San i tumačenje
O snovima u prošlosti i sadašnjosti postoje raznolika vjerovanja i tumačenja. Freud u svojoj knjizi Snovi, a također i oni koji su zabilježili Freudova uvjerenja, pored pojašnjavanja njegovih uvjerenja, manje-više su pisali i o uvjerenjima drugih, ovom prilikom čini mi se nužnim da prenesem osnove njihovih uvjerenja.
U drevnim vremenima govorili su da je san nadahnuće čovjekove duše od strane neke natprirodne sile. Izvorištem ovog nadahnuća smatrali su biće koje je iznad čovjeka i koje nije zemaljsko. A budući da su očitovanje svake volje koja je iznad čovjeka i nadzemaljska smatrali bogovima i gospodarima vrsta, neizbježno su snove smatrali jednom vrstom tjelesnog očitovanja njihove volje. Tokom sna su nagovještavali sreću, nadu ili dešavanje nekog dobrog ili lošeg događaja. Vremenom, malo-pomalo, šamani su tumačenje zagonetnih aluzija i skrivenih pojedinosti uzdigli na razinu nauke. Otuda je poznavanje tumačenja snova postala jedna od prvih nauka ljudske zajednice. Ta nauka je za svakodnevni život ljudi imala izuzetnu vrijednost, jer su šamani, za razliku od današnjih psihologa, koji nastoje proniknuti u čovjekovu prošlost, nastojali da za tumačenje snova izmisle i šire podatke u vezi sa budućnošću, koje su pripisivali gospodarima vrsta i drugima.[1]
Neki filozofi se ne razlikuju od šamana, koji snove povezuju sa metafizičkim svijetom, i kažu da san ustvari predstavlja posebne djelatnosti duše koja se penje ka višim nebesima. Kao što Šuber veli: “San je oslobađanje svijesti od okova vanjskog svijeta i oslobađanje duše od okova materije.”[2]
Za razliku od filozofa, koji san smatraju djelatnošću duše, liječnici ga ne vide tako, već smatraju da su snovi proizvod tjelesnih i emocionalnih podražaja koji iz vanjskog svijeta ili zbog grčenja unutrašnjih organa stižu do spavača. Prema tome, san treba uzimati kao glas koji neuka osoba, igrajući se, proizvodi na sazu; dakle, bez cilja i svrhe je. Upravo kao što Binz ističe: “San je tjelesna radnja, uvijek besciljna i najčešće proističe iz bolesti.”
Kažu da posebni svjetovi snova predstavljaju proizvod nepovezanih ćelijskih djelatnosti koje u mozgu uspavane osobe ostaju budne i koje se zbog tjelesnih podražaja pokreću.[3]
Po Freudovom mišljenju, san je međusvijet, između našeg skrivenog života i racionalnog i logičnog života. Stoga, ukoliko ga pažljivo promotrimo i izbliza istražimo, možemo dosegnuti činjenice vrijedne pažnje.
Freud smatra da nijedan san ne treba smatrati praznim i ništavnim, nego, naprotiv: Budući da je san posljedica jedne duhovne djelatnosti, on mora imati i svoj posebni smisao i značenje. U svakom slučaju, snovi nisu očitovanje neke nadljudske volje, nego uglavnom primjer skrivene i prikrivene volje čovjeka.[4]
Islamske predaje ne gledaju na sve snove na isti način, već ih dijele na tri vrste:
a) Prvi dio predstavljaju snovi koji se sastoje od običnih misli ili nutarnjih čovjekovih tajni, koje se povremeno pojavljuju u istom obliku i u snovima, a ponekad se, zbog promjene obličja, javljaju i u drugačijem vidu. Ova vrsta snova za psihoanalizu i po mišljenju psihologije ima izuzetnu naučnu vrijednost. Kroz ovakve snove može se prodrijeti u skrivenu nutrinu čovjeka, čime se mogu otkriti korijeni duševnih poremećaja i bolesti.
b) Drugu vrstu snova čine razbacane lutajuće misli, koje povremeno u budnom stanju, a naročito u vrijeme tegobe i bolesti, osjećaju njima pogođene osobe. Ovi snovi nemaju naučnu i psihološku vrijednost, a u nekim predajama su označeni kao šejtanske misli u čovjeku.
c) U treću vrstu spadaju nadahnjujući snovi. Posredstvom njih otkrivaju se i postaju jasne neke zbilje koje prije nisu bile jasne.
Božiji poslanik, s.a.v.a., je kazao: “Tri su vrste snova: radosne vijesti od Allaha, šejtanska prikazivanja, i ono što čovjeku njegova duša kazuje, pa on to vidi kao san.”[5]