Fiziološki determinizam

Naučnim napretkom u području fiziologije i genetike uporedo sa širenjem materijalizma stvoreni su uvjeti za jednu vrstu fiziološkog determinizma u odnosu prema čovjeku. Oni koji negiraju postojanje duhovne supstance u čovjeku i tretiraju ga isključivo kao jedan organizam sa svojim specifičnim sposobnostima, te mnoga ljudska svojstva i sposobnosti smatraju produktom genetskih i nasljednih faktora, a sva psihička i mentalna stanja čovjeka tumače neurofiziološki, orijentišu se prema ovakvom determinizmu. Pretpostavka ovog gledišta jeste to da je čovjek jedan organizam upravo kao jedna veoma kompleksna mašina nad kojom vladaju opći i univerzalni zakoni.

Nervna stanja i tokovi imaju ulogu upravljanja pokretima ove velike mašine. Hemijske i fizičke promjene unutar nervnog sistema tijela uzrok su kretanja mišića i vršenja aktivnosti kao što su disanje i pričanje. Detaljnim upoznavanjem unutarnjih mehanizama ovog kompleksnog organizma, moguće je sve njegove aktivnosti i pokrete kauzalno objasniti i također, predvidjeti njegove buduće aktivnosti u specifičnim situacijama. A pomoću vanjskih stimulansa i utjecaja na mehanizme tijela i izazivajući specifične elektrohemijske promjene unutar čovjeka, moguće je u njemu inicirati određena ponašanja.[1]

Na osnovu ove analize čovjekova ponašanja se više ne mogu svrsishodno objašnjavati. U svrsishodnom tumačenju ljudskog ponašanja kaže se: čovjek svoja slobodno odabrana djela vrši radi dosezanja do nekih ciljeva i svrhe. Čovjek vjeruje da ga posao “A” dovodi do cilja “B” i zato se odlučuje na izvršenje “A” i svojom namjerom, izborom i svjesno odlučuje da obavi taj posao. Međutim, na osnovu neurofiziološkog objašnjavanja čovjeka i njegovih djela, pojmovi kao što su namjera, svrha, težnja i izbor u osnovi nemaju nikakvog smisla. Ove stvari ne samo da nisu dovoljan uvjet za ostvarivanje moralnih djela nego nisu ni potreban uvjet. Osim fizičkih i hemijskih promjena i električnih tokova, u nervnom sistemu unutar čovjeka ne postoji ništa drugo što bi mogli nazvati namjerom, težnjom, voljom i izborom.[2]

S obzirom da oni užitak, žudnju, znanje, volju i izbor tretiraju samo kao elektrohemijske tokove unutar mozga i niza nerava, sasvim je prirodno da teže ka determinizmu. Jer se u tom slučaju čovjek ne može u moralnom pogledu smatrati odgovornim za svoja djela i nagrada i kazna gube svoj smisao. U odgovoru na pitanje zašto je određena osoba počinila zločin, treba reći da je specifičan elektrohemijski proces u njegovom mozgu uzrokovao stimulisanje njegovih mišića i došlo je do tog događaja. A ako se postavi pitanje zašto je došlo do tog specifičnog procesa u njegovom mozgu, treba odgovoriti da je određeni fizički događaj i vanjski stimulans ili određeni prethodni hemijski i električni proces uzrokovao taj čin. A nijedna od materijalnih moždanih i nervnih aktivnosti nije voljna i odabrana e da bi osoba zbog toga bila odgovorna i zaslužna ukora zbog izvršenja tog djela. Na osnovu ove analize, razlike u ponašanju ljudi proističu iz razlika u njihovoj fiziološkoj strukturi. Ove razlike su ujedno i posljedice genetskih razlika, i utjecaja vanjskih stimulansa na fiziološku strukturu svake osobe. U svakom slučaju, sama osoba nema nikakvu ulogu u kreiranju fiziološke strukture tijela i oblikovanju svoga organizma.

Kritika fiziološkog determinizma

Temeljni problem ovog pogleda na čovjeka jeste zanemarivanje njegove duhovne i nematerijalne dimenzije. Kroz filozofske dokaze i iskustvene pokazatelje potvrđeno je postojanje duhovne i nematerijalne supstance koja je centar ljudskih osjećanja i percepcije. Jasno je pokazano da se znanje, namjera i ostali mentalni i psihički fenomeni ne mogu reducirati na tjelesne i materijalne pojave, nego da su stanja i djela ljudske duše. Sva duhovna stanja i djela bliska su s nekim fizičkim i hemijskim aktivnostima i reakcijama u tijelu, međutim, suština ovih duhovnih stanja u potpunosti se razlikuju od ovih fizičkih procesa. Naravno, ne treba zanemariti činjenicu da blizak odnos između mentalnih stanja i fenomena i fizičkih svojstava tijela uzrokuje da neki fizički i genetski poremećaji ili razlike rezultiraju duhovnim, i razlikama u ponašanju među ljudima. Međutim, taj utjecaj nije u mjeri da svi različiti aspekti individualnog i društvenog života čovjeka budu u potpunoj funkciji i pod apsolutnim utjecajem ovih prirodnih i fizičkih karakteristika tako da čovjeku oduzme kormilo slobodne volje i uskrati mu moć odlučivanja i izbora.

Pod pretpostavkom da i duhovna svojstva čovjeka, poput njegovih fizičkih karakteristika, primaju utjecaj od sjedinjenja brojeva ili strukture i stanja gena, ne može se tvrditi da geni i kromozomi jedne osobe i njegov specifični organizam u potpunosti kontrolišu njegov duhovni aparat i duševna stanja i da duhovni aparat čovjeka u potpunosti slijedi fiziološka stanja njegovog tijela. Jedini utjecaj koji geni i hromozomi imaju na duhovni i psihički aparat čovjeka jeste slabljenje ili jačanje nekih duhovnih svojstava. Fiziološke i genetske razlike ljudi uzrokuju da su neke sklonosti kod jednog broja ljudi izraženije, a kod nekih drugih slabije ili da neka svojstva i osobine imaju različite preduvjete za razvoj i procvat, ali sve to nikada ne znači uskraćivanje čovjekove slobodne volje.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] Ovakvo tretiranje čovjeka može se najviše zapaziti kod biheviorista. Biheviorizam čovjeka posmatra kao mašinu. Znači, kompleksan sistem koji se ponaša na zakonite načine. S njihovog stanovišta čovjek je predstavljen kao uređen programiran organizam sa spontanošću, vitalnošću i kreativnošću i poput termostata koji pasivno odgovara na vanjske stimulanse. (Šults, Dvan, Ravanšenası-ye kamal, tarğome-ye Gıtı Hušdel, str. 7. i 8).

[2] Za više informacija vidjeti u Malkolmovom članku u sljedećem izvoru: Free Will, Edited by Gary Watson, pp. 129–136.