POSLANIKOV MORAL U ODNOSU PREMA SEBI

Disciplina i urednost

Poslanik je od djetinjstva bio uredna i čista osoba. Za razliku od mekanske djece i za razliku od djece arapskih plemena, bio je uredan, čist i sređen. Već u ranoj mladosti redovno je koristio češalj, a kasnije je redovno češljao i kosu i bradu.

Nakon početka islama, dakle nakon što mu je prošla mladost i već je ušao u srednje godine – kada je bio u pedesetim godinama – potpuno je pazio na čistoću. Kosa koja mu je dosezala do vrhova ušiju bila je uvijek uredna, a lijepa brada mu je bila uvijek čista i namirisana. U jedno predaji sam našao da je u svojoj kući imao bačvu sa vodom u kojoj se ogledao. Jer, u to vrijeme ogledalo nije bilo uobičajeno i rašireno u upotrebi.

„Kada je želio da izađe među svoje ashabe, sređivao je svoj turban i češljao kosu i bradu.“[1] Uvijek je stavljao miris na sebe. I mada je živio skromnim životom, na putovanjima je uvijek nosio češalj i miris. Uzimao je surmu kako bi je mogao staviti na oči, jer je u to vrijeme bilo uobičajeno da muškarci podvuku surmu ispod očiju.

Dostojnastvo i elegancija

Iako je Poslanik posjedovao božansku i prirodnu elegantnost i dostojanstvo i ljudi su u njegovom prisustvu imali tremu, on se veoma prijatno, uljudno i lijepo odnosio prema ljudima.

Čistoća i urednost

Iako je bio veoma društveno aktivna osoba i u stalnoj komunikaciji sa ljudima, uvijek je održavao maksimalnu vanjsku i unutarnju, duhovnu čistoću, tako da je Abdullah ibn Omer[2] rekao: „Nisam vidio nikoga ko je darežljiviji, spremniji pomoći, hrabriji i dostojanstveniji od Božijeg poslanika.“[3]

Jednostavnost u ishrani i odijevanju

Greška nekih je u tome što misle da vanjska urednost treba da ide zajedno sa rasipništvom i aristokratskim stavom. Ne, i sa zakrpljenom i starom odjećom se može biti čist i uredan. Poslanikova odjeća[4] je bila zakrpljena i stara, ali njegova odjeća, kosa i lice su bili čisti. On je oblačio jednostavnu odjeću. Jeo je svaku hranu koja bi se pripremila i stavila pred njega. Nije tražio neku posebnu hranu.[5] I nikada nije odbijao neku hranu kao nepoželjnu.

Stabilnost i postojanost

Moć ga nije promijenila, nije ga izmijenilo stečeno nacionalno bogatstvo muslimana. Njegovo ponašanje u vrijeme teškoća nije se promijenilo ni u vrijeme kada su teškoće otklonjene.

Izvor: Sejjid Ali Hamenei, Poslanik milosti, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o. Sarajevo, 2023, sa perzijskog preveo Sabahudin Šarić.

[1] Ovo je navedeno i u Biharu-l-envar, sv. 76, str. 307.

[2] Abdullah ibn Omer, poznati ashab i sin drugog halife, rođen je u Meki prije hidžre. Islam je primio sa svojim ocem i prije njega je preselio u Medinu. Sa petnaest godina bio je jedan od učesnika Bitke na Hendeku. Nakon ubistva Osmana, jedna grupa je došla kod njega i zatražila da mu se zakunu na vjernost kao novom halifi, ali on to nije prihvatio niti je prihvatio poziciju sudije. U knjigama sahiha od njega se prenosi 2630 hadisa. Umro je 73 godine po Hidžri u 83. godini i bio je posljednji od ashaba koji je umro u Meki. (Za detaljnije informacije o njemu vidjeti u: El-Ist ‘ab, sv. 16, str. 950; Usdu-l-gabe, sv. 3, str. 236; El-Isabe, sv. 4, str. 155 i dr.)

[3] Biharu-l-envar, sv. 16, str. 231, preneseno iz: Mekarimu-l-ahlak, str. 18 i Et-tabakatu-l-kubra, sv. 1, str. 281, Tarih med neti Dimešk, sv. 4, str. 32 i dr.

[4] Gazali u Ihja'u-l-‘ulumu kazuje: „Božiji poslanik bi obukao bilo koju odjeću koja bi mu bila pripremljena i bila mu je draga zelena odjeća, a većina njegove odjeće je bila bijela.“ (Allame Tabatabayı, Sunenu-n-Nebij, str. 120, preneseno iz: Ihja'u-l-‘ulumi-d-din, sv. 7, str. 131; i sa istim sadržajem u: Nasihu-l-hadis, sv. 1, str. 451; U vezi Poslanikovih navika u oblačenju vidjeti u: El-Menakib, Ibn Šahr Ašub, sv. 1, str. 146; Men la jahduruhu-l-fakih, sv. 4, str. 178; El-Emal (Li-s Saduk), str. 71; El-Mu‘džemu-l-kebir, Et-Taberanı, sv. 5, str. 71, hadis broj 4614; Et-tabakatu-l-kubra, sv. 1, str. 374. i dr.

[5] U knjizi Mawalid-e Sadeqeyn, a.s.: „Poslanik je jeo svaku hranu i ono što je Bog dozvolio jeo je sa ukućanima, slugama i sa svakim od muslimana koji bi ga pozvao. I jeo je na zemlji i iz onoga iz čega su i oni jeli hranu, osim kada je imao goste, onda bi sa gostima jeo hranu i najdraža mu je bila ona hrana koju je jeo sa gostima ili drugim ljudima.“ (Mekarimu-l-ahlak, str. 7-26.)