Kiraet i učači

Način učenja Kur'ana (kiraet) i tilavet njegovih ajeta predstavljaju najvažnija pitanja vezana za Kur'an, tako da je od početka islama jedan broj ljudi ulagao napor u ovo i preuzeo na sebe podučavanje kiraetu Kur'ana u islamskom društvu.

Učače su podijelili u nekoliko skupina, poznatih pod nazivom generacije učača (طَبَقَاتُ ْقُرَّاء):

  1. Prva generacija: kiraet Kur'ana su naučili neposredno od Allahovog Poslanika, s.a.v.a., te su postali poznati kao takvi. Među njih se ubrajaju:
    1. Ubejj ibn Ka'b,
    2. Abdullah ibn Mes'ud,
    3. Ebu Darda’,
    4. Zejd ibn Sabit.
  2. Druga generacija su oni koji su kiraet Kur'ana naučili od prve generacije, a to su:
    1. Abdullah ibn ‘Abbas,
    2. Ebu-l-Esved Dueli,
    3. Alkame ibn Kajs,
    4. Abdullah ibn Saib,
    5. Esved ibn Zejd,
    6. Ebu ‘Abdurrahman Sullemi,
    7. Mesruk ibn Edžda’.

Za njima dolaze drugi velikani koji se nižu od treće do osme generacije, tj. do vremena pisanja kiraeta.

Lanac učača i kiraeta se neprekidno nastavljao iz stoljeća u stoljeće, sve dok Ebu Bekr ibn Mudžahid (245-324. g. po H.), prvak učača u Bagdadu, početkom četvrtog stoljeća nije sabrao sve kiraete u sedam, te ih nazvao po njihovim učačima i službeno ih priznao. Poslije, u raznim razdobljima, dodano je još sedam učača, dakle ukupno 14 ih je postalo poznato, a budući da svaki kiraet prenose dvojica prenosilaca, zbir uobičajenih kiraeta dostiže broj 28.

O njihovoj vrijednosti kao dokazu te vjerodostojnosti – da li su svi tevaturom preneseni od Poslanika, s.a.v.a., ili ne – postoji više stavova. Općeniti odgovor do kojeg dolazimo na osnovu tih rasprava jeste odričan, jer na osnovu mišljenja istraživača, od Allahova Poslanika, s.a.v.a., nije preneseno više od jednog kiraeta i to je onaj kiraet koji je u upotrebi među muslimanima.[1]

Definicija kiraeta

Tilavet je čitanje Kur'ana, a kiraet je isto što i tilavet. Međutim, kiraet se u terminologiji odnosi na vrstu tilaveta koja ima posebne osobine. Drugim riječima, kiraet je učenje (tilavet) teksta božanske Objave prema idžtihadu jednog od poznatih učača, zasnovanom na određenim temeljima koji su određeni u nauci o kiraetu.

Naravno, Kur'an posjeduje samo jedan tekst, a razlike koje vidimo kod učača su nastale u nastojanju da se dođe do tog jedinstvenog teksta.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Kur'an je samo jedan, a razlike u kiraetu su nastale od njegovih prenosilaca.”[2]

Uzroci nastanka razlika među kiraetima

Uzroci nastanka razlika među kiraetima potiču iz vremena ashaba i nakon preseljenja Allahova Poslanika, s.a.v.a. U to vrijeme ashabi su imali različite stavove o sakupljanju i uređivanju Kur'ana i ovo je uzrokovalo da se s vremena na vrijeme među učačima pojavi razilaženje u kiraetu Kur'ana. Ove razlike i razilaženja su uzrokovali da se za vrijeme Osmana sabere jedan mushaf i da se na osnovu njega naprave mnogobrojni i saobrazni primjerci te da se pošalju u važnije centre područja pod vlašću muslimana. Međutim, ovi primjerci, koji su trebali biti potpuno jednaki, posjedovali su razlike koje su poslije uzrokovale različitosti kiraeta. Bilo kako bilo, uzroci različitosti mushafa (čak i nakon ujedinjenja) su brojni, a ovdje ćemo navesti najvažnije:

1. Nerazvijenost arapskog pisma. Pismo u arapskom društvu tog vremena je bilo u svojim početnim fazama. Pravopisna pravila nisu bila utvrđena, a Arapi nisu poznavali vještinu i metodu ispravnog pisanja. U takvom pravopisu jedna riječ je bila pisana u jednom obliku, ali se mogla čitati na više načina. Slovo nun (ن) su na kraju riječi pisali tako da se nije razlikovao od slova ra (ر), a također je i oblik slova vav (و) bio isti kao i slovo ja (ی). Desilo bi se da slovo mim (م) na kraju riječi pišu u obliku slova vav (و), slovo dal (د) bi pisali u obliku slova kaf (ك) kufskim stilom, slovo ‘ajn (ع) u sredini riječi pisali bi kao slovo ha (هـ). Ponekad bi slova jedne riječi pisali rastavljeno, npr: slovo ja su pisali odvojeno (نُحْی ی), ili bi slovo ja (ی) izbrisali. Riječ إِيلاَفِهِمْ pisali su u obliku إِلاَفِهِمْ, što je uzrokovalo poteškoće samom učaču.

Također, u to su doba u početnom pravopisu slova vav (و) i ja (ی) izostavljana iz riječi bez ikakva razloga, što ujedno jeste jedan od najvažnijih uzroka nejasnoće i razilaženja u kiraetima, a ne samo u njima već i u tefsiru. Primjera radi, u ajetu:

وَ صَالِحُوا الْمُؤْمِنِينَ

slovo vav (و) je izbrisano te je ajet pisan ovako:

وَ صَالِحُ الْمُؤْمِنينَ

Zbog toga se nije znalo da li ova riječ ukazuje na jedninu ili množinu.

Ukratko, ovakve su nedostatnosti pravopisa prvih mushafa donijele mnoge poteškoće.

2. Nepostojanje tački na slovima. Još jedan od činilaca koji je uzrokovao mnoge poteškoće u kiraetu Kur'ana jeste nepostojanje tački na slovima i nerazlikovanje slova sa tačkom i bez tačke. Zato nije bilo nikakve razlike između slova س i ش, kao što nije bilo razlike između ب ,ت i ث te slova ح ,خ i ج. Čitalac je, obraćajući pažnju na značenje rečenice i složenost riječi, prepoznavao slova, npr. Ibn Amir i Kufljani su riječ nunšizuha (نُنْشِزُهَا)[3] čitali kao nunšizuha, a drugi su je čitali kao nenšuruha (نَنْشُرُهَا).

3. Nepostojanje znakova i vokalizacije. Riječi u prvim mushafima nisu imale zabilježene vokale. Zato je za nearapa predstavljalo poteškoću da pri čitanju odredi oblik i vokal riječi. Čak i za one osobe koje su poznavale arapski jezik prepoznavanje oblika riječi predstavljalo je poteškoću, npr. nije bilo jasno da li riječ اعلم treba čitati kao oblik imperativa, ili kao prezent prvog lica, ili kao superlativ, ili kao perfekat u obliku if'al. Dolje navedena riječ se mogla čitati na više načina, kako je i prikazano:

Zato su Hamza i Kisai ovu istu riječ u 259. ajetu sure Bekare čitali kao imperativ, dok su drugi čitali u obliku prezenta prvog lica.

قَالَ أَعْلَمُ أَنَّ اللهَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

 

قَالَ اعْلَمْ أَنَّ اللَّهَ عَلَی کُلِّ شَيْءٍ قَدِيرٌ

4. Nepostojanje elifa u riječima. Još jedan od uzroka teškoća u kiraetu bilo je nepostojanje elifa u pravopisu tog vremena. Kufsko arapsko pismo je nastalo od surjanijskog pisma. U surjanijskom pismu nije bio običaj da se bilježi elif u sredini riječi te su ga izostavljali, a budući da je Kur'an u početku pisan kufskim pismom, elif u sredini riječi ne bi bio pisan, pa su tako riječ سَمَاوَات pisali u obliku سموت. Naknadno, kada su određeni znakovi za vokale, za označavanje elifa iznad slova stavljali su mali elif, npr. سمٰوٰت. Izostavljanje elifa u sredini riječi uzrokovalo je mnoge primjere razilaženja u kiraetu.

Primjera radi, Nafi’, Ebu ‘Amr i Ibn Kesir su وَ مَا يَخْدَعُونَ [4] čitali kao وَ مَا يُخَادِعُونَ.

Ovakve razlike su dovele do toga da se učači razilaze oko ispravnog kiraeta, a svaki od njih je na osnovu vlastitog idžtihada i argumenata koje je posjedovao opravdavao svoj kiraet.

Sakupljanje poznatih kiraeta

Muslimani su na početku islama učili Kur'an onako kako su ga čuli od ashaba Allahova Poslanika, s.a.v.a., i kako su ga od njih i naučili. Nakon ashaba obraćali bi se tabi'inima i velikim predvodnicima u gradovima u kojima su živjeli. Prva skupina islamskih učenjaka, koji su bili smatrani autoritetima među muslimanima tog vremena, nisu bili stručnjaci samo u jednoj oblasti kao što je kiraet Kur'ana, nego su općenito bili poznati kao učenjaci u raznim islamskim naukama svoga vremena. Nakon tog razdoblja jedna skupina je odabrala vještinu kiraeta, učenje i podučavanje kao svoje stručno usmjerenje te su posvetili posebnu pažnju ovome i postali poznati u kiraetu Kur'ana, a ljudi iz raznih područja su hrlili ka njima na podučavanje. Metoda svih muslimana u raznim područjima je bila takva da bi ljudi iz svakog grada Kur'an naučili od učača iz tog istog grada i prihvatali su samo njegov kiraet. Postepeno se broj učača povećavao, a učači su se proširili po raznim područjima islamskoga svijeta te su se smjenjivali generacija za generacijom. Međutim, u učenju i podučavanju Kur'ana odabrali su različite metode, imali su razlike i u kiraetu, a neki su u pogledu ovoga bili nepažljivi.

Postepeno bilježenje kiraeta se smanjilo, a povećala su se neutemeljena djelovanja, kako Ibn El-Džezeri kaže: “Strahovalo se da neistina bude prikazana u odori istine.”[5] Zato su velikani uspostavili pravila za kiraet.

Prva priznata ličnost koja je sakupila vjerodostojne kiraete i koja je napisala opširnu knjigu o njima je Ebu Ubejd Kasim ibn Selam Ensari, umro 224. g. po H. Ibn El-Džezeri je ograničio učače na 25 osoba, a u ovoj skupini su i oni koji su poslije postali poznati kao sedmerica učača.[6] Nakon njega i drugi su se bavili bilježenjem raznih kiraeta Kur'ana, a opširan govor o tome je naveden na drugom mjestu.[7] 

Ograničavanje kiraeta na sedam

Prethodno smo ukazali na činjenicu da su muslimani vodili brigu o kiraetu Kur'ana i pojašnjeno je da su ljudi u svim razdobljima pazili na kiraet poznatih ličnosti te čuvanje, bilježenje i prihvatanje svih njih. Također, ljudi iz svakog područja poklanjali su veću pažnju učaču iz njihovoga mjesta i niko ni među sunijama ni među šiijama nije prigovarao ovom ustaljenom načinu.

Ova metoda u učenju i podučavanju kiraeta se nastavila do početka 4. stoljeća, sve do pojave bagdadskog genija među učenjacima Ibn Mudžahida, koji je imao dar da privlači srca ljudi i da posjeduje autoritet među prvacima i ljudima na vlasti. On je sebi zvanično dodijelio položaj prvaka učača (شَيْخُ الْقُرَّاء) te se narod okrenuo njemu.

Ibn Mudžahid se veoma čvrsto i strogo pridržavao slijeđenja kiraeta prethodnika. Abdulvahid ibn Ebi Hašim kaže: “Neko je upitao Ibn Mudžahida: ‘Zašto Šejh ne izabere jedan poseban kiraet?’ U odgovoru je rekao: ‘Naša potreba za očuvanjem naslijeđa prethodnih imama je veća od toga da odaberemo jedan kiraet koji bi se poslije nas širio.’”[8]

Ibn Mudžahid se svom snagom zalagao da zabrani upotrebu idžtihada u kiraetu, u čemu je ostvario određen uspjeh, jer su mu uvjeti koji su vladali u ta mračna i haotična vremena u islamskom društvu išli naruku, kako bi postigao svoje ciljeve i pobijedio i učinio neuticajnim svoje protivnike. Pitanje ograničavanja kiraeta na sedam je jedno od njegovih djela, i ako u ovom poslu ima manjkavosti i neusklađenosti, odgovornost za to pripada njemu, zato što je prenaglio u obavljanju ove zadaće koja je bila od velike važnosti.

Doktor Subhi Salih kaže: “Najveći dio zamjerki u vezi s ovim djelom koje je dovelo do pojave umišljanja da su vjerodostojni samo kiraeti sedam učača odnosi se na Ibn Mudžahida, koji je na početku trećeg stoljeća u Bagdadu započeo sakupljanje sedam kiraeta od sedmerice koji su bili predvodnici u Mekki, Medini, Basri, Kufi i Siriji, i samo su ovi postali poznati po vjerodostojnosti, očuvanosti i preciznosti pri bilježenju. Međutim, pritom nije imao pravi kriterij i ovo djelo nije bilo ništa drugo do slučajnosti, jer među predvodnicima učača postoje osobe koja su od velike važnosti i koje su bolje od same sedmerice učača.”[9]

U svakom slučaju, uprkos protivljenjima, Ibn Mudžahid je kiraete ograničio na sedam. Svaki od ovih sedam kiraeta ima dvojicu prenosilaca (ravi) preko kojih se kiraeti prenose, kako je u nastavku prikazano.

Sedmerica učača (قَارِي) i njihovi prenosioci (رَاوِي)

  1. Asim. Asim ibn Ebi Nedžud Esedi, umro 128. g. po H., bio je učač iz Kufe. Ima dvojicu prenosilaca. To su:
    1. Hafs ibn Sulejman (90-180. g. po H.)
    2. Šu'be Ebu Bekr ibn ‘Ajjaš (95-193. g. po H.)

Hafs je bolje i preciznije poznavao Asimov kiraet i on je bio taj koji ga je raširio. Tako je ovaj kiraet danas u upotrebi u većini islamskih zemalja.

  1. Ibn ‘Amir. Abdullah ibn ‘Amir Jahsebi, umro 118. g. po H., bio je učač iz Sirije. Ima dvojicu prenosilaca. To su:
    1. Hišam ibn Ammar (153-245. g. po H.)
    2. Ibn Zekvan (173-242. g. po H.)
  1. Ibn Kesir. Abdullah ibn Kesir Darimi, umro 120. g. po H., bio je učač iz Mekke. Ima dvojicu prenosilaca. To su:
    1. Bezzi (170-250. g. po H.)
    2. Kunbul (191-295. g. po H.)
  1. Ebu ‘Amr. Zebban Ebu ‘Amr ibn ‘Ala’ Mazeni, umro 154. g. po H., bio je učač iz Basre. Ima dvojicu prenosilaca. To su:
    1. Duri Hafs ibn Umer (umro 246. g. po H.)
    2. Susi Salih ibn Zijad (umro 261. g. po H.)
  1. Hamza. Hamza ibn Habib Zejjat, umro 156. g. po H., bio je učač iz Kufe. Ima dvojicu prenosilaca. To su:
    1. Halef ibn Hišam (150-229. g. po H.)
    2. Hallad ibn Halid (umro 220. g. po H.)

Oni su njegov kiraet naučili preko posrednika.

  1. Nafi’. Nafi’ ibn Abdurrahman El-Lejsi, umro 169. g. po H., bio je učač iz Medine. Ima dvojicu prenosilaca. To su:
    1. ‘Isa ibn Mejna’ (120-220. g. po H.), poznat kao Kalun i Verš.
    2. Osman ibn Se'id (110-197. g. po H.)

Ovaj kiraet je u upotrebi u nekim zapadnim arapskim zemljama.

  1. Kisai. Ali ibn Hamza, umro 189. g. po H., bio je učač iz Kufe. Ima dvojicu prenosilaca. To su:
    1. Lejs ibn Halid (umro 240. g. po H.),
    2. Duri, Hafs ibn Omer (umro 246. g. po H.)

Poslije su ovoj sedmerici dodata trojica, tako da su ih nazvali deseterica učača. Još četiri učača koja su učila različito od poznatih učenja, ali su bili prihvaćeni kod ljudi, dodana su deseterici učača te su poznati kao četrnaesterica učača. Ovdje nećemo navoditi njihova imena.[10]

Pet od sedam učača, osim Ibn ‘Amira i Ebu ‘Amra, porijeklom su Iranci. Ibn ‘Amir je nepoznatog porijekla, a Ebu ‘Amr je iz plemena Mazin Temim. Međutim, Kadi Esed Jezidi kaže: “On potiče iz Irana, iz sela Kazrun kod Širaza.”

Asim, Ebu ‘Amr, Hamza i Kisai su se otvoreno izjašnjavali kao šiije. Ibn Kesir i Nafi najvjerovatnije su bili šiije, jer su bili iz pokrajine Fars. Međutim, Ibn ‘Amir je odrastao i odgojen u porodici Emevija i bio je poznat kao nedolična i smjela osoba.

 

Izvor: Mohammad Hadi Ma'refat, Uvođenje u kur'anske znanosti, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo,2013., s perzijskog preveo: Arman Berberac


[1] Et-Temhid, sv. 2, str. 42 i dalje te str. 218-226.

[2] Usulu-l-Kafi, sv. 2, str. 630, predaja 12.

[3] El-Bekare, 259.

[4] El-Bekare, 9.

[5] En-Nešru fi-l-kira'ati-l-‘ašr, sv. 1, str. 9.

[6] Isto, str. 34.

[7] ‘Ulumu Kur'ani, str. 223-227.

[8] Ma'rifetu-l-kurrai-l-kibar, sv. 1, str. 217.

[9] Mebahis fi ‘ulumi-l-Kur'an, str. 148-247.

[10] ‘Ulumu Kur'ani, str. 190-191; Et-Temhid, sv. 2, str. 226-231.

Pitanja i odgovori