Moć riječi u odgoju čovjeka
Jedna od temeljnih svrha svih nebeskih objava, uključujući i časni Kur’an, jeste odgoj čovjeka. Odgoj, međutim, nije puko nametanje pravila ili ispravljanje ponašanja silom, već duboko misaoni proces koji se prije svega tiče ispravljanja misli. A misao se ne može popraviti prisilom, vrijeđanjem ili ponižavanjem. Put njenog ispravljanja vodi kroz traganje za istinom i realno sagledavanje stvari.
U procesu odgoja ne postoji samo jedan pristup. U većini slučajeva, odgoj se ostvaruje putem poticanja, ohrabrivanja i buđenja nade, jer čovjek u svojoj prirodi nosi snagu ljubavi i milosti, pomoću kojih pribavlja korist i kreće se prema savršenstvu. Ipak, postoje i situacije u kojima je potrebno kuđenje i upozorenje, jer čovjek u sebi ima i snagu srdžbe kojom odbija štetu i brani svoja temeljna prava. Upravo zato se i vjera obraća čovjeku dvostrukim jezikom: s jedne strane putem obećanja, radosnih vijesti i nagrade, a s druge strane upozorenjem na kaznu i posljedice, uključujući i kaznu Džehennema.
Posebno je važno razumjeti razliku između Božijih poslanika i običnih ljudi u ovom kontekstu. Božiji poslanici nisu govorili iz ličnih interesa. Oni su se, radi dostave Božije poruke, odrekli prohtjeva vlastitog nefsa, a njihov osnovni cilj bio je uputa ljudi. Njihov govor nikada nije bio usmjeren ka ličnoj koristi, već je prožet brigom i samilošću, poput govora brižnog oca koji djetetu ukazuje na njegove nedostatke ne da bi ga ponizio, već da bi mu pomogao da upozna sebe i popravi se.
U tom smislu, njihove stroge riječi nalikuju oštrom hirurškom skalpelu. Hirurg voli pacijenta, ali da bi ga izliječio, mora posegnuti za rezom, otvoriti prsa i tek tada liječiti srce. Suprotno tome, obični ljudi, opterećeni vlastitim interesima, često nisu u stanju jasno razlučiti granicu između istinskog savjeta i zadovoljavanja vlastitog ega. Kada takvi ljudi posegnu za oštrim riječima, umjesto da liječe, oni često razaraju, nanoseći štetu drugome, a na kraju i sebi.
Jedan od arifa slikovito opisuje ovu razliku poređenjem nefsa koji traga za vlastitom koristi i nefsa koji izvršava Božanske dužnosti. To poređenje podsjeća na zmiju obavijenu oko vrata bezgrješnog čovjeka, dok vješt lovac nastoji da je ubije strijelom ili nožem, pazeći da pri tome ne povrijedi čovjeka kojeg želi spasiti. Kolika je samo potrebna vještina da se zmija usmrti, a čovjek sačuva! Božiji poslanici su upravo takvi vješti lovci, obdareni sposobnošću da odstrane zlo, a da pri tome ne povrijede ljudsku dušu.
Zbog ove suptilnosti, Božanski arifi savjetuju svoje učenike da se u moralnom odgoju oslone na osobu koja je samilosna, vjernik i znalac, da se s njom zbliže i dopuste joj da im ukaže na njihove mahane u razmišljanju, moralu i ophođenju. Razlog tome je jednostavan: ljubav prema vlastitom nefsu često nam ne dopušta da sami uočimo svoje slabosti, a kamoli da ih uklonimo.
prof. Akbar Eydi