Različiti ciljevi odgoja kroz historiju i civilizacije

Kada govorimo o odgojnim ciljevima, među pedagozima i filozofima odgoja još uvijek ne postoji jedinstven stav. Tokom historije, ti su se ciljevi mijenjali i razvijali pod utjecajem različitih kultura, civilizacija i svjetonazora. Stoga, ono što je u jednom vremenu i prostoru smatrano odgojnim idealom, u drugom je imalo sasvim drugačije značenje i svrhu.

Izučavanjem povijesti odgoja možemo jasno vidjeti da se ciljevi obrazovanja u primitivnim zajednicama, antičkom dobu, srednjem vijeku, eri prosvjetiteljstva i modernom vremenu ne podudaraju. Isto tako, odgojni ideali drevnih Rimljana, Indijaca, Grka, Iranaca, Arapa, Kineza i Egipćana međusobno se razlikuju, što svjedoči o bogatstvu i raznolikosti ljudskog iskustva u potrazi za savršenim modelom odgoja.

U toj različitosti ističu se i različita mišljenja velikih mislilaca i pedagoga:

1. Spencer, Rousseau i Pestalozzi isticali su da je cilj odgoja izgradnja cjelovitog, u svakom pogledu usavršenog čovjeka, iako se nisu slagali oko definicije tog savršenstva.

2. Platon, Aristotel i brojni savremeni teoretičari smatrali su da je cilj odgoja stvaranje odanih i moralno uspravnih građana.

3. Emile Durkheim naglašavao je razvoj socijalne ličnosti djeteta.

4. John Stuart Mill smatrao je da odgoj treba voditi ka samoostvarenju i individualnom razvoju ličnosti.

5. Kant, Herbart i Dewey isticali su moralni razvoj kao konačni cilj odgoja, pri čemu je Herbart smatrao da je „cilj odgoja moralno usavršavanje“, a Dewey moralni rast vidio kao srž svakog odgojnog djelovanja.

Neki su odgoj povezivali s pripremom za život i sticanjem sredstava za egzistenciju, što je i danas jedno od najzastupljenijih shvatanja. Intelektualni napredak, kao i tjelesni razvoj i zdravlje, također su često istaknuti među ciljevima. Savremene filozofije odgoja dodaju i druge dimenzije poput razvijanja kreativnosti, mirotvorstva, poštovanja kulture i osnovnih životnih vještina. Iz svega navedenog može se zaključiti da sekularni odgojni sistemi obično naglašavaju jednu ili nekoliko dimenzija ljudskog bića, dok druge zanemaruju. To se naročito vidi u pragmatizmu Johna Deweyja ili u filozofiji dijalektičkog materijalizma, čiji su teoretičari, poput Makarenka, u prvi plan stavljali društvenu funkcionalnost i praktičnu korisnost odgoja. Pravi učitelj je više od prenositelja znanja. On je vodič koji oblikuje duh i karakter učenika, spajajući nauku s moralom, razum s vjerom, i teoriju s praksom. U vremenu kada su odgojni ciljevi sve više podređeni tržišnim vrijednostima, učitelj ostaje stub koji čuva smisao odgoja kao puta ka cjelovitom čovjeku.

Izvor: Grupa autora, Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju, sv. 3., Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2012., s perzijskog preveli Sedad Dizdarević i Lutfi Akbaš