Značenje te’vila kod komentatora Kur’ana i učenjaka

Komentatori Kur'ana su se žestoko razilazili i ne slažu se u pogledu značenja riječi te‘vil. Nakon pregleda njihovih stavova možemo ih sve svesti na više od deset mišljenja. Međutim, poznata su dva mišljenja:

1. Mišljenje starih znalaca tefsira. Rezultat njihovog raspravljanja o te'vilu i tefsiru je sljedeći: te‘vil i tefsir su istog značenja i dva su sinonima. Prema tome, svaki kur'anski ajet ima te'vil. S druge strane Allahove riječi: Tumačenje (te’vil) njihovo zna samo Allah, nalažu zaključak da znanje manje jasnih ajeta pripada isključivo Allahu, dž.š.

Otuda je jedna skupina starih komentatora smatrala da su mutešabih ajeta i ona izdvojena slova na početku sura. Jer, nije poznat ajet čije je značenje skriveno ljudima izuzev ovih slova.

Pošto Kur'an negira poznavanje te‘vila nekih ajeta bilo kome drugome osim Allahu, a nemamo ajeta čiji je značenje zaklonjeno od svakoga, kako kažu, – a kako isprekidana slova koja se nalaze na počecima sura nisu metašabih ajeti… – potonji komentatori Kur’ana napustili su ovo mišnjenje starih komentatora.

2. Stav novijih komentatora Kur'ana glasi: Te'vil je smisao koji je različit od onog kojega označava vanjski, formalni izraz Kur'ana (zahir). Prema tome, nema svaki ajet te'vil, već je te'vil ograničen samo na manje jasne/mutesabih ajete čije značenje ne zna niko drugi osim Allaha, kakvi su ajeti koji svojim vanjskim slovom govore o tjelesnosti Boga, o dolasku, o zauzimanju Prijestolja, o Božjem zadovoljstvu, ljutnji, žalosti i drugim opisima koji se spominju uz Boga, dž.š. Također, tu spadaju i ajeti koji svojim vanjskim slovom pripisuju grijeh Poslaniku i vjerovjesnicima, a.s., a koji su čisti od grijeha.

Ovo mišljenje se proširilo do te mjere da je izraz “te'vil” postao kao neka druga činjenica, mimo one koju izražava formalni oblik riječi (zahir).

Doista, te'vil kur'anskih ajeta u apologetskim raspravama i dogmatskim sporenjima i znači upravo to. Također, davanje određenom ajetu drugi smisao, različit od onog koji se nahodi iz formalnog izraza, nazivali su “te'vilom”. To pitanje je ostalo biti permanentno aktuelnim u govoru, mada nije bez proturječja.[1]

Ovo mišljenje, usprkos svojoj velikoj popularnosti, nije tačno i ne može se primijeniti na kur'anske ajete, jer:

Dva ajeta koje smo prenijeli u prethodnom odjeljku, naime:

a) Čekaju li oni njegovo tumačenje (te’vil)?! (El-A‘raf, 53)

b) Ne, nego oni poriču prije nego temeljito saznaju šta ima u njemu, a još im nije došlo ni tumačenje (te’vil) njegovo… (Junus, 39), jasno pokazuju da svi ajeti imaju te’vil i da se te’vil ne odnosi samo na tzv. mutešabih (manje jasna) ajeta, kako se nadaje iz gore navedenog stava.

Gore navedeni njihov stav smatra nužnim postojanje ajeta u Kur’anu čije je pravo značenje ljudima nejasno i čije značenje ne zna niko osim Allaha. Međutim, takav jezički izražaj (kelam), koji ne bi upućivao na svoj sadržaj, ne bi se mogao nazvati stiliziranim govorom, a šta bi se tek imalo kazati za izazov koji on upućuje jezičkim stručnjacima (bulagā’) pozivajući se upravo na stilsku savršenost svoga govora?

Uzimajući u obzir takvo njihovo mišljenje, argumentacija Kur’ana ne bi mogla biti potpuna, jer prema argumentu Kur’ana, iznesenom u ajetu: Pa, zašto oni ne razmisle o Kur’anu – da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge proturječnosti! (En-Nisa’, 82) jedan od dokaza da Kur’an nije ljudski govor jeste i činjenica da u njemu ne postoji značenjsko a ni intencionalno nesuglasje među ajetima – usprkos udaljenosti vremena njihova objavljivanja i razlike u okolnostima i povodima njihova objavljivanja! Prema tome, dilema vezana za to što se među nekim ajetima na prvi pogled prividno javlja proturječje, prevazilazi se umnim angažmanom i razmatranjem tih ajeta.

Ako bismo pretpostavili da velika količina onih ajeta koji su označeni kao el-mutešābihāt (nejasni, višesmisleni) nije u saglasnosti sa velikom količinom drugih ajeta, nazvanim “el-muhkemat” (nesporni, potpuno jasni), te ako bismo to nesuglasje među njima otklonili tako što bismo se pomirili sa tim da ono što sugerira njihov formalni jezički izraz (zahir) nije ono što se njima doista želi kazati, te da značenja koja se njima žele iskazati zna samo Allah Uzvišeni – takvo prevladavanje nesuglasja svakako ne bi upućivalo na to da Kur’an nije ljudski govor.

Isto je i ako bismo nesuglasje među ajetima otklanjali tako što bismo im vanjsko značenje svakog ajeta, čiji je sadržaj oprečan ili sasvim kontradiktoran sa tzv. jasnim ajetima, tumačili tako što bismo ga tumačili – shodno upotrebi riječi te’vil kod potonjih komentatora Kur’ana – tako što bismo im davali smisao različit od onog koji se nahodi iz vanjskog izražaja.

Mi smatramo da nema nikakvog dokaza da se pod “te’vilom” u ajetu gdje se govori o “muhkemu” (jasnom) i “mutešabihu” (nejasnom) /dijelu/ Kur’ana ukazuje na značenje suprotno “zahiru” (formalnom jezičkom izrazu Kur’ana), kao što se ne ukazuje ni na suprotno značenje u ajetima u kojima se spominje riječ te’vil. Tako, naprimjer, u kazivanju o Jusufu, a.s., riječ “te’vil” izrečena je na tri mjesta[2] u značenju “tumačenja sna”.

Naime, jasno je da tumačenje snova nije suprotno značenju samim snovima, nego je to vanjska istina koja se vidi u snu, u naročitom obliku. Tako je, npr., Jusuf vidio kako mu odaju počast: njegov otac, njegova majka i njegova braća u obliku klanjanja Sunca, Mjeseca i zvijezda njemu. Vladar Egipta vidio je godine oskudice u obliku sedam mršavih krava koje pojedoše sedam krava debelih.

Dvojica Jusufovih drugova iz tamnice vidjeli su razapinjanje i služenje vladaru u obliku cijeđenja grožđa i nošenja hljeba na glavi koji jedu ptice.

Tako imamo u kazivanju o Musau i Hidru, nakon što je Hidr probušio lađu, ubio dječaka i prezidao i uspravio zid, pa se njemu Musa svaki put suprotstavlja i raspravlja sa njim, ali Hidr njemu navodi skrivenu tajnu koja počiva iza njegovih formalnih činova i to naziva “te’vilom”. A poznato je da unutarnja bit “djela” koja su se zbila posredstvom Hidra, te istinsko viđenje njihova izvršenja – što je nešto poput njihove duše (duha) – nazvano te’vilom, što nije značenje oprečno svome vanjskom izrazu.

Allah, dž.š., kaže u vezi mjerenja i vaganja:

“Napunite mjeru kad mjerite na litru i pravo mjerite na kantaru. To je bolje i ljepše je ‘te’vila’!” (El-Isra’, 35)

Jasno je da Allah, dž.š., ovdje pod “te’vilom” mjere i vage podrazumijeva specifičan ekonomski ambijent koji se želi proizvesti na tržištu kroz kupoprodaju, prijevoz i prijenos.

Prema tome, “te’vil” sa ovakvim smislom nije suprotan značenju sugeriranom izrazima mjerenje i vaganje, nego su oni vanjska istina dok onaj “duh” koji je udahnut u mjerenju i vaganju jača ili slabi u zavisnosti od toga da li je poslovanje pravilno ili je nepravilno.

Na drugom mjestu Uzvišeni kaže:“A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku… to je vama bolje i ljepše je ‘te’vila’!” (En-Nisa’, 59)

Jasno je da se pod “te’vilom” u ovome ajetu podrazumijeva učvršćenje jedinstva i uspostavljanje duševnih veza u društvu. To je vanjska istina, nije neki smisao suprotan vanjskom jezičkom izrazu, kojim bi se suzbijala nesloga.

Ovako je i sa drugim mjestima u Kur’anu gdje je navedena riječ te’vil, a takvih mjesta ima ukupno šesnaest. Ni na jednom od tih mjesta nije moguće upotrijebiti riječ te’vil u značenju “koje je suprotno vanjskom jezičkom izrazu”, već je to drugo značenje koje je, također, kompatibilno i sa “te’vilom” koji se navodi u ajetu u kojem se spominju jasni (muhkem) i manje jasni (mutešabih) ajeti, a koji ćemo spomenuti u sljedećem odjeljku.

Prema tome, ne postoji ništa što bi nalagalo da se riječ “te’vil” u spomenutom ajetu (III/7) tumači kao značenje suprotno formalnom jezičkom izrazu.

Izvor: Allame Tabatabai, Kur'an u islamu, El-Kalem i Fondacija „Mulla Sadra“, 2008., Sarajevo, preveli s arapskog Enes Karić i Nusret Čančar

[1] Naime, te'vil (tumačenje) određenog ajeta, uz istovremeno priznavanje da njegov te'vil niko ne može dokučiti svojim znanjem, osim Allaha, kontradiktoran je postupak. Međutim, ti ljudi to čine pod izlikom da je posrijedi jedna mogućnost, koja se iz ajeta nadaje.

[2] U četvrtom ajetu sure “Jusuf” spominje se Jusufov san: Kada Jusuf reče ocu svome: ‘O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam vidio kako mi se pokloniše’.

Tumačenje njegovog sna navodi se u 100. ajetu jezikom samoga Jusufa, kad je vidio svoga oca i svoju majku nakon dugih godina rastanka: I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se pokloniše, pa on reče: ‘O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjega, Gospodar moj ga je ispunio!‘

Također, san vladara Egipta navodi se u 43. ajetu sure “Jusuf”:“I vladar reče: ‘Sanjao sam kako sedam mršavih krava pojede sedam debelih, i sanjao sam sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih’.”

Dok se njegovo tumačenje navodi u ajetima 47-49 jezikom Jusufa: “Sijat ćete sedam godina uzastopno” – reče – “pa ono što požanjete u klasu ostavite, osim ono malo što ćete jesti. Zatim će, poslije toga, doći godina u kojoj će ljudima kiše u obilju biti i u kojoj će cijediti.”

San dvojice Jusufovih prijatelja u tamnici spomenut je u 36. ajetu sure “Jusuf”. S njim su u tamnicu ušla još dva momka. “Ja sam sanjao da cijedim grožđe” – reče jedan od njih. “A ja, opet,” – reče drugi – “kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju.” A njegovo tumačenje (te’vil) navodi se u 41. ajetu sure, izraženo jezikom Jusufovim: “O drugovi moji u tamnici, jedan od vas će gospodara svoga vinom pojiti, a drugi će raspet biti, pa će mu ptice glavu kljuvati. Ono što ste pitali samo to znači.”