Fahruddin Razi
Peripatetička filozofija dosegla je sa Ibn Sinaom vrhunac svoje upotpunjenosti i moći. Nakon njega, širila se posredstvom njegovih sljedbenika poput Behmenjara, Džuzdžanija i Ebu Abbasa Lukerija. Međutim, u 4. hidžretskom stoljeću pred filozofe se ispriječio strog i ozbiljan protivnik i zadao je filozofskom mišljenju teške udarce, čije posljedice će se zadržati. Taj strogi neprijatelj nije bilo ništa drugo do ašarijski kelam. Ta kelamska škola predstavljala je antiracionalistički pokret čiji je glavni projektant bio Ebul-Hasan Ašari (umro 330. h.g.), a njegov glavni cilj bio je uklanjanje svih naizgled neislamskih elemenata iz okrilja islama. Oni su umišljali da su ti elementi malo-pomalo ušli u područje islamske misli, a posebno kad je riječ o onome što je spadalo u grčko naslijeđe.[1]
Ova kelamska škola – koja se u načelu javila nasuprot mutezilijskog kelama – pored kritika mutezilija, dala se u samostalno kritiziranje grčke filozofije, te je na taj način otvoren put za kritičare filozofije poput Gazalija (450-550) i Fahruddina Razija (544-606) koji su se oborili na peripatetičku filozofiju. Zato su neki mislioci život racionalističke misli u islamu nakon ašarijskih napada Gazalija i Razija na racionalističku filozofiju, doživjeli kao postepeni prelaz sa aristotelovske racionalističke filozofije na iluminacijsku filozofiju (hikmat-i išraki) i sufizam.[2]
Iako su oba (Gazali u petom i Fahruddin Razi u šestom hidžretskom stoljeću) poznati kao izuzetno utjecajne osobe ovoga pokreta, a i odigrali su značajnu ulogu u napadima na racionaliste, među njima dvojicom ipak postoji razlika. Ta razlika se ogleda u tome što se Gazali u svom suprotstavljanju filozofima, pored toga što se služio jezikom argumenata, koristio i proglašavanjem filozofa nevjernicima i optužbom za skretanje s Pravog puta kao oružjem. Imam Fahruddin Razi nikad se nije koristio takvim ubitačnim optužbama i u suprotstavljanju filozofima nikad nije izlazio iz okvira dokaza i argumentiranja.[3]
Imam Ebu Abdullah Muhammed ibn Omer ibn Husejn ibn Husejn Tejmi, Bekri, Tabarestani, Razi, počasno nazvan Fahruddin i poznat i kao Ibn Hatib i Hatib-i Rej, jedan je od glasovitih filozofa i ubraja se među velike iranske mutekelime. Rođen je 543. godine po Hidžri u porodici sklonoj nauci, inače porijeklom iz Taberistana, iz grada Reja. Prvi učitelj bio mu je njegov otac Zijauddin, a nakon njega Muhammed El-Bagvi i Mudždiduddin El-Džili, koji su ga podučavali filozofiji, a kelam je učio pred Kemaluddinom Semnanijem. Prema dokumentiranim historijskim izvještajima, za kratko vrijeme je postao istaknuta ličnost u naukama svoga vremena, poput matematike, prirodnih nauka i medicine. No, nakon što je proputovao Havarizm, Transoksaniju i Gaznu, Fahruddin se naposljetku skrasio u Heratu, a Alauddin Havarizm-šah osnovao je medresu posebno za njega. Ovdje je proveo ostatak svog života podučavajući mnoge učenike iz svih krajeva islamskog svijeta, a 606. godine preselio je sa Ovoga svijeta. Imao je pronicljiv um i kritički intelekt, a u historiji islamske misli svrstava se u one koji su se odlikovali lahkoćom u pisanju, jasnoćom misli i osobitom vještinom da prirede knjige o teškim i stručnim pitanjima.
Jedan od najizrazitijih primjera navedenog jeste njegova knjiga Lubabu-l-išarat, koja je priređeni sažetak Ibn Sinaovog djela El-Išarat ve-t-tenbıhat. Fahruddinu Raziju pripisuju se mnoga pisana djela, što proizlazi iz njegove upućenosti u različite znanosti. Et-tefsıru-l-kebır ili Mefatihu-l-gajb u oblasti kur’anskih znanosti, El-Me’alim fı usuli fikh u znanosti fikhskih načela, El-Muharrer fi haka’iku-n-nahv u jezičkoj znanosti, Menakibu-š-šafi u historiji, komentar Ibn Sininog Kanuna u medicini, Asraru-l-mektum fi muhatibeti-š-šems ve-l-kamer ve-n-nudžum o astronomiji, El-Arba’in fı usuli-d-din, El-Levami’u-l-bejjinat, El-metalibu-l-’alijje mine-l-’ilmi-l-ilahi o znanosti kelama, komentar na ‘Ujunu-l-hikmet, El-Mebahisu-l-mešrikijje, komentar na El-Išarat ve-t-tenbıhat, El-Mulhis fi-l-hikmeti ve-l-mantik o znanosti filozofije i logike, ubrajaju se tek među neke primjere njegovih pisanih radova.[4]
Znanstveni život Fahruddina Razija mogao bi se u nekoliko pasusa svesti na sljedeće: Razi je peripatetičku filozofiju analizirao i kritizirao tako da bi mu, osim Gazalija, teško mogao neko naći sličnoga. Imao je važnu ulogu u zbližavanju kelama sa znanostima, pa čak i tesavvufom, čime je obogatio i svoja kelamska djela, a odigrao je i značajnu ulogu u prelazu koji se u islamskom svijetu desio sa peripatetičkog racionalizma na iluminacijski aspekt, kad je o islamskoj filozofiji riječ. Na taj način ostavio je trajni trag na sve kasnije filozofe, osobito na Hadže Nasiruddina Tusija koji se smatra preporoditeljem peripatetičke filozofije.[5]
Imam Fahr Razi bio je poznavatelj filozofije, a i sam je bio filozof. Naime, on se bavi i kritičkom analizom filozofskih mišljenja i uvjerenja, a ispoljava i sposobnost da izloži osobene vlastite stavove. Naprimjer, u vezi s pitanjima “užitka i boli”, “pravila jednog”, “značenja dobra i zla (husnu kubh)”, “nefsi govora” i “viđenja Boga” ima vlastite stavove, čije pojašnjenje ovdje nije moguće obrađivati. No, činjenica dostojna pažnje jeste da Razi ima osobit stil i pri analizi tuđih mišljenja i pri izlaganju vlastitih uvjerenja. Što se tiče tuđih mišljenja, Razi je odbacivao oponašanje prethodnika i slijepo prihvatanje njihovih stavova, te je uvjeren da jednako kao što slijepo slijeđenje prethodnika nije valjano, tako nije pohvalno i valjano niti neizazvano i neutemeljeno suprotstavljanje njihovim stavovima. Prema njemu, griješe oni koji umišljaju da se suprotstavljanjem velikanima filozofije i mišljenja mogu upisati u red velikih mislilaca.
Takve osobe svojim neprikladnim postupcima samo pokazuju vlastitu glupost i neznanje i objelodanjuju vlastitu manjkavost i nezrelost. Ovdje Fahruddin Razi zagovara srednji put i umjerenost te dokaz i demonstraciju smatra jedinim uvjetom za prihvatanje ili odbacivanje stavova.[6] Da li je u tom smislu sam Razi postupao onako kako je govorio? Neki smatraju da je Razi u svom sučeljavanju sa stavovima Ibn Sinaa u komentaru na Išarat, svoje najvažnije filozofsko djelo, otišao u krajnost te da sam nije postupio u skladu s onim što je zagovarao. Hadže Nasiruddin Tusi za Razija smatra da je prešao preko granice umjerenosti i zapostavio put pravednosti te njegova nastojanja drži nekom vrstom obezvređivanja Šejhovog ranga te prenosi riječi nekih mislilaca koji su kazali: “Ono što je Imam Fahru Razi napisao kao komentar na knjigu Šejhu-r-reisa ustvari je neka vrsta kasapljenja tog djela.”[7]
Što se tiče izlaganja vlastitih uvjerenja, može se kazati da je Razi sljedbenik primarnosti razuma. U knjizi Džamiu-l-’ulum, poznatoj i kao Setini, smatra da je racionalna percepcija iz sedam aspekata potpunija od osjetilne percepcije, pa čak i prenesene stavove (mankulat) smatra valjanim samo u svjetlu racionalnih stavova (ma’kulat). Iako je ašarija, vjerske principe smatra racionalnim i Božiju religiju brani kao nešto racionalno. On se ne slaže sa svih šesnaest pitanja u vezi kojih se ašarije suprotstavljaju mutezilitima.[8]
Ipak, ne treba misliti kako sebe ne ubraja među ašarije. Naime, on potpuno izričito Pravim putem smatra mezheb ehli-sunneta ve-l-džema’ata, a lanac svojih ašarijskih učitelja navodi unatrag do Ebul-Hasana Ašarija. Zbog njegovog slijeđenja razuma, a istodobne odanosti ašarijskom putu, Fahra Razija se može smatrati jednim od prvih koji su povezali filozofiju s kelamom te kroz taj spoj izgradili novi tok.[9]
Razijevu intelektualnu metodu u izražavanju vlastitih uvje[1]renja i pravljenju sprege između filozofije i kelama možemo potražiti u onome što je sam kazao. Jedno od njegovih djela jeste El-ferk fi šerhi ahvali mazahibi-l-muslimin ve-l-mušrikin. U ovoj knjizi o filozofima piše: “Njihovo učenje jeste da je svijet oduvijek (kadim) te da se radilo o uzroku koji djeluje po nuždi, a ne o voljnom djelatniku (pri stvaranju svijeta). Većina filozofa poriče Božije znanje i ne vjeruju u tjelesno proživljenje. Najveći među njima jeste Aristotel, autor mnogih knjiga, a u prenošenju i prevođenju njegovih riječi niko nije bio bolji od Abu Ali Sinaa, odnosno Šejhu-r-reisa. I sam sam, na počecima bavljenja znanošću o kelamu, imao žarku želju vidjeti njegove knjige. Potrošio sam jedan dio života izučavajući ih. Božija milost i potpora omogućili su mi da napišem knjige kojima ću odbacivati njihova djela, poput: Nihajetu-l-’ukul, El-Mubahisu-l-mašrikijje, El-Malhis, Šerhi Išarat, Dževabu-l-mesa’ili-t-tidžarijje, El-Bejan ve-l-burhan, El-Mubahisu-l-mu’adijje fi-l-metalibi-l-imadijje. Sve ove knjige bave se načelima vjere i osporavaju sumnje filozofa, a prijatelji i neprijatelji slažu se da niko od prethodnika i onih potonjih nije sačinio knjige poput ovih.”[10]
Izvor: Hasan Mo'alemi, Akbar Mirsepah, Ali Širvani…., Historija islamske filozofije, Fondacija „Mulla Sadra“, 2017., s perzijskog preveo Muamer Kodrić
[1] Abdulhajj, Mazhab-i aša’ri, perz. prijevod: dr. Nasrullah Pourdžavadi i Abdol-Hosein Azerang (Tarih-e falsafe dar islam), sv. 1, str. 315; El-Aša’ri istihsanu-l-havd, str. 4-6; El-Fahuri ve El-Džar, Tarih-e falsafe dar džahan-e islami, perz. prijevod Abdul-Muhammed Ajati, str. 147-148.
[2] Mazhab-i aša’ri, Isto, str. 342; Šejh Sa’id Gazali, Ma ba’du-l-tabı’ati, perzijski prijevod dr. Mohsen Džahangiri; M. M. Sharif, sv. 2, str. 13-18, isti autor: Ta’sir-i Gazali, perzijski prijevod dr. Nasrullah Pourdžavadi, str. 70-73, Sejjid Husejn Nasr, Fahruddin Razi, str. 81-88.
[3] Ibrahim Dinani, Madžra-je fekr-e falsafi dar džahan-e islam, sv. 1, str. 324.
[4] Ibn Halekan, Vefijatu-l-a’jan, sv. 2, str. 48; Ibn Kafti, Tarihu-l-hukema’, sv. 6, str. 245, Hansari, Revdetu-l-džennat, str. 702.
[5] Fahruddin Razi, Isto, str. 93; Ali Asgar Halebi, Tarih-e falsafe dar Iran va džahan-e islami, poglavllje 11, str. 382-411.
[6] Fahruddin Razi, El-Mubahisu-l-mašrikin, sv. 1, str. 4.
[7] Ovih sedam aspekata su: 1. Um je sebe svjestan, ali osjetila nisu sebe svjesna. 2. Osjetila ne mogu percipirati ekstremne blizine i udaljenosti, dok blizina i udaljenost ni u kom smislu ne predstavljaju prepreku za racionalnu percepciju. 3. Zastori i prepreke mogu ometati osjetilne percepcije, međutim zastori i prepreke ne mogu ometati razum u njegovim percepcijama. 4. Osjetila percipiraju samo spoljašnosti stvari, dok razum može i spoljašnost i nutrine stvari spoznati. 5. U osjetilima se javljaju mnoge greške i neispravnosti, na način da mirno percipira kao pokretno, a pokretno kao mirno, ali kod razuma se ovakve dvojnosti ne događaju. 6. Osjetila u vrijeme kada su zaokupljena percipiranjem jedne stvari zanemaruju druge stvari. Međutim, kada razum nešto spozna, to mu poveća snagu za spoznaju druge stvari. 7. Kada osjetila percipiraju nešto snažno nemoćna su percipirati slabe stvari, dok razum, suprotno osjetilima, kada percipira nešto jako, to ga ne ometa u percipiranju slabih stvari. Vidi: Fahruddin Razi, Džamiu-l-’ulum, str. 45.
[8] Ovih šesnaest pitanja koja su mutezlije prihvatili, a ašarije odbacili jesu: 1. Svojstva Uzvišenog Boga nisu dodata Njegovoj Biti. 2. Svojstva djelovanja kao što su Stvoriteljstvo i Rezzakijjet nisu bespočetni (kadim). 3. Božiji govor tj. časni Kur’an je stvoren (hadis). 4. Viđenje Boga posredstvom fizičkih moći je neprihvatljivo. 5. Božiji robovi stvaraju vlastita djela. 6. Neke obaveze (vadžibat) se smatraju racionalnim. 7. Dobro i loše (husn ve kubh) su racionalne stvari. 8. Poslanikovo, s.a.v.a., zagovorništvo neće obuhvatati počinitelje velikih grijeha. 9. Čovjekova moć za činjenje postoji prije djela. 10. Poštivanje najbolje stvari je za Boga obavezno. 11. Počinitelj velikog grijeha niti je vjernik niti je nevjernik. 12. Pitanja Munkira i Nekira u kaburu nisu prihvatljiva teorija. 13. Nema koristi od moljenja. 14. Stav o pojavi kerameta kod bogougodnika nije prihvatljiv. 15. Ono što je haram ne ubraja se u opskrbu (rizk). 16. Džennet i Džehennem sada nisu stvoreni.
[9] Madžra-je fekr-e falsafi dardžahan-e islam, sv.1, str. 344-345; sv. 3, str. 360-361; Fahruddin Razi, Isto, str. 143-145.
[10] Fahruddin Razi, Čehardah resale, str. 143-145.