Psihoanaliza prije Frojda

Da bi već na početku izlaganja shvatili cilj koji imam, ukratko ću podsjetiti na priču o obmanutoj djevojci.

Tajni i uznemiravajući događaj nanio je nepopravljiv udarac ugledu djevojke. Naime, jedan mladić ju je u Karadžu obmanuo i oduzeo joj nevinost. Djevojka je strogo čuvala ovu tajnu u svom nutarnjem biću i nikome je nije otkrila. Međutim, ta se tajna želi iskazati u snovima, a djevojka koja na javi nije bila spremna nikome ispričati svoj doživljaj i njena svijest je neprestano nadzirala i krila sadržaj podsvijesti, sada spava i kao da osjeća upravo onu odvratnost i sramotu koju osjeća na javi. Neka nepoznata sila ne dozvoljava da se onaj sramotni i strašni prizor pojavi bez maske. Stoga se u snu mijenja oblik one gorke istine i ona se iskazuje u obliku koji u društvu nije potresan ni omražen.

San odrasle osobe uvijen je u hiljade zastora laži, obmana, prikrivanja, morala, društvenih pravila. Svojevrsni super-ego nadgleda čovjekova djela čak i u svijetu snova. Stoga čovjek svoje zločine čak i u svijetu snova nastoji sakriti od svog super-ega. U Ovom svijetu, gdje se sve stvari iskazuju kroz aluzije, metafore, skriveno i prikriveno, nemoguće je dati istinita i jednostavna tumačenja događaja koji se u ljudskoj podsvijesti iskazuju bez prikrivanja.

U snovima odrasle osobe osjećaji se žele iskazati, ali nemaju hrabrosti da se slobodno i otvoreno iskažu, jer se uzdržavaju od moralnog i društvenog super-ega. Stoga je neizbježno da ti osjećaji različite događaje te obmanjujuće i izmijenjene slike pošalju u našu svijest.[1]

Upravo zato mjesto Karadž, kuća i lik tog mladića koji je obmanuo djevojku i s njom učinio zabranjeno djelo, drugim riječima, istinita priča, ne dolaze u snove djevojke. Ukoliko se takvo šta i desi, ona neće nikome reći. Ona sanja da se nalazi u jednoj velikoj bašči, da visi na jednoj grani drveta, a ispod nje se nalazi duboka i opasna provalija puna blata i mulja. Ona je u teškoj strepnji, plaši se da će joj se ruke odvojiti od grane i da će pasti u provaliju. Najednom se događa ono čega se plašila: bez njene volje grana isklizne iz njenih ruku, ona se otisne, pada na dno provalije i upada u blato.

Ovaj san ustvari je samo pokazivanje sadržaja podsvijesti i očitovanje upravo one zbilje čije pojavnosti se djevojka plaši, s tim što je osnova priče događaja bila sramna i ponižavajuća, a u snu se promijenila izvanjska odora događaja te se seksualni odnos sa nepoznatim mladićem u snu preinačio u držanje za granu nad provalijom, a njena društvena osramoćenost očitovala se u obliku pada u gnjilež i blato.

Između tame vanjske forme sna i stanja potiskivanja postoji odnos uzroka i posljedice, pa ukoliko je san mračan, to je zbog determiniranosti i radi sprečavanja pojavljivanja dijela skrivenih misli koje su savjesti nepoželjne.[2]

Sa stanovišta običnih osoba, ovaj san nema vrijednost, ali za onoga ko ima sposobnost i može ga protumačiti, ovaj san može dati ključ riznica tajni one djevojke i pomoću njega je moguće prodrijeti u njenu podsvijest.

Freud poklanja veliku pažnju snovima i tumačenju snova zbog otkrivanja ljudske podsvijesti. Ovo poglavlje zauzima veliki dio naučavanja psihoanalize. Sa stanovišta nekih zapadnjaka, ovo pitanje se smatra vrlo važnim i o njemu su napisane važne činjenice, te se na Zapadu smatra da je Freud prva osoba koja je obratila pažnju na ovu bitnu psihološku pojavu. Evo nekih isječaka iz tih članaka:

Tumačenje snova je najispravniji put i završava upoznavanjem podsvijesti u duševnom životu. Ovu preuveličanu formulu moguće je vidjeti u prvom Freudovom djelu o snovima. On u jednom od svojih spisa, koji je štampan u drugoj polovini njegovog života, očitovanje podsvijesti smatra vezanim za psihoanalizu. Ova nova nauka nije donijela nikakvo zanimljivije i sadržajnije učenje, čak ni učenje koje bi se moglo usporediti sa načelima snova. To je komad nepoznate zemlje koji je proizišao iz općeg uvjerenja i gnosticizma.[3]

San je svojevrsno priznanje, ali priznanje koje se očituje na jedan odgovarajući način te ga treba ispraviti. Ove skrivene misli, čim se otkriju, bacaju zapanjujuće zrake po svim dijelovima sna, ispravljaju manjkavosti koje među njima postoje i čine neuobičajenu skupinu shvatljivom. Eto, to je metoda koju je Freud koristio za tumačenje snova.[4]

Međutim, pravo je pitanje kako u ovom dubokom i beskrajnom moru zabaciti sidro. Kako pojednostaviti stvar koja se nikad nije jasno vidjela? Kako da nam to slabašno i drhtavo svjetlo, koje se na tamnoj ploči snova ukazuje na samo nekoliko trenutaka, može objelodaniti zbilju koja je šifrirana i veoma skrivena? Potanko otkrivanje svih ovih zatamnjenih i zamagljenih šifri i tajni zahtijeva iznimnu mudrost ili inteligenciju vještog mađioničara ili vidovnjaka bez premca.

Međutim, u poslovima gospodina Freuda, koji ne pribjegava magiji i ne predstavlja se kao vidovnjak, krije se tajna koja odolijeva svim preprekama. Tajna uspješnosti Freudovog postupka leži u tome da je on u rješavanju najvećih zagonetki polazio od najjednostavnijih premisa.[5]