Sumnja u pogledu prirodnog determinizma

Neki su izrazili sumnju u pogledu toga što zakoni prirode iziskuju da od čovjeka proistekne jedno specifično djelo i ovi činioci su takvi da im se ne može suprotstaviti. Veza ovih činilaca sa čovjekovim voljnim djelom zasniva se na tome da djela koja čovjek čini imaju posebne psihičke osnove u percepcijama i težnjama, koje opet nisu bez povezanosti s prirodnim činiocima i prirodnim tokovima u vanjskom svijetu. Kao što je i naše gledanje koje, iako se radi o jednoj aktivnosti koja proistječe iz naše duše, ipak nije pod kontrolom duše. Ono što je razlog našeg viđenja stvari oko sebe jeste ostvarenje prirodnih uvjeta gledanja u objektivnom svijetu i ovo viđenje je jedan od elemenata koji utječu na naša voljna djela. Ono što potvrđuje ovaj utjecaj jeste činjenica da dok nešto ne vidimo, nećemo imati težnju za tim, ali kad vidimo, onda se naša volja veže za to.

Pjesnik arif Baba Taher kaže:

Žalim se na srce i oko što vidi

Jer sve što oko vidi srcu to se svidi

Napravit ću bodež čelične vršice

U oko ću ga zabit’ – oslobodit’ srce

Tačno je i obrnuto od onoga što je rečeno: “Ono što je daleko od oka daleko je i od srca.” U svakom slučaju, viđenje nije voljni čin i ono slijedi prirodne zakone. Dakle, ono što proizlazi iz toga slijedit će iste te zakone. Čovjekove težnje, također, iako proizlaze iz nagona koji su u nama, one ipak nisu bez povezanosti s prirodom.[1]

U psihosomatskim naukama je dokazano da prirodni činioci uzrokuju nastanak posebnih težnji u čovjeku. Svi mi smo manje više iskusili i poznato je da šafran unosi radost, da leća utječe na osjećanje blagosti. Također, u pogledu jasnog zakona nasljeđivanja, na osnovu kojeg čovjek nasljeđuje od svojih predaka mnoge karakteristike, ako i ne uzmemo u obzir stečena svojstva, onda možemo reći da se barem jedan broj svojstava prenosi nasljednim putem. Dakle, s obzirom na sve ove učinkovite prirodne činioce, kad mi donesemo odluku za izvršenje nekog djela, ova volja za donošenje odluke proizlazi iz niza prirodnih činilaca (iako se čini da je volja nastala bez uvodnih činilaca) i ovo je determiniranost, jer je nastanak posljedice rezultat niza prirodnih uzroka koji nastaju u skladu s determiniranim zakonom prirode.

Zaključak: iako ne negiramo kategorične naučne zakone, ono što je sa stanovišta nauke dokazano i ima pouzdan dokaz za nas je prihvatljivo, ipak vjerujemo da to ne uzrokuje determiniranost. Nema sumnje da se posebne pobude potiču posebnim prirodnim sredstvima i da se neko djelo izvršava kao njihova posljedica, ali to ne znači da je čovjeku oduzeta slobodna volja. Zar čovjek ne može obuzdati prirodno pobuđeni nagon? Da li nam iskustvo u pogledu zakona nasljeđivanja govori da će dijete, koje nosi niz nasljednih činilaca određenih predaka, biti isto u potpunosti i bez odstupanja, tako da njemu ne ostaje mogućnost izbora? Sigurno je da iskustvo ovo ne govori. Svi ovi činioci, uz hipotezu kategoričnosti njihovog utjecaja, prihvatljivi su kao dio uzroka, ali u konačnici čovjek također može voljno djelovati i ponašati se suprotno zahtjevu svih ovih činilaca.

U pogledu čovjekovog ponašanja na osnovu zakona nasljeđivanja i prirodnih činilaca ne može se imati pouzdano predviđanje, nego se jedino može statistički utvrditi kako, naprimjer, reagira većina ljudi pod utjecajem neke pobude. Ako bi čovjek bio vjerski odgojen ili njegova volja ovladala duševnim prohtjevima, da li bi onda i to bilo uračunato u iskustvo? I naposljetku, sami imamo iskustvo da sebe ponekad susprežemo, uprkos jakoj želji da izvršimo neki posao.

U pogledu hazreti Jusufa, mir s njim, svi prirodni činioci, čak i oni fizičkog karaktera, sredina i njegova životna dob zahtijevali su izvršenje grešne Zulejhine želje. Zulejha je bila veoma lijepa i sebe je razodjenula, a soba je sa svih strana bila obložena ogledalima. Sredina u kojoj se to desilo je raskošna porodična palača upravitelja Egipta u cvijetu Jusufove mladosti.

I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao ‒ tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud…[2] Dijelovi potpunog uzroka bili su se približili svom upotpunjenju, ali su svjetlost i čistota ili, prema riječima Boga Uzvišenog, opomena data od Boga (čiju zbilju mi ne poznajemo, ali je svjetlost u svakom slučaju srodna znanju) bili su uzrokom Jusufova susprezanja.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur’anska naučavanja –Kosmologija i Antropologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] Sukladno ovom objašnjenju, sami smo jedan dio prirode.

[2] Jusuf, 24.