Jasno je da prirodna (fitretska) sklonost ka spoznaji istine, s jedne strane, te želja za postizanjem koristi i nastojanje da se ostvari sigurnost od štete i opasnosti, s druge strane, predstavljaju moćne poticaje na razmišljanje, sticanje znanja i zauzimanje stavova. Stoga, kada čovjek sazna da je kroz cijelu ljudsku povijest čitav niz istaknutih i časnih ljudi tvrdio da su odabrani od strane Stvoritelja svijeta da bi uputili ljude ka sreći oba svijeta, i sazna da oni na putu dostavljanja Njegove poruke, usmjeravanja i upućivanja ljudi nisu prezali ni od kakvog truda i zalaganja, te da su podnosili različite teškoće i borili se protiv svih vrsta prepreka, pa su čak na tom putu i za taj cilj žrtvovali i vlastite živote – kada, dakle, sa spomenutom motivacijom uzme u obzir ove činjenice – on pristupa istraživanju s namjerom da vidi da li su tvrdnje poslanika ispravne i da li se one mogu potkrijepiti dovoljnim brojem logičnih argumenata, ili ne. Sklonost ka ovom istraživanju postaje jača uzme li se u obzir činjenica da u njihovoj poruci stoji tvrdnja koja ukazuje na vječnu sreću i blagodati, s jedne, te vječnu nesreću i patnju, s druge strane. Drugim riječima, odazivanje na njihov poziv i prihvatanje njihovih uputa za sobom povlači mogućnost zadobivanja vječnih blagodati, a oglušivanje i suprotstavljanje njihovom putu donosi mogućnost da čovjeka snađe vječna nesreća i gubitak. Kakav izgovor čovjek može izmisliti nastojeći da opravda nemar i neodgovornost pred ovakvim izazovom i da ne krene u istraživanje?
Svakako, moguće je da neke osobe zbog lijenosti i želje za lagodnošću neće da sebi priušte teškoću istraživanja, a druge pak to neće zbog toga što prihvatanje vjere za sobom povlači i određeni vid ograničenja, koja obavezuju na suzdržavanje od prohtjeva duše, što je dovoljan razlog da budu odvraćene od takvog izazova. U vezi s ovim navest ćemo 5. ajet sure Kijame, u kojem se iznosi razlog a priori poricanja postojanja Ahireta da bi se ušutkala savjest:
بَلْ يُرِيدُ الْإِنسَانُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ
Čovjek želi griješiti dok je živ.
Ipak, takvi bi se ljudi trebali pomiriti sa neugodnim posljedicama lijenosti i predanosti prohtjevima duše i na kraju prihvatiti vječnu patnju i nesreću.
Stanje takvih ljudi neuporedivo je gore od stanja neupućenog bolesnog djeteta koje iz straha od gorkog lijeka izbjegava odlazak u bolnicu, osuđujući tako sebe na sigurnu smrt, zbog toga što dijete još uvijek nema razvijeno razumijevanje da bi napravilo razliku između štete i koristi i ne može pojmiti da su opiranje i neodlazak ljekaru za njega štetni, i to toliko da se nekoliko dana bezbolnog života zbog neuzimanja lijeka ili injekcije ni na kakav način ne može porediti sa štetom. Međutim, odrastao čovjek, koji je svjestan i razuman, ima moć prosudbe i razlikovanja štete i koristi te može procijeniti razliku između prolaznih užitaka i vječne patnje.
Zato, Kur'an časni ovakvu vrstu ljudi naziva gorima čak i od četveronožaca:
أُوْلَئِكَ كَالْأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ
Oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.[1] Na drugom mjestu opisuje ih kao najgore među živim bićima:
إِنَّ شَرَّ الدَّوَابِّ عِندَ اللهِ الصُّمُّ الْبُكْمُ الَّذِينَ لاَ يَعْقِلُونَ
Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da promišljaju.[2]