Prirodna spoznaja

U velikom broju predaja prenesenih od predvodnika islama te u arifskim i filozofskim iskazima možemo naići na tvrdnju da je spoznaja Boga prirodna (fitretska), ili pak da je prirodno (fitretski) spoznati Boga. Da bismo na ispravan način razumjeli ove izraze, potrebno je da objasnimo pojam fitret.

Fitret je arapska riječ i označava oblik ili način stvaranja, a neke se stvari mogu smatrati fitretskim ukoliko ih način stvorenosti nekog bića iziskuje. S tog stanovišta, u obzir se mogu uzeti tri svojstva prirodnih (fitretskih) osobina:

Prirodne osobine svake vrste nalaze se u jedinkama tih vrsta, iako se njihove kakvoće razlikuju u pogledu jačine.

Prirodne osobine su uvijek kroz povijest postojane, što znači da fitret nekog bića nije takve naravi da će u jednom povijesnom trenutku iziskivati jednu, a u drugom neku drugu stvar. U časnom Kur'anu u vezi s ovom činjenicom u 30. ajetu sure Rum čitamo:

فِطْرَتَ اللهِ الَّتِى فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللهِ

To je fitret (način stvaranja) prema kojem je Allah ljude stvorio; nema promjene u stvaranju Allahovom.

Prirodne osobine, otuda što jesu prirodne, jer ih iziskuje način stvaranja nekog bića, nemaju potrebe da budu sticane učenjem, iako je za njihovo jačanje ili usmjeravanje potrebno obrazovanje.

Čovjekove prirodne osobine možemo podijeliti na dvije vrste:

•  Prirodne spoznaje koje svaki čovjek posjeduje bez potrebe da ih nauči.
•  Prirodne sklonosti i težnje koje su posljedica načina na koji je stvoren svaki pojedinac.

U skladu s ovim, ako je jedna vrsta spoznaje Boga prisutna kao postojan činilac u svakom pojedincu, a takva je da je ne treba usvojiti učenjem, možemo je nazvati prirodnom spoznajom Boga. Ako se u svakom čovjeku može naći jedna vrsta sklonosti prema Bogu i obožavanju Boga, u tom slučaju možemo je nazvati prirodnim obožavanjem Boga.

Veliki broj istaknutih svjetskih znanstvenika tvrdi da je sklonost prema religiji prirodna sklonost čovjekove psihe, pa je nazivaju i čulo pobožnosti ili osjećaj religioznosti. Dodat ćemo još i to da se spoznaja Boga također prihvata kao nešto što iziskuje sam način na koji je čovjek stvoren. Međutim, isto kao što osjećaj obožavanja Boga nije svjesna spoznaja, tako i priroda spoznaje Boga nije svjesna spoznaja, da bi obične ljude učinila neovisnim o racionalnim naporima u postizanju te spoznaje.

Svakako, ne treba izgubiti iz vida jednu činjenicu. Naime, budući da svaki čovjek posjeduje – u najmanju ruku – jedan mali stepen intuitivne, prirodne spoznaje Boga, moguće je da uz neznatno razmišljanje i argumentiranje prihvati Božije postojanje, da bi postepeno ojačao spoznaju Boga duhovnim osvjedočenjem kojeg nije svjestan i da bi je na taj način podigao na stepen svjesnosti.

Prema tome, prirodna spoznaja Boga znači da je čovjekovo srce upoznato s Bogom te da u dubinama njegove duše postoji zaliha za svjesnu spoznaju Boga, koju je moguće uvećati i razviti. Ipak, ova prirodna zaliha kod običnih ljudi nije prisutna u tolikoj mjeri da bi oni bili u potpunosti oslobođeni potrebe za razmišljanjem i racionalnim argumentiranjem.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi