Metodologija etike

Muslimanski etičari svoje knjige o etici pisali su različitim metodama. Neki od njih su se trudili da, spoznavajući čovjeka pomoću filozofije, spoznaju njegovo savršenstvo, da bi nakon toga pokazali puteve stizanja do tih savršenstava. Ovakvi autori koriste se filozofskom metodom, što znači da je metoda kojom se spoznaje ispravnost sudova koji se nalaze u ovim djelima deduktivna i filozofska metoda.

Ukoliko želimo proučavati ovakva djela i spoznati ispravnost i neispravnost onoga o čemu se u njima govori, moramo se koristiti racionalnom i filozofskom metodom. Primjeri ove vrste knjiga su, između ostalog, Tehzıbu-l-ahlak ve taharetu-l-a‘rak Ibn Miskevejha i Ahlake Naserı Hadže Nasiruddina Tusija. U ovakvoj vrsti knjiga osnovu za rad predstavljaju filozofske teme koje se razmatraju u knjigama filozofske psihologije. Prvo se, koristeći se onim što su filozofi rekli o čovjekovoj duši, njenim vrstama i moćima, spoznaju savršenstva svake od tih moći, a zatim se ukazuje na puteve kojima se stiže do tih savršenstava. Osnovne teme ovih knjiga su teme poput sreće, vrline, poroka, uravnoteženosti, hrabrosti, čednosti, mudrosti, pravednosti itd.

U sljedećoj vrsti knjiga o moralu slijedi se irfanska metoda. U takvim djelima osnova za rad jesu irfanski pogledi na čovjeka i svijet. To znači da su premise i pretpostavke etičkih tema preuzete iz teorijskog irfana, da bi se zatim ukazalo na to koje faze i postaje čovjek mora preći da bi stigao do svrhe svoga postojanja. Metoda određivanja ispravnosti i neispravnosti pitanja u ovim knjigama je irfanska. Zarad kritičkog osvrta i razmatranja ovakvih djela, moguće se koristiti dvjema metodama:

Prva metoda je da se razmotre pretpostavke koje se trebaju dokazati u teorijskom irfanu i vidi da li u tim riječima ima kontradikcije sa onim što je dokazano u teorijskom irfanu.

Druga metoda je da čovjek na osnovi vlastitog irfanskog iskustva tvrdi da, naprimjer, ono što se u nekom djelu predstavilo kao jedna od postaja duhovnog putovanja nije ispravno, ili da kaže kako postoje druge postaje i faze te da čovjek njihovim prelaskom lakše dospijeva do duhovnih položaja. Neke od knjiga o moralu koje pripadaju ovoj vrsti su: Menazilu-s-sairin i Sad mejdan, koje je napisao Hadže Abdullah Ensari, i Evsafu-l-ešraf, djelo Hadže Nasiruddina Tusija.

Sljedeća vrsta djela o moralu jesu ona koja slijede tradicionalnu metodu. Autori ovih djela, umjesto filozofskih ili irfanskih rasprava, obraćaju se Kur’anu i predajama bezgrješnih. U ovim djelima ajeti i predaje uređeni su tematski u skladu sa etičkim temama o kojima govore. Autori ovih djela na svoja etička pitanja daju odgovore obraćajući se ajetima i predajama. S obzirom na to, ovakva djela prije svega bi se trebala smatrati jednom vrstom hadiskih knjiga, a zatim komentarom ajeta i predaja.

U njima je korištena tradicionalna metoda i za određivanje ispravnosti onoga što se u njima govori potrebno je istražiti ispravnost lanaca prenosilaca predaja, a zatim pristupiti ocjeni komentara ajeta i smislova predaja zabilježenih u tim knjigama. Djela kao što su El-Mehadždžetu-l-bejda’ Fejda Kašanija, Iršadu-l-kulub Dejlemija i Ahlake Mohtešami Hadže Nasiruddina Tusija primjeri su ove vrste knjiga. Kako bismo se okoristili prednostima svih ovih metoda, najbolji način određivanja i spoznavanja vlastitih moralnih obaveza jeste da se obraćamo svim ovim izvorima, posebno uzevši u obzir bogatstvo kojim obiluju hadiske zbirke kada je riječ o etičkim predajama i, naravno, uzevši u obzir činjenicu da su bezgrješni, a.s., izvor znanja i upućivači Ummeta ka sreći i Ovoga i Budućeg svijeta te da korištenje njihovih uputa pruža veliko zadovoljstvo, a nemar prema njima predstavlja veliki gubitak i nezahvalnost na blagodatima.

Slijeđenje škole bezgrješnih zahvalnost je na blagodatima, skraćivanje puta i sigurnost u ispravnost puta te, u skladu s tim, ukoliko želimo moralni odgoj, moramo se obratiti njima i trebamo znati da oni predstavljaju istinsku uputu.

“S ljubavlju prema vama i s vašim predvodništvom Allah nas je poučio vjeri i uredio ono što se od Dunjaluka bješe iskvarilo. (…) S vama se putuje ka Džennetu i zadovoljstvu Božijem, a na onima koji poriču vaše predvodništvo i ljubav prema vama srdžba je Milostivog.”[1]

Također je korisno služiti se iskustvom onih koji su put savršenstva prešli slijedivši islamske upute. Korištenje njihovog iskustva smanjuje mogućnost pogreške pri putovanju prema savršenstvu. Naravno da se ne mogu prihvatiti preporuke svake osobe koja tvrdi da je duhovni putnik i da doživljava duhovno osvjedočenje i poimanje. Potrebno je te savjete usporediti sa Kur’anom i Sunnetom te racionalnim sagledavanjem izdvojiti čisto od nečistog i postupiti u skladu s tim.

Ukratko, potrebno je reći da svaka od spomenutih metoda ima svoje osobenosti i prednosti i najbolje je, koliko je to moguće, sjediniti sve njihove prednosti.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Zijaret El-Džami‘atu-l-kebıre.