Struktura i granice realnih zakona

Riječ zakon upotrebljava se u najmanje dva značenja: jedno se odnosi na pitanja konvencije, usvajanja, dogovora, a drugo na istinske, suštinske i realne pojave.

Konvencionalni ili propisani zakon je onaj zakon u čijem tekstu se jasno ili implicitno govori o naredbi ili zabrani. Naprimjer, “svaki vozač treba svoje prijevozno sredstvo voziti desnom stranom puta”, što je jedno od saobraćajnih propisa, jasno i bezuvjetno ukazuje na naredbu i na ono što se “treba” činiti. Ali, “neiskorišteno zemljište je dopušteno i svako može da ga koristi” ne ukazuje na naredbu ili zabranu ili na ono što “treba” ili “ne treba”, iako implicitno ukazuje na to da “ne treba smetati onome ko koristi neiskorišteno zemljište”.

U svakom slučaju, oba ova zakona su konvencionalna i propisana. U osnovi, svi pravni zakoni, kao što su zakoni koje donosi zakonodavna skupština, provodi ih izvršna vlast dok njihovo kršenje sankcionira sudska vlast, ili pravilnici ministarstava i državnih organa i unutrašnji propisi svake organizacije i institucije – ubrajaju se u takve zakone. Istinski ili prirodni zakon[1] (qānūn-e haqīqī yā takvīnī) ukazuje na stvarni odnos koji nema veze s konvencijom, usvajanjem i dogovorom. Zakoni kao što su “zbir dva i dva je četiri”, “voda ključa pod utjecajem toplote”, “od spoja hidrogena i oksigena nastaje voda” i “koristeći se vodom, ugljendioksidom i uz pomoć sunčeve svjetlosti koju upija hlorofil, biljka proizvodi hranjive tvari, šećere”, prema redoslijedu, predstavljaju zakone matematike, fizike, hemije i biologije, koji ukazuju na stvarne odnose i oni kao takvi nemaju nikakve veze s konvencijom i dogovorom i zato su istinski i realni.

Moguće je da neko uzme u obzir pojam koji obuhvaća oba ova značenja riječi zakon i da vjeruje kako se riječ zakon, na osnovu tog obuhvatajućeg pojma, odnosi na obje vrste zakona. Dakle, da riječ zakon ima zajedničko značenje i da se na isti način odnosi i na konvencionalne i na stvarne zakone. A moguće je riječ “zakon” tretirati istoglasnicom i smatrati kako se u dva različita značenja koristi za dvije vrste zakona. Međutim, ova rasprava se više odnosi na književnoleksička pitanja i bilo koju varijantu da izaberemo to neće imati utjecaja na stvarnu raspravu, tako da tu tematiku nećemo ni razmatrati.

U nastavku nećemo govoriti o konvencionalnim ili propisanim zakonima, nego ćemo se usmjeriti na realne i prirodne zakone. Budući da se univerzalni pojmovi, prema jednoj podjeli, dijele na tri dijela: štastvene, filozofske i logičke pojmove[2], realni zakoni, također, na osnovu te podjele mogu se podijeliti u tri grupe: naučni zakoni koje čine štastveni pojmovi i koji govore o vanjskim, materijalnim i osjetilnim fenomenima i pojavama, kao što su zakoni fizike, hemije i biologije; zatim, filozofski zakoni koji su sačinjeni od filozofskih pojmova koji govore o predodžbama kao, naprimjer “Bog postoji”, “čovjek ima dušu koja je nematerijalna i vječna” i “čovjek nije u potpunosti determiniran nego posjeduje i slobodu izbora i volje”; te, na kraju, logički zakoni koji su sačinjeni od logičkih pojmova i koji govore o umskim formama, kao naprimjer: “izvođenje zaključka kod prve figure uvjetovano je time da manja premisa bude afirmativna a veća univerzalna”, “svaki sud, koji nastaje iz drugog suda derivacijom predikata, s aspekta istinitosti i neistinitosti ima istu vrijednost kao i taj sud”, “u hipotetičkom silogizmu u kojem je kondicionalni sud konjunktivan, ne postoje više od dva produktivna oblika: iz afirmacije antecedensa može se zaključiti afirmacija konsekvensa, a iz negacije konsekvensa negacija antecedensa”.

Ovdje je bitno ukazati na to da su svi naučni zakoni primjeri filozofskih zakona, općenito, a posebno zakona uzročnosti. Veza uzroka i posljedice nužna je veza u smislu da, ako se ostvari potpuni uzrok, ostvarenje posljedice bit će nužno. Postojanje posljedice sigurna je potvrda postojanja potpunog uzroka. Nemoguće je da se potpuni uzrok ostvari, a da ne dođe do njegove posljedice, ili da se potpuni uzrok ne ostvari, a posljedica ostvari. Ukratko, ako se ostvare svi dijelovi potpunog uzroka i ne javi se neka prepreka (jer je nepostojanje prepreke također uvjet, takozvani uvjet nepostojanja, i smatra se dijelom potpunog uzroka), ostvarivanje posljedice je nužno, bez obzira na to jesu li uzrok i posljedica od materijalnih i tjelesnih fenomena ili od nematerijalnih i duševnih ili, čak, mješavina materijalnih i duhovnih fenomena (kao što su društveni uzroci i posljedice).

Na kraju krajeva, kod fenomena vezanih za volju i slobodu izbora, kako na nivou individue tako i na nivou društva, jedan dio potpunog uzroka upravo je volja i sloboda izbora vršioca. Dakle, ako ne bude volje vršioca, neće doći ni do posljedice kroz slobodu izbora. S obzirom na to da su svi naučni zakoni primjeri filozofskog zakona kauzaliteta i da je uzročnoposljedična veza nužna veza, treba reći da nijedan naučni zakon nije izuzet. I ova činjenica iziskuje dodatno objašnjenje. U osnovi, naučni i prirodni zakoni ponekad se izražavaju u obliku “zbiljskih kategoričkih” sudova, ponekad u obliku “nužnih kondicionalnih konjunktivnih” sudova, a nekada u obliku “zbiljskih kondicionalnih disjunktivnih” sudova. Ako kažemo “uglovi padanja i odbijanja svjetlosti su jednaki”, znači da smo saopćili jedan zakon fizike u obliku “zbiljskog kategoričkog suda”, to jest u formi suda u kojem se prosuđuje (kategorički) postojanje neke stvari za neku stvar (ili samo postojanje neke stvari) ili nepostojanje neke stvari za neku stvar (ili samo nepostojanje stvari), a njegov subjekt nisu samo vanjske jedinke ili mentalne jedinke, nego se sud odnosi na zbiljske jedinke subjekta, bilo da su te jedinke postojale prije toga, bilo da će postojati poslije toga (zbiljski).

Kada se kaže “ako se poveća toplota, povećava se brzina hemijskih akcija i reakcija”, onda smo jedan hemijski zakon saopćili u formi jednog nužnog kondicionalnog konjunktivnog suda, odnosno u obliku suda u kojem se govori o međusobnoj vezi i povezanosti jednog odnosa s drugim, gdje su oba ostvarena u okviru tog suda (kondicionalni), a spomenuta veza je poput neraskidive veze dva odnosa (konjunktivni), a ta dva odnosa su takvi da jedan iziskuje pratnju drugoga (nužni). Ako kažemo “svako živo biće je ili jednoćelijsko ili višećelijsko”, saopćili smo jedan od zakona biologije u formi jednog zbiljskog kondicionalnog disjunktivnog suda, to jest u formi suda u kojem je prosuđena međusobna veza i povezanost jednog od dva odnosa koji su ostvareni u okviru tog suda s drugim odnosom (kondicionalni), a spomenuta međusobna veza je poput košenja i suprotstavljenosti dva odnosa (disjunktivni) i ta dva odnosa su tako međusobno nekompatibilna da nije racionalno moguće njihovo sudjelovanje ni u bitku niti u nebitku, ili, uobičajenim rječnikom kazano, niti je moguće da oboje budu niti da oboje ne budu, ili, drugim riječima, da budu i istina i laž, nego je uvijek jedan od ta dva odnosa istinit i stvaran, a drugi neistinit i nestvaran (zbiljski).

Ovdje treba istaći da naučni zakoni, čak i kada su saopćeni u formi zbiljskog kategoričkog suda ili u formi zbiljskog disjunkitvnog kondicionalnog suda, u suštini i realno, vraćaju se na nužne kondicionalne konjunktivne sudove. Naprimjer, zbiljski kategorički sud “uglovi padanja i odbijanja svjetlosti su jednaki”, u suštini se vraća na ovaj nužni kondicionalni konjunktivni sud: “ako svjetlost padne na jednu uglačanu površinu, odbijat će se pod uglom koji je jednak uglu padanja svjetlosti”. Ovaj sud naziva se kondicionalnim sudom, jer između dva odnosa koja se ostvaruju unutar njega, tj. padanje svjetlosti na jednu glatku površinu te njezino odbijanje pod uglom koji je jednak uglu njezinog padanja, postoji međusobna veza i povezanost, a konjunktivnim se naziva zato što spomenuta veza unutar njega spada u kategoriju neodvojivosti, spojenosti i povezanosti dva odnosa (za razliku od kondicionalnog disjunktivnog suda, kao, naprimjer, “broj je ili paran ili neparan”, u kojem se prosuđuje razdvajanje i rastavljanje dva ili više odnosa te se, naprimjer, kaže da između parnosti i neparnosti jednog broja postoji suprotstavljenost i odvojenost).

A sud se naziva nužnim zato što je veza između dva odnosa koja u njemu postoje nužna, tj. padanje svjetlosti na jednu glatku površinu će nužno i neizostavno biti popraćeno njezinim odbijanjem pod uglom koji je jednak uglu njezinog padanja (za razliku od kondicionalnog konjunktivnog slučajnog suda, kao, naprimjer, “ako taj i taj nema lijepo lice, ima lijepu narav”, gdje je popratnost dva odnosa slučajna.[3]

Dakle, nije istina da, ko god nema lijepo lice, sigurno ima lijepu narav, nego je moguće da neko nema lijepo lice a da, također, nema ni lijepu narav, ili da, pak, ima i jedno i drugo, ili da ima lijepo lice, a da nema lijepu narav, ili da, kao osoba koju smo naveli u primjeru, nema lijepo lice a ima lijepu narav.) Također, zbiljski kondicionalni disjunktivni sud “svako živo biće je ili jednoćelijsko ili višećelijsko” zapravo se vraća na ove nužne kondicionalne konjunktivne sudove: “ako je živo biće jednoćelijsko, onda nije višećelijsko” i “ako je živo biće višećelijsko, onda nije jednoćelijsko” te “ako živo biće nije višećelijsko, onda je jednoćelijsko”. Sud “ako je živo biće jednoćelijsko, nije višećelijsko” je kondicionalan, jer se u njemu prosuđuje odnos pod uvjetom drugog odnosa, tj. nebivanje višećelijskim živog bića uvjetovano je njegovim bivanjem jednoćelijskim, a konjunktivan je zato što je u njemu donesen sud o spojenosti, neodvojivosti i povezanosti dva odnosa, a ne o njihovoj odvojenosti, suprotstavljenosti i razdvojenosti, dok je nužan stoga što je veza između dva odnosa koja postoje unutar njega nužna veza a ne puka slučajnost.

Tajna toga da je u nužnim konjunktivnim kondicionalnim sudovima veza između antecedensa i konsekvensa nužna jest ta da je u njima ili antecedens (prvi dio suda) uzrok konsekvensa (drugog dijela suda), ili je konsekvens uzrok antecedensa, ili su, pak, oboje posljedica jednog uzroka. U sudu “ako se svjetlost pojača, zjenica oka će se suziti” antecedens je uzrok konsekvensa, tj. pojačavanje svjetlosti je uzrok a sužavanje zjenice oka je njegova posljedica. Prema tome, nije moguće da se ostvari pojačavanje svjetlosti, koje je uzrok, a da ne uslijedi sužavanje zjenice oka, što je njegova posljedica. U sudu “ako dođe do pomračenja Mjeseca, onda se Zemlja našla između njega i Sunca” konsekvens je uzrok antecedensa, tj. nalaženje Zemlje između Sunca i Mjeseca je uzrok, a pomračenje Mjeseca je posljedica toga i, prema tome, nije moguće da se ostvari pomračenje Mjeseca, koje je posljedica, a da se Zemlja ne nađe između Mjeseca i Sunca, što je uzrok toga.

U sudu “ako postoji munja, postoji i grom”, i antecedens i konsekvens su posljedice jednog uzroka u tom smislu da i munja i grom nastaju sudaranjem dva oblaka od kojih jedan ima pozitivan a drugi negativan električni naboj. Jasno je da nijedno od ovo dvoje neće nastati, osim u pratnji drugoga, zato što, naprimjer, ako se munja pojavila, sigurno se pojavio i njezin uzrok, a to je sudar dva oblaka sa suprotnim električnim nabojem, a ako su se dva oblaka sa suprotnim električnim nabojem sudarila, sigurno je nastao i grom, koji je posljedica toga.

U svakom slučaju, u nužnim konjunktivnim kondicionalnim sudovima, koji se koriste u naukama, ili su antecedens i konsekvens uzrok jedno drugome, ili su oboje posljedica jednog uzroka, u slučaju čega će oboje neminovno nastati jedno s drugim. Dakle, u naučnim zakonima, koji se javljaju u sve tri navedene forme, u suštini su nužni konjunktivni kondicionalni sudovi. Ako se ostvari antecedens ili protaza, nužno se ostvaruje i njegova konsekvenca ili apodoza. Drugim riječima, u naučnim zakonima nema mjesta za izuzetak. Svaki naučni zakon ukazuje na jedan uzročnoposljedični odnos između dvije pojave i jasno je da je nemoguće da se ostvari pojava koja je istinski potpuni uzrok druge pojave a da se njena posljedica ne ostvari. Prema tome, otkrivanje jednog, dva ili više izuzetaka za jedan naučni zakon pokazuje da ono što je smatrano potpunim uzrokom tog zakona zapravo nije potpuni uzrok, nego da se radilo ili o nepotpunom uzroku ili, u osnovi, nije bilo kauzaliteta.

Ako neko otkrije jedan zakon i ispravno upozna potpuni uzrok pojave, dakle shvati sve uvjete, nužnosti i prepreke, onda takav zakon neće imati izuzetaka. Upoznavanje većine dijelova potpunog uzroka i zanemarivanje nekih njegovih dijelova koji uglavnom postoje te smatranje da većina dijelova potpunog uzroka čine potpuni uzrok dovodi do toga da, uvijek kada ne dođe do očekivane posljedice, to tretiramo kao izuzetak i ne shvatimo da je neostvarenje posljedice rezultat nepostojanja svih dijelova potpunog uzroka, koji uglavnom postoje, ali da u tom specifičnom slučaju ne postoje. Također, moguće je da ne upoznamo sve ili neke od prepreka koje sprečavaju utjecaj aktivnog uzroka i da nejavljanje posljedice, koje je ustvari rezultat prepreke, smatramo izuzetkom u zakonu. Na osnovu rečenog zaključujemo da uočavanje čak i jednog slučaja koji krši jedan zakon uzrokuje da taj zakon izgubi svoju “zakonitost”, a ne da sačuva svoju “zakonitost” te da samo ima jedan ili više slučajeva koji su izuzeci.

Drugo pitanje, koje se javlja u ovoj raspravi, glasi: je li nužan uvjet svakog zakona to da njegov predmet bude univerzalan ili može postojati zakon čiji je predmet partikularan? U konvencionalnim stvarima možda i nema mjesta sumnji da neki zakoni mogu biti u formi “pojedinačnih” sudova, tj. sudova čiji je subjekt partikularan. Naprimjer, ovaj zakon: “Islamski pravnici Prvog saziva Vijeća čuvara moraju pripremiti zakon o broju, kvalifikacijama i načinu izbora članova Vijeća eksperata i o internom pravilniku njihovog zasjedanja u prvom mandatu te ga većinom glasova usvojiti.” (sadržaj 108. člana Ustava IR Irana) predstavlja pojedinačni sud, jer njegov subjekt (“Islamski pravnici Prvog saziva Vijeća čuvara”) nema univerzalnost, nego se odnosi na skupinu od šest tačno određenih članova Vijeća i, drugim riječima, ovaj zakon ima samo jedan objektivan primjer u realnosti. (Treba napomenuti da se pojedinačni ili posebni sudovi ne odnose samo na sudove, kao što je, naprimjer: “Ali je naučnik” i “Hafiz je zbog tebe došao u postajanja kraj”, nego ako subjekt nekog suda bude plural ili zbirna imenica a predikat se predicira skupu tih pojmova dok su u množini a ne svakom od njih pojedinačno, onda je i u tom slučaju sud pojedinačan, kao što su, naprimjer, sljedeći sudovi: “Jusufova braća su bili jedanaestorica”, “Umejadi su vladali hiljadu mjeseci, a Abasidi više od petsto godina”, te “Haridžije su u bici kod Nahrevana pretrpjeli poraz”. Ova vrsta sudova, u kojima se pod subjektom misli na skupinu tačno određenih osoba i gdje predikat nije opis svake osobe ponaosob, nego opis skupine osoba dok su skupa, naziva se još i “sudovima o skupu ili skupni sud”.

Međutim, kod realnih pojava gotovo postoji dogovor da svi zakoni trebaju ne samo da za predmete imaju univerzalne pojmove nego i njihovi kvantifikatori trebaju biti izrazi poput “svi”, “svaki”, “sveijedan” i “nijedan”. Tako se sudovi: “planeta Jupiter ima četiri mjeseca”, “Ferdusi je autor ‘Šahname’” i “grad Mekka je u Hidžazu”, iako ukazuju na činjenice, ne smatraju realnim zakonima, jer su njihovi subjekti partikularni pojmovi. Također, sudovi “neke ptice su selice”, “jedan dio bolesti je zaraza”, “neke ptice mogu letjeti”, “jedna skupina bolesti posljedica je trovanja hranom” ne smatraju se zakonima. Iako su im subjekti univerzalni pojmovi, njihovi kvantifikatori su izrazi poput: “neke”, “jedan dio” i “jedna skupina”.

Međutim, sudovi “kvadrat nad hipotenuzom svakog pravouglog trougla jednak je zbiru kvadrata nad katetama”, “sila privlačenja između svaka dva tijela u direktnom je odnosu s njihovom masom”, “željezo se spaja s oksigenom”, “svi sisari imaju pluća” i “svaki čovjek ima duh koji ne nestaje s nestankom tijela”, smatraju se realnim zakonima, jer su im i subjekti univerzalni pojmovi a i sami su “univerzalni”, a ne “partikularni” sudovi. Dakle, da bi se neki sud smatrao “realnim zakonom”, treba da, prvo: njegov subjekt ne bude partikularan pojam; drugo, kvantifikator treba biti izraz koji ukazuje na sve jedinke subjekta. Dakle, niti se pojedinačni sudovi mogu smatrati “zakonom”, niti partikularni sudovi (tj. sudovi čiji kvantifikatori ukazuju samo na neke je dinke subjekta). Jedino su univerzalni sudovi ti koji se smatraju “zakonom” (bilo da su afirmativni ili negacijski).

Drugim riječima, “univerzalnost”, “nužnost” i “trajnost” čine elemente realnog i istinskog zakona. Ovdje se javlja drugo pitanje, koje glasi: je li za “zakonitost” jednog zakona dovoljno da njegov predmet bude univerzalni pojam ili, pored ovog nužnog uvjeta, predmet zakona mora imati brojne objektivne primjere? Drugim ri ječima, može li se univerzalni sud, koji nema i ne može imati više od jednog primjera, smatrati realnim zakonom?

Čini se mogućim da je za zakonitost jednog zakona dovoljno da njegov pojam bude primjenjiv na različite slučajeve i da nema potrebe da i objektivno ima brojne primjere. Naprimjer, uzmimo u obzir sud “nužni egzistent posjeduje beskonačna savršenstva”. Subjekt ovog suda, dakle “nužni egzistent” univerzalan je pojam, ali univerzalija koja ima samo jednu jedinku koja postoji i postojanje druge nije moguće. Može li se reći da ovaj sud, iako nema i ne može imati više od jednog primjera, nije realan zakon? Po našem mišljenju, ne može. Ljudski razum otkriva nužnu vezu između “bivanja nužnim egzistentom” i “posjedovanja beskrajnih savršenstava”, tako da, ako bi, pod nemogućom pretpostavkom, postojala dva ili nekoliko nužnih egzistenata, svi bi posjedovali beskrajna savršenstva. Otkriće ovog nužnog odnosa dovoljno je da nas uputi na zakonitost spomenutog suda. Dakle, ono što je u ovom domenu nužno jest univerzalnost pojma subjekta suda, a ne postojanje više od jednog primjera na koji se odnosi. Neki smatraju da posjedovanje više od jednog primjera, ako i nije nužan uvjet svih realnih zakona, sigurno jeste nužan uvjet naučnih i empirijskih zakona, jer ako zakon ne bude imao brojne primjere, neće biti ponovljiv, a jasno je da bez ponavljanja i empirije ne možemo doći do naučnog i empirijskog zakona. Po našem mišljenju, spomenuti uvjet nije nužan čak ni kod naučnih i empirijskih zakona, jer postoji temeljna razlika između postojanja jednog zakona i njegovog dokazivanja.

Svi logički i filozofski zakoni postoje i prije nego što su dokazani. Na isti način i naučni i empirijski zakoni postoje prije nego što budu otkriveni i shvaćeni. Utjecaj koji ponavljanje, iskustvo i eksperiment imaju odražava se na otkrivanje i razumijevanje naučnih i empirijskih zakona, a ne na njihovo vanjsko i realno postojanje. Naprimjer, zakon fizike “za određenu količinu gasa visina pritiska je recipročna zapremini gasa, pod uvjetom da temperatura bude stabilna i pritisak ne dostigne nivo da gas postane tečan” postojao je milijarde godina prije nego što ga je otkrio i razumio irski hemičar Robert Bojl (Robert Boyle, 1627–1691) i postojat će i dalje (naravno, pod uvjetom ispravnosti ovog zakona). Ako su eksperiment, iskustvo i ponavljanje i imali utjecaja, on se manifestirao na Bojlovo otkrivanje ovog zakona, a ne na postojanje tog zakona. Ako pretpostavimo da se otkrivanje i razumijevanje jednog naučnog i iskustvenog zakona ne može ostvariti osim putem eksperimenta, iskustva i ponavljanja (i ovo je pretpostavka oko koje postoje mnoge rasprave)[4], od ove pretpostavke se može doći do zaključka da je nužan uvjet za dokazivanje i potvrdu jednog naučnog i empirijskog zakona to da taj zakon ima više od jednog primjera.

Međutim, jedno je navedeni zaključak, a drugo je vjerovanje da je nužni uvjet za postojanje jednog naučnog i empirijskog zakona njegovo posjedovanje više od jednog primjera. Ako između dvije pojave u svijetu bitka postoji jedinstvena i besprimjerna uzročnoposljedična veza, sud koji ukazuje na taj odnos bit će naučni i empirijski zakon s jednim primjerom, iako se taj zakon ne može shvatiti putem eksperimenta i empirije. Nemogućnost eksperimenta i empirije predstavlja ponekad prepreku za otkrivanje zakona, ali to ne može dovesti u pitanje postojanje zakona. Ono što ovdje treba napomenuti jeste da iz ove ispravne premise (da naučni i empirijski zakoni saopćavaju nužne i trajne odnose i stabilan poredak) ne treba izvući zaključak da naučnici empirijskih nauka imaju moć predviđanja svih budućih događaja i situacija iz domena svog istraživanja i proučavanja.

Kao što smo rekli, svi naučni zakoni ustvari su nužni kondicionalni konjunktivni sudovi. Kod ove vrste sudova afirmacijom antecedensa može se zaključiti afirmacija konsekvensa, a negacijom konsekvensa negacija antecedensa. Naprimjer, znajući da “neželjezna stvar ne može imati magnetizam”, ne možemo donijeti sud o stvari koju imamo u ruci, osim ako znamo da je “stvar koju imamo u rukama neželjezna” ili da “stvar koju imamo u ruci ima magnetizam”. U tom slučaju, redoslijedom možemo donijeti sud da “spomenuta stvar nema magnetizam” ili da “spomenuta stvar nije neželjezna” (znači da je željezna).

Drugim riječima, samo poznavanje jednog naučnog zakona ne daje moć predviđanja. Jer jedan naučni zakon ne govori ništa drugo nego da, ako se ostvari uvjet, onda se treba ostvariti i ono što on uvjetuje. Na neki drugi način trebamo znati “da će se dati uvjet ostvariti” da bismo mogli predviđat kako će “doći do ostvarenja uvjetovanog”. Naprimjer, nijedan astronom ne može samo na osnovu poznavanja zakona kretanja nebeskih tijela predvidjeti sljedeće pomračenje Sunca ili Mjeseca. Znanje o zakonima kretanja nebeskih tijela, ako bude pomognuto trenutnim stanjem Sunca i Mjeseca, omogućava proračun budućeg pomračenja Sunca i Mjeseca. Moguće je, također, da jedan meteorolog poznaje sve zakone o klimatskim promjenama, ali da ipak ne može predvidjeti kakvo će vrijeme sutra biti. Jer ovakvo predviđanje i sud zavise od dvije vrste saznanja: jedno su saznanja vezana za zakone koje meteorolog posjeduje, a drugo su saznanja o ostvarivanju spomenutih uvjeta u zakonu koja meteorolog ne posjeduje. Drugim riječima, predviđanja naučnika nisu apsolutna i bezuvjetna, nego su uvjetovana ostvarivanjem “antecedensa”, “nužnih uvjeta” i “protaza”.

Izvor: Mohammad Taqi Mesbah Yazdi, Društvo i historija sa stanovišta Kur’ana, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2019., s perzijskog preveo Sabahudin Šarić

[1] Božanski zakoni, na kojima je sazdan cijeli sistem postojanja, to jest zakoni koji vladaju u prirodi i kosmosu a koje je Bog uspostavio. Ti zakoni nezavisni su od ljudske volje, a u naučnoj terminologiji nazivaju se prirodnim zakonima.

[2] Za više informacija o ovim pojmovima vidjeti: Mohammad Taqī Mesbāh Yazdī, Āmūzeš-e falsafe, Ğelde awwal, Sāzmāne tablīġāte eslāmī, Ċāpe awwal, Tehrān, 1364 (1986), str. 176–178.

[3] Ovdje “slučajnost” ima ono uobičajeno značenje, a ne ono precizno filozofsko značenje, koje mi ne priznajemo i na koje ćemo ukazati u ovom dijelu.

[4] Istraživanje o ovom pitanju ulazi u domen psihologije percepcije. Za više informacija o neispravnosti generalizacije vidjeti: Ian Barbour, ‘Elm wa dīn…, str. 170–184, a posebno str. 174–177.