Priprema za post poboljšavanjem hrane

U djelu ‘Uddetu-d-da'i se prenosi od Allahova Poslanika, s.a.v.a.: „Robovanje Bogu uz jedenje onoga što je zabranjeno (haram) je kao gradnja na pijesku.“ Ili je rečeno: “na vodi.“[3]

Postupak uzimanja hrane i pića u vrijeme okončanja posta (iftara) i započinjanja posta (sehura) je osnova i duša obavljanja posta. Otuda odabir lijepih jela i pića i njihova dozvoljenost pa potom količina i kvalitet kao i pobude postača da ih uzimaju – igraju, sa islamskog stanovišta, temeljnu ulogu u nastojanju da se priskrbe koristi od posta. Sve to ima nedvosmislen uticaj na postignuće onoga što postač stiče od blagodati tog gostovanja.

Prvi uvjet da se od posta ima korist jeste da snaga koja ga osigurava i snaga koja pomaže čovjeku budu dopuštene (halal). Zabranjena hrana (haram) ne samo da svojom razarajućom ulogom uskraćuje postaču darove i blagodati posta nego predstavljaju bolest koja ugrožava sve vidove robovanja Bogu.

Izbjegavanje sumnjivih prehrambenih proizvoda

Ako postač želi da se okoristi svojim postom potrebno je ne samo da strogo izbjegava hranu koja je nedvosmisleno zabranjena (haram), nego je neophodno i da izbjegava hranu koja je sumnjiva. 

Poticaji uzimanja hrane i pića

Narav postačevih pobuda da uzima hranu i piće u vremenima okončanja dnevnog posta (iftara) i započinjanja posta (sehura) ima uticaj na postizanje punoće okorištavanja blagodatima posta. Jedan od savjeta Vjerovjesnika, s.a.v.a., uzornom ashabu Ebu Zerru el-Gaffariju glasi: „O Ebu Zerre, imaj u svemu dobru namjeru, pa i u jelu i spavanju!“

Nesumnjivo, postoji razlika između postača koji jede i pije u vremenima sehura i iftara potaknut na to samo glađu i žeđu i između onoga koji to čini u namjeri približavanja Bogu Svevišnjem i sticanja Njegova zadovoljstva. Blještavo svjetlosno stanje posta onog postača koji uzima hranu potaknut željom za Božijom blizinom ne može se nikako upoređivati s postom u kojem uzimanje hrane i samoojačavanje njome dolazi iskljičivo iz životinjskog nagona i puke strasti.

Logično je da Božanski poticaj u ovom činu, u kojem postač govori: ‘Zaista, ja uzimam hranu u namjeri da se približim Bogu’ – zahtijeva predradnje koje su u skladu s tim činom, kao i neophodne prateće potrebe, među kojima je i ona da kakvoća i količina hrane budu primjereni potrebi tijela.