio univerzalnu civilizaciju harmonije. Vjera ovog ummeta – koja se naziva islam – spojila je prirodu sa natprirodnim i Ovaj svijet (Dunjaluk) sa Drugim svijetom (Ahiret) i udružila “nauku” (‘ilm) sa “vjerovanjem” (iman);[2]

Naglašavanje uzdizanja koji islamski umet može imati u ovom vremenu za upućivanje zbunjenog čovječanstva među talasima i suparničkim ideologijama i nuđenje ispravnih rješenja za kontinuirane probleme materijalne civilizacije.

6. Sudjelovanje u nastojanjima čovjeka u vezi sa ljudskim pravima i njihovim ispunjenjem uzvišenim ljudskim idealima koja će ga podržavati protiv okivanja u lance i represije i osloboditi ga od tog dvoga. I sudjelovanje u njegovom oslobađanju i oživljavanju njegovih prava u dostojanstvenom životu koji je saglasan sa islamskim Šerijatom.

7. Uvjerenje da čovječanstvo, koje je u etapi materijalnog znanja stiglo do izuzetno visokog stepena, još uvijek ima prijeku potrebu za objašnjenjem svoga života uzvišenim moralnim i duhovnim principima i za jednim unutarnjim faktorom koji će čuvati njegova prava kako bi na taj način dosegao do one uzvišene ljudske civilizacije čije su dosezanje kao cilj sebi postavili Božanske religije i mudraci – koji razumijevaju značenje čovjeka i njegovih vrijednosti.

8. Vjera u to da su temeljna prava i opće slobode u islamu dio vjere muslimana i niko ih ne može ukinuti – niti općenito niti partikularno – niti ih može odbaciti, niti prenijeti na nekog drugog ili ih prekršiti ili zanemariti. Pored toga, ova prava i slobode su skup obavezujućih Božanskih odredbi koje je Bog poslao sa svojim nebeskim knjigama i propagirao ih slanjem svojih poslanika. I sa ovim odredbama upotpunjeno je sve ono što su nebeska poslanstva donijela i, kao rezultat, poštivanje ovih sloboda i prava i pokornost njima u islamu smatra se ibadetom (robovanje Bogu), dok se nemarnost i njihovo nepoštivanje smatra griješenjem u vjeri. I svaka osoba – kako pojedinačno tako i u društvu (u islamskoj zajednici) – odgovorna je kada su u pitanju odgovornosti u vezi sa tim odredbama.

S obzirom na navedene činioce i motive, sve zemlje članice Organizacije islamske konferencije i svako islamsko društvo, grupa i osobe treba da prihvate materiju koncipiranu u ovoj Deklaraciji – koja se objavljuje kao Univerzalna ljudska prava u islamu – i njeno poštivanje i potčinjavanje njoj je obavezno.

Izvor: Mohammad Taki Dža'fari, Univerzalna ljudska prava, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2014., sa perzijskog preveo: Sabahudin Šarić