Prigovori ateista vjernicima

Vjerovanje u nematerijalno biće

Jedan od jednostavnijih prigovora vezanih za spoznaju Boga jeste pitanje: Kako se može vjerovati u postojanje bića koje nije moguće percipirati čulima?

Ovaj prigovor u umovima običnih ljudi javlja se kao nešto što je malo vjerovatno, ali postoje znanstvenici koji svoje razmišljanje temelje na senzualizmu i poriču nevidljiva bića, ili u najmanju ruku, ne smatraju da se o njima može ostvariti sigurna spoznaja.

U odgovoru na ovaj prigovor može se reći da se čulne percepcije ostvaruju posredstvom odnosa tjelesnih organa sa tijelima i predmetima: svako od čula opaža jednu vrstu sebi odgovarajućih materijalnih fenomena, pod određenim uvjetima. Na isti način na koji ne možemo očekivati od oka da opaža zvuk ili od uha da opaža boje, ne treba očekivati da zbir naših čula može percipirati sva postojeća bića.

Kao prvo, čak i među materijalnim egzistentima postoje stvari koje se ne mogu percipirati čulima, kao što naprimjer naša čula ne mogu percipirati ultraljubičaste i infracrvene zrake, niti elektromagnetne valove.

Drugo, veliki broj realnosti mi percipiramo bez materijalnih čula i stičemo sigurno vjerovanje u njihovo postojanje, iako ih je nemoguće percipirati čulima. Naprimjer, obaviješteni smo o stanjima straha i ljubavi, volje i vlastite odluke, čak smo sigurni da ove pojave postoje, iako one, kao psihičke pojave, poput duše, ne mogu biti percipirane čulima. Čak i samo percipiranje je nematerijalna činjenica i nije opipljivo.

Dakle, neopažanje neke stvari posredstvom osjetila niti je dokaz njenog nepostojanja, niti treba biti razlog smatranja postojanja stvari koje se ne mogu čulima spoznati malo vjerovatnim.

Uloga straha i neznanja u vjerovanju u Boga

Još jedan prigovor jeste to da je vjerovanje u Boga nastalo iz straha od nepoznatog, posebno od opasnosti poput zemljotresa, gromova i sličnih pojava, kako objašnjava jedan broj sociologa. Ustvari, da bi čovjek sebi osigurao psihički mir izmislio je nestvarno biće, koje naziva bogom, i počeo ga obožavati. Usljed toga, što se uzroci nastajanja prirodnih pojava budu više otkrivali i što se više ostvari sigurnost od šteta, u toj će mjeri vjerovanje u Boga biti slabije.

Marksisti ovaj tobožnji dokaz nude u svojim udžbenicima, slaveći ga kao proizvod znanosti sociologije, i njim se služe kao sredstvom zavaravanja neobaviještenih ljudi.

U odgovoru treba reći sljedeće:

Prvo, osnovu ovog tobožnjeg dokaza čine hipoteze određenog broja sociologa, za čiju ispravnost ne postoje nikakvi naučni dokazi.

Drugo, u naše, savremeno doba, veliki je broj znanstvenika koji su više od ostalih ljudi upoznati sa prirodnim pojavama (poput Einsteina i Alexisa Carrela), a u isto vrijeme imaju nepokolebljivu i jaku vjeru u Božije postojanje. Dakle, vjerovanje u postojanje Boga nije nastalo kao proizvod straha i neznanja.

Treće, ukoliko svijest o Bogu bude posljedica straha od određenog broja nespoznatih prirodnih pojava, to ne znači da je Bog proizvod straha i čovjekovog neznanja. Tako je i veliki broj psiholoških težnji, poput želje za uživanjem i zadovoljenjem strasti, razlog znanstvenih i filozofskih napora, ali to isto ne nanosi štetu spomenutim naporima.

Četvrto, ukoliko neki ljudi predstave sebi Boga kao uzrok pojava kojima ne poznaju uzrok, pa čak ukoliko im vjerovanje u Njega oslabi posredstvom naučnih objašnjenja i otkrivanja stvarnih uzroka tih pojava, to je samo pokazatelj slabosti njihovog svjetonazora i vjerovanja, a ne argument neutemeljenosti vjerovanja u Boga, jer Božije bivanje uzrokom pojava u Objektivnom svijetu ne spada u kategoriju prirodnih uzroka, pa da bi bilo u istoj ravni s njima, već je riječ o obuhvatnom uzročništvu, koje se u vertikalnom poretku nalazi iznad svih materijalnih i nematerijalnih uzroka, tako da spoznaja i upoznavanje s prirodnim uzrocima nemaju nikakvog uticaja na Njegovo potvrđivanje ili poricanje.

Da li je uzročnost općenito načelo?

Sljedeći prigovor koji su iznijeli neki zapadni intelektualci govori o tome da ukoliko je načelo uzročnosti općenito, u tom slučaju i Bogu treba uzrok, iako je pretpostavka da je On prvi uzrok i nema uzroka. Dakle, prihvatanje Boga bez uzroka predstavlja kršenje zakona uzročnosti, i to je dokaz da taj zakon nije univerzalan. Ukoliko ne prihvatimo njegovu univerzalnost, u tom slučaju za dokazivanje nužnog bića ne možemo da se koristimo ovim načelom. Jer, moguće je da neko kaže kako je pramaterija ili energija nastala sama po sebi, bez uzroka, i promjene koje su se odigrale u njoj završile su nastajanjem ostalih postojećih bića.

Ovaj prigovor, kako je to ranije naglašeno, nastaje usljed neispravnog tumačenja načela uzročnosti. Dakle, pretpostavlja se da spomenuto načelo glasi da svako biće ima potrebu za uzrokom, a ispravna je definicija da svako moguće postojeće biće ili svako ovisno biće ima potrebu za uzrokom. Ovo načelo je univerzalno, neizbježno i ne dopušta izuzetke.

Međutim, na pretpostavku da je pramaterija ili energija nastala sama po sebi i da su promjene koje su se u njoj dešavale uzrokovale nastajanje Objektivnog svijeta može se iznijeti velik broj prigovora, o kojima ćemo govoriti na drugom mjestu.

Postignuća empirijskih znanosti

Još jedan od prigovora jeste da se vjerovanje u Stvoritelja svijeta i čovjeka ne slaže sa jednim dijelom znanstvenih otkrića. Naprimjer, u nauci je dokazano da se količina materije i energije nikada ne mijenja i uvijek je postojana. U skladu s tim, nijedna pojava ne nastaje iz nepostojanja, to jest iz ničega, i nijedno biće ne može u cijelosti nestati, dok istovremeno vjernici vjeruju da je Bog Objektivni svijet stvorio iz ničega.

Isto tako, u biologiji je dokazano da živa bića nastaju od neživih bića i postepeno, kroz evoluciju su ostvarivala savršenstvo, sve dok taj tok nije završio nastajanjem čovjeka, dok vjernici vjeruju da je Bog svako biće stvorio odvojeno.

U odgovoru kažemo:

Prvo, zakon opstojnosti materije i energije, kao jedan od naučnih i empirijskih zakona, tačan je samo u vezi sa iskustvenim pojavama, i ne može se na temelju njega riješiti filozofsko pitanje da li su materija i energija oduvijek i zauvijek.

Drugo, vječnost i postojanost, kada se tiču zbirne količine materije i energije, ne znače neovisnost o stvoritelju. Što je trajanje Objektivnog svijeta duže, to je potreba za stvoriteljem veća, zbog toga što je mjerilo potrebe posljedice za uzrokom mogućnost i ovisnost po biti, a ne njeno vremensko nastajanje i ograničenost.

Drugim riječima, materija i energija predstavljaju materijalni uzrok Objektivnog svijeta, a ne djelatni, i njima samima također treba djelatni uzrok.

Treće, postojanost količine materije i energije ne znači neminovno i poricanje nastajanja novih pojava te njihovo povećanje ili pak smanjenje. Pojave poput duše, života, svijesti, volje nisu iz kategorije materije i energije, pa da bi njihovo uvećanje ili smanjenje bili u sukobu sa zakonom opstojnosti materije i energije.

Četvrto, hipoteza evolucije, pored toga što još uvijek nema dovoljnu naučnu utemeljenost, i s druge strane, veliki broj velikih svjetskih znanstvenika je smatra neprihvatljivom, nije u opreci sa vjerovanjem u Boga i najviše što se pomoću ove teorije može dokazati jest jedna vrsta pomoćnog uzročništva među živim bićima, a ne poricanje njihove veze sa Bogom Koji je dao egzistenciju. Potvrda tome jeste činjenica da veliki broj zastupnika ove teze vjeruje u Boga kao Stvoritelja svijeta.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi