Razlika između manira i morala

Riječ adab (آداب ) je množina od riječi edeb (ادب) i upotrebljava se u različitim značenjima. Jedno od značenja edeba je nauka koja obuhvata znanosti poput jezika, morfologije, sintakse, retorike, govorništva itd. Ovdje se pod edebom misli na ono značenje koje ima u sintagmama kao što su: adab i običaji, adab namaza, adab učitelja i učenika i sl. U ovakvom korištenju riječi adab obično na um padnu dvije sljedeće odlike:

  1. adab se veže za formu ponašanja i vanjski aspekt vladanja,
  2. adab se ne ubraja u stubove djela, iako je nekada veoma važan. Maniri u različitim skupinama i društvima imaju različite oblike.

Manir može biti vezan za poseban sloj društva, poput manira aristokratije i imućnih, ili da se veže za pripadnike određenog zanimanja, poput manira ljekara. Maniri u sintagmi “maniri i običaji” obuhvataju izvanjske aspekte ponašanja naroda i skupina. Manir u ovom značenju je povod međusobnog povezivanja članova jednog društva, jačajući u njima osjećaj jedinstva. Međutim, u drugim složenicama, poput one “maniri namaza” (adabu-s-salah), u značenju je onoga što se doda osnovi djela i biva povodom podizanja stepena vrijednosti tog djela.

Naprimjer, ako se ne ispoštuje nijedan adab namaza, to neće biti povodom da se ne primi namaz iz aspekta islamskog prava, ali primjenjivanje adaba podiže vrijednost namaza i biva povodom većeg približavanja Bogu. Kada govorimo o moralu naspram manira i o razlikama među njima, mislimo na vanjske aspekte ponašanja. Ovi vanjski aspekti imaju položaj pokazatelja naravi i namjere onoga koji se ponaša na određeni način. Naprimjer, u odnosima između učitelja i učenika iz moralnog aspekta važno je učenikovo srčano uvažavanje učitelja. Učenik mora znati vrijednost napora svoga učitelja i gledati na njega s poštovanjem. Ovo unutrašnje poštovanje se u nekim društvima ogleda u formi sjedenja na koljenima ispred učitelja, hodanja iza učitelja, negovorenja prije njega. Ova vrsta ponašanja, koja nam govori o unutrašnjim, moralnim aspektima čovjeka, naziva se manir (bonton, adab).

Maniri se razlikuju od društva do društva i od vremena do vremena. U jednom društvu ili porodici zvanično oslovljavanje i persiranje je pokazatelj poštovanja prema roditeljima, a moguće je da u drugoj porodici i društvu ovakav govor i ovakvo oslovljavanje budu smatrani pokazateljem hladnih odnosa. Dakle, prihvatimo li manir ili bonton kao izvanjsku pojavu morala, razlika između manira i morala sagledana je u tome da se moral ne mijenja u zavisnosti od vremenskih i prostornih uvjeta. Naprimjer, govoriti istinu je u svim vremenima i na svim mjestima prihvaćeno i pohvaljeno. Međutim, manir se mijenja u različitim uvjetima.

Iz moralnog aspekta, u svim vremenima je pohvaljeno spominjanje Boga, ali je u nekim situacijama glasno spominjanje Boga povod prijetvornosti i udaljenosti od Boga. U skladu s tim, moral ima suštinski aspekt, a manir izvanjski. Manir je povod moralne prisnosti članova društva i širenja morala. Iako se on mijenja, njegovi različiti oblici mogu dovesti do približavanja ljudi Bogu. Moral je postojan i jedini moral koji dovodi do postizanja čovjekovog savršenstva i sreće jeste Božanski moral, a druge vrste morala mogu lahko biti povodom čovjekovog udaljavanja od Boga.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

Pitanja i odgovori