Farabi

Ebu Nasr Muhammed ibn Tarhan ibn Uzalag Farabi, poznat pod nadimkom Drugi učitelj (Muallimus-sani), ubraja se među najistaknutije muslimanske filozofe. Neki smatraju da je bio iranskog porijekla, dok drugi drže da je turskih korijena. Rođen je u Vasidžu, jednom od naselja pokrajine Farab.

Kako bi se posvetio stjecanju tadašnjih znanosti, Farabi je napustio svoj zavičaj i otišao u Bagdad. Kažu da je, prije selidbe u Bagdad ili nakon toga, otputovao u Harran, na jugoistoku današnje Turske, kako bi se obrazovao kod Juhanne ibn Hajlana, jer je on važio za čovjeka odlično upućenog u logiku. U Bagdadu je pohađao predavanja Ebu Bišra Metta ibn Junnusa koji je također držao katedru za logiku. Neko je vrijeme izučavao logiku pred njim, međutim vrlo brzo je u znanju nadmašio svoga učitelja. U Bagdadu je upoznao filozofe i prevoditelje koji su živjeli u tom gradu.

Godine 330. odselio je iz Bagdada u Alep, gdje je uživao poštovanje i bio rado primljen na dvoru Sejfu-d-devlea. U tom periodu stalno se kretao na relaciji Alep – Damask, jer su njegovoj nježnoj naravi odgovarale klima i prirodne blagodati Damaska. Svoje knjige i traktate je pisao uz žubor potoka i u hladu finog šatora – krošnji stabala. Izuzev nekoliko putovanja van Šama, Farabi je u ovom kraju ostao do kraja svog života, sve dok 339. godine nije zašlo sunce njegovog životnog vijeka. Na Sejfu-l-Devletovom dvoru bio je toliko poštovan da mu je dženazu klanjao lično Sejfu-l-Devle. Sahranjen je u Damasku, uz mezarje Babus-sagir.

Farabi je živio isposnički, odnosno sufijskim načinom života, izdržavajući se sa onih četiri dirhema plaće koliko je za njega iz državne riznice odredio Sejfu-l-Devle. Prenosi se da se u zavičaju, prije nego se posvetio mudroslovlju, bavio sudskim poslom, a nakon što se okrenuo nauci sudstva se posve odrekao. Kažu i da je noću izlazio iz kuće kako bi mogao čitati pod svjetlošću fenjera gradskih stražara.

O Farabijevoj motivaciji za okretanje filozofiji kažu da mu je jednom neki čovjek povjerio na čuvanje jedno Aristotelovo djelo, a on ga je spontano počeo iščitavati i zbog njega se toliko zainteresirao za čitanje filozofske literature da je naposlijetku postao filozof.[1]

Henry Corbin o Farabiju kaže: “Sve ukazuje na to da je ovaj veliki filozof bio šiija, a to potvrđuje i mnijenje koje vlada u Iranu. On je napustio Bagdad 330./941., i otišao u Alep, gdje je uživao zaštitu šiijske dinastije Hamdanida, a Sejfu-l-Devle Hamdani ga je uvažavao. Ovo posebno šiijsko pokroviteljstvo ne treba smatrati slučajnim, ono dobija smisao onda kada se ono što je u Farabijevoj “vjerovjesničkoj filozofiji” motri uporedo sa vjerovjesničkom filozofijom koja se temelji na naučavanjima šiijskih imama…”[2]

Farabijev značaj

Farabi je prvi filozof koji je religiju, u njenim različitim aspektima, izlagao unutar filozofskih okvira i prvi koji je grčku logiku, u jednom potpunom i sređenom obliku, ponudio islamskom svijetu. Pri ovom drugom, Farabijeva nastojanja su bila uglavnom usredsrijeđena na Aristotelova logička djela. Obimnost njegovog rada u području zbiljskih (hakiki) i racionalnih (akli) znanosti te njegovi komentari Aristotelovih i Platonovih djela uzrokovali su da izađe na glas kao preteča islamskih filozofa te dobije nadimak Drugi učitelj.

Ibn Sina svoje razumijevanje Aristotelove Metafizike smatra proisteklim iz Farabijevog spisa Agradu ma ba’du-t-tabı’ati (Ciljevi metafizike).

Filozofija koju je predstavio Drugi učitelj i koja je utjecala na filozofe nakon njega, poput Ibn Sinaa i Ibn Rušda, s jedne strane je bila platonističko-plotinovska, a s druge strane aristotelijanska. Ta činjenica posebno je očita u njegovoj knjizi El-Džem’u bejne re’ji-l-hakimejn, jer se u njoj, kako bi uskladio stavove Platona i Aristotela, koristi stavovima neoplatonista. Farabi nije utjecao na kasnije filozofe samo u pogledu ispravnog razumijevanja grčke filozofije; i njegovi lični stavovi, koje je iznosio u pogledu filozofskih pitanja, utjecali su na njih.

Farabijeva djela

Većina Farabijevih djela, a radilo se o 127 traktata, je izgubljena. Općenito se njegova djela mogu podijeliti u dvije skupine: 1) logička djela;  2) djela koja se ne bave logikom, već najprije fizikom i metafizikom, zatim vjerskim naukama poput fikha i kelama, te matematikom i njoj srodnim naukama.[3]

Osobenost Farabijevog stila izlaganja jeste konciznost praćena konkretnošću i protkana preciznošću. Navest ćemo ovdje neka od njegovih djela koja su štampana:

1. Ihsa’u-l-’ulum. Sastoji se od pet poglavlja. Prvo poglavlje govori o jezičkim naukama (adabijat), drugo o logičkim naukama, treće se bavi različitim oblastima matematike, četvrto prirodnim (tabi’i) i teološkim (ilahi) naukama, a peto društvenim (medeni) pitanjima i fikhom;
2. El-Džem’u bejne re’ji-l-hakimejn; knjiga u kojoj se nastoji pomiriti Platonove i Aristotelove stavove. U uvodu ovog djela, Farabi piše:“A potom! Budući da vidim kako se većina ljudi moga vremena bavi pitanjem vremenite stvorenosti i vječnosti svijeta, sporeći se oko toga i tvrdeći da između dvojice mudraca (Platona i Aristotela) postoji razilaženje u pogledu Stvoritelja svijeta i u pogledu postojanja uzroka svijeta, u vezi s pitanjima duše, razuma, sankcionaranja dobrih i loših djela te u pogledu još mnogih društvenih, etičkih i logičkih pitanja, odlučio sam napraviti pomirbu stavova njih dvojice te rasvijetliti ono na što kontekst njihovih riječi ukazuje, kako bi postalo jasno da ne postoji nikakva razlika u stavovima kad je riječ o onome u što ova dvojica mudraca vjeruju…”
3. Risaletu fi-l-’akl. Farabi u ovom traktatu piše o mnogobrojnim aspektima razuma (‘akl);
4. Fususu-l-hikem; zbirka filozofskih pitanja obrađenih kroz gnostički (‘irfani) pristup;
5. Tahsılu-s-se’adeti;
6. ‘Ujunu-l-mesa’il;
7. Es-sijasetu-l-medenijjetu;
8. Ara’u ehli-l-medıneti-l-fadileti ve mudadatiha;
9. Risaletu fi isbati-l-mufarekati;
10. Et-tenbıh ‘ala sebıli-s-se’adeti;
11. Risaletu fi agradi ma ba’du-t-tabı’ati;
12. El-mantikijjatu-l-Farabi; djelo u kojem je izložena logika u cjelini, uz povremene komentare na Aristotelovu logiku.

Izvor: Hasan Mo'alemi, Akbar Mirsepah, Ali Širvani…., Historija islamske filozofije, Fondacija „Mulla Sadra“, 2017., s perzijskog preveo Muamer Kodrić

[1] Hana El-Fahuri, Halilu-l-Džar, Tarih-e falsafe-je islami, perzijski prijevod Abdulmedžid Ajeti, str. 395-398; M. M. Šarif, Tarih-e falsafe dar islam, str. 639-641

[2] Henry Corbin, Historija islamske filozofije, preveli Nerkez Smailagić i Tarik Haverić, Svjetlost, Sarajevo, 1987., str. 143.

[3] Mustafa Galib, Fi sebıli mevsev’ati felsefijjeti, str. 19.