Prenošenje tuđih riječi i traganje za nedostacima

Prenošenje tuđih riječi ogleda se u tome da se riječi kritike i osude koje su kazane o nekom čovjeku prenesu toj osobi. Dakle, riječi koje je govornik izrekao o nekome budu prenesene osobi o kojoj su izrečene. Ovo djelo je slično ogovaranju, jer onaj koji prenosi tuđe riječi, prenosi ono što se govori bez dodavanja svojih riječi. Časni Poslanik, s.a.v.a., o onome koji prenosi tuđe riječi kaže: “Prenosilac tuđih riječi ne ulazi u Džennet.”[1]

Na drugom mjestu Poslanik kaže: “Zaista, najmrskiji od vas Allahu je prenosilac tuđih riječi koji unosi razdor među braću.”[2] Prenošenje riječi, kao i ogovaranje, uzrokuje slabljenje veza među braćom vjernicima i uništava društveni mir.

Traganje za nedostacima drugih podrazumijeva da čovjek nastoji prepoznati tuđe nedostatke. Bez obzira na motiv ovog djela, ono je štetno. Ukoliko je potaknuto otkrivanjem tuđih nedostataka, onda je to stvaranje neprijatnosti i nanošenje štete drugim ljudima. Neispravno je i iz aspekta uznemiravanja vjernika, jer dovodi do zahlađenja odnosa u društvu i javljanja osjećaja nesigurnost. Ukoliko cilj traganja za nedostacima drugih bude izlaganje osobe koja ima određene nedostatke kritici, u tom slučaju veza između ove dvije osobe hladi i postaje nezdrava. Čak ako bi traganje za nedostacima drugih bilo isključivo radi upoznavanja sa tuđim nedostacima i tada je nepoželjno djelo, jer će povjerenje osobe koja traga za tuđim nedostacima prema drugim ljudima biti smanjeno, porast će i njegova sumnjičavost prema njima i dovest će do usamljenosti i povlačenja iz društva.

Čovjek koji traga za nedostacima drugih lišen je prisnog i iskrenog odnosa sa drugima. Ova ga uskraćenost lišava koristi koje postoje u bratskim odnosima, a Bog Koji pokriva tuđe nedostatke, ne voli da se nedostaci Njegovih robova otkrivaju. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Ne tragajte za propustima muslimana. Zaista, onom ko bude tragao za njihovim propustima Allah će tragati za njegovim propustima. A kome Allah bude tragao za propustima – osramotit će ga.”[3] Nastojanje da se otkriju tuđi nedostaci podrazumijeva želju da se otkrije ono što Onaj koji pokriva nedostatke želi da ostane prikriveno, a to je suprotstavljanje Božijem zakonu. Često, saznavanje tuđih nedostataka dovodi do navikavanja na nedostatke i grijehe te umanjenja negativnosti grijeha kod ljudi koji tragaju za nedostacima. Dakle, najbolje je da svako traga za svojim vlastitim nedostacima i da nastoji da ih ispravi.

Imam Ali, a.s., kaže: “Ko se zagleda u nedostatke svoje bit će odvraćen od gledanja tuđih.”[4]

O ophođenju sa grješnicima opsežno govori ovako: “Oni koji ne čine grijehe i kojima je zaštita darovana trebalo bi da budu sućutni prema grješnima i neposlušnima. Zahvalnost bi trebalo da bude glavni otkup njihov i to bi ih trebalo sačuvati od drugih. A šta tek s klevetnikom koji kudi brata svoga i prebacuje mu za nevolju njegovu!? Zar se ne prisjeća da je Allah sakrio grijeh njegov koji je veći od grijeha tog za koji ga on grdi?! Kako ga može grditi za grijeh, kada je možda i sam sličan počinio? Pa čak i ako nije počinio grijeh isti, možda je bio neposlušan Bogu u nečem drugom što je veće od toga. Boga mi, ako Mu i nije bio neposlušan u velikom, već Mu je bio neposlušan u malom, spremnost njegova da grdi ljude doista je grijeh veći od toga. O robe Božiji! Ne žuri u grđenju bilo koga za grijeh njegov, jer možda mu je oprošteno. Ali ne budi sam siguran ni radi grijeha malog, jer ćeš možda biti kažnjen za njega. Prema tome, svaki od vas koji sazna nedostatak drugog ne treba ga otkrivati s obzirom na ono što zna o nedostacima svojim; i neka bude zaokupljen zahvaljivanjem, kako bi se izbavio od onoga čime je drugi na kušnju stavljen.”[5]

Pomoć i saradnja

Ukoliko vjernik očisti srce od lošeg mišljenja o drugima i odbaci zavist, laž i ogovaranje, moći će pomoći drugima i učestvovati u ostvarivanju društvenih ciljeva. Prema tome, oslobađanje srca i ponašanja od prepreka koje stoje na putu slaganja sa drugima, odgovarajući je uvod za međusobno slaganje, a veća sloga u narodu pokreće cijelo društvo ka zajedničkom cilju. Pomaganje drugima i saradnja u kretanju prema zajedničkim ciljevima racionalno gledano su pohvalni, što naravno snažno potvrđuje i religija. O važnosti pomaganja vjernika Imam Bakir, a.s., kaže: “Ko se ustegne od pomoći bratu muslimana u njegovoj potrebi, dopast će u priliku da pomaže onome ko griješi prema njemu i neće biti nagrađen.”[6] Važnost poklanjanja pažnje pitanjima muslimana je tolika da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Ko osvane, a ne pridaje važnost pitanjima muslimana, taj nije musliman.”[7]

Također se od njega prenosi: “Ko ispuni potrebu bratu vjerniku, kao da je cio život činio ibadet Allahu.”[8] Uzvišeni Allah u časnom Kur’anu poziva muslimane da se međusobno pomažu u dobrim djelima, tražeći od njih da na putu vjerovanja i kretanja ka Onom svijetu sarađuju na osnovu bogobojaznosti: Pomažite se međusobno u dobročinstvu i bogobojaznosti, a ne pomažite se u grijehu i neprijateljstvu.[9]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Biharu-l-envar, sv. 75, str. 278.

[2] Kešfu-r-rıbe, str. 41.

[3] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 279.

[4] Nehdžu-l-belaga, izreka 359.

[5] Nehdžu-l-belaga, govor 139.

[6] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 235

[7] Isto, str. 236.

[8] Isto, str. 237.

[9] El-Ma’ide, 2.