Uloga razuma i osjeta u predodžbama

Primarnost razuma ili osjeta u predodžbama

Zapadni filozofi se s obzirom na objašnjenje pojavljivanja predodžbi mogu podijeliti u dvije skupine. Jedna skupina vjeruje da razum percipira niz pojmova bez potrebe za osjetom. Takvo je bilo Descartesovo uvjerenje u pogledu pojmova Bog i duša, od nematerijalnoga, i u pogledu dužine i oblika od materijalnih stvari. On ove vrste kvaliteta materijalā, koje nisu izravno osjetima percipirane, naziva “primarnim kvalitetama”. Nasuprot njima, kvalitete kao što su boja, miris i okus, koje se percipiraju osjetom, naziva “sekundarnim kvalitetama”. Na taj način on je vjerovao u neku vrstu prednosti razuma. Percepciju sekundarnih kvaliteta, koje su dobijene osjetom, on je smatrao pogrešivom i nepouzdanom. Time je dokazao još jednu vrstu prednosti razuma, koja se tiče rasprave o vrijednosti znanja.

Isto tako, Kant je niz pojmova nazvanih “apriornim” doveo u vezu sa umom. Između njih, pojmove vremena i prostora vezao je za stupnjeve osjeta, a dvanaest kategorija je vezao za stupanj shvatanja. Shvatanje ovih pojmova smatrao je suštinskim prirođenim kvalitetama uma.

Druga skupina vjeruje da je čovjekov um stvoren kao prazna ploča, bez ičega što je ugravirano na nju. Kontakt sa spoljnim egzistentima posredstvom čulnih organa uzrokuje pojavu slika i gravura u njemu. Tako nastaju različite percepcije. Prenosi se da je Epikur rekao: “Nema ničega u razumu a da nije prethodno bilo u osjetu.” Isti ovaj iskaz ponovio je i engleski empirist John Locke.

Tabela kategorija

Sud                          Kategorija                  Primjer

Međutim, njihovi iskazi o pojavljivanju racionalnih pojmova se razlikuju. Očito značenje nekih od njih je da čulne percepcije promijene oblik i pretvore se u racionalne pomoću razuma, isto kao što stolar reže komade drveta da bi ih pretvorio u razne oblike i napravio sto, stolicu, vrata ili prozor. Tako su racionalni pojmovi zapravo čulne forme čiji su oblici promijenjeni. Iskazi nekih drugih mogu se tumačiti da znače da čulne percepcije pripravljaju pogodan teren za racionalne, iako ovdje nije rečeno da su čulne forme zapravo promijenjene u racionalne pojmove.

Ekstremni empiristi, kakvi su pozitivisti, poriču postojanje racionalnih pojmova i tumače ih kao forme umskih riječi.

Neki empiristi, poput Francuza Condillaca, ograničavaju iskustva koja uzrokuju pojavljivanje umskih pojmova na čulno iskustvo. Drugi, kao John Locke, šire ih na nutarnja iskustva. Među njima Berkeley ima veoma neobičan stav: on iskustva ograničava na nutarnja jer poriče postojanje matrijalnih stvari. Na tom osnovu, čulno iskustvo nije moguće.

Moramo dodati da većina empirista, posebno oni koji prihvataju unutarnja iskustva, ne svode područje znanja na materijalno i oni metafizička pitanja dokazuju razumom, iako prema učenju o primarnosti osjeta i potpunoj ovisnosti umskih koncepcija o čulnoj ovakvo uvjerenje nije baš izrazito logično. Poricanje metafizike također je bezrazložno. Zbog toga je Hume, uočivši ovaj problem, slučajeve koji ne mogu biti izravno iskustvom doživljeni smatrao neizvjesnim.

Kritika 

Nije prihvatljivo pretpostaviti da razum od početka svog postojanja ima posebne pojmove i da je izmiješan sa njima, ili da ih on nakon nekog vremena shvata automatski i bez učinka nekog drugog činioca. Savjest svakog svjesnog ljudskog bića poriče ovo, bilo da su pretpostavljeni pojmovi vezani za materijalno, apstraktno ili su u skladu sa objema sferama.

Ako pretpostavimo da je skupina pojmova nužna za prirodu i primordijalnu narav (fitret) razuma, ne može se dokazati da oni predstavljaju stvarnost. Najviše što se može reći jeste da priroda razuma prihvata određeni subjekt, i vjerovatno bi razum, da je stvoren u drugoj formi, percipirao objekte na druge načine.

Da bi nadomjestio ovaj nedostatak, Descartes se čvrsto držao Božije mudrosti. On je rekao da bi Bog, da je ove pojmove položio u prirodu razuma suprotne zbilji i istini, nužno bio varalica. Ipak, jasno je da atributi Svemogućeg Boga i odsustvo prevare kod Njega moraju biti dokazani racionalnim putem. Međutim, ako racionalne percepcije nisu ispravne, osnova ovog argumenta pada u vodu. Jamstvo njegove ispravnosti kroz ovaj argument je kružno.

Zamislite da su racionalni pojmovi nastali iz promjene unutar čulnih formi! Ovo bi zahtijevalo da forma, koja se mijenja i koja je pretvorena u racionalni pojam, ne zadrži tu svoju izvornu formu. Međutim, pojavom univerzalnih pojmova u umu istovremeno uočavamo da čulne i imaginarne forme zadržavaju svoja pređašnja stanja. Štaviše, samo su materijalni egzistenti skloni promjeni, dok su perceptivne forme apstraktne, kao što će biti dokazano na prikladnome mjestu.

Većina racionalnih pojmova, kao što su uzrok i posljedica, uopće nema čulne ili imaginarne forme, pa se ne može reći da nastaju iz promjena u čulnim obličjima.

Zamislite da čulni oblici pripremaju podlogu i teren za racionalne pojmove, a da se sami ne mijenjaju u njih! Iako je ovo manje problematično i bliže istini (nego prethodna pretpostavka), a i prihvatljivo je u pogledu nekih štastvenih pojmova, ipak nije ispravno ograničavati terene racionalnih pojmova na čulne percepcije. Naprimjer, ne može se reći da su filozofski pojmovi dobijeni iz dematerijaliziranja i uopćavanja čulnih percepcija jer, kao što je već ukazano, ne postoje nikakve čulne ili imaginarne percepcije jednake njima.

Istraživanje jednog problema 

Da bi postala jasna uloga čula i razuma u predodžbama, kratko ćemo se osvrnuti na vrste pojmova i način na koji se oni pojavljuju. Kada pred prelijepim prizorom bašče otvorimo naše oči, šarolike boje cvijeća i lišća privlače našu pažnju. Različiti percepcijski oblici uslikaju se u našim mislima. A kada zatvorimo oči, više ne vidimo divne boje. To je ta čulna percepcija koja nestaje nakon prekida veze sa spoljnjim svijetom. Međutim, u našim mislima možemo zamisliti isto ono cvijeće i prisjetiti se prelijepog prizora. Ovo je već imaginarna percepcija.

Pored čulnih i imaginarnih oblika koji predstavljaju određene stvari, mi također opažamo i niz univerzalnih pojmova koji ne opisuju konkretne stvari, a takvi su pojmovi zeleno, crveno, žuto, ljubičasto, plavo itd. Također ni pojam same boje, koji se može primijeniti na raznorazne boje, ne može se smatrati izblijedjelim mutnim oblikom jedne od njih.

Očigledno, da nismo vidjeli boju lišća drveća i druge predmete iste boje, ne bismo sebi mogli predočiti ni njihove imaginarne oblike ni racionalne pojmove o njima. Tako, slijepac ne može zamisliti boje, a onaj ko nema čulo mirisa nema pojam o raznim miomirisima. Zbog toga je rečeno: “Ko nema neko čulo, manjka mu i znanja”, tj. onaj ko nema neko čulo lišen je jedne vrste pojma i svjesnosti.

Bez sumnje, pojava ove vrste univerzalnog pojma ovisi o javljanju partikularnih percepcija, ali to ne znači da su čulne percepcije transformirane u racionalne, kao drvo u stolicu, materija u energiju, ili određena vrsta energije u neku drugu, jer, kao što smo rekli, ova vrsta transformacije zahtijeva da se početno stanje transformirane stvari ne zadrži, dok partikularne percepcije mogu ostati i nakon pojave racionalnih pojmova. Nadalje, transformacije su u suštini materijalne, a percepcije su potpuno apstraktne, kao što će biti kasnije dokazano, ako Bog da.

Prema tome, uloga čula u stvaranju ove vrste univerzalnog pojma je samo uloga osnove ili neophodnog preduvjeta. Postoji još jedna skupina pojmova koji nemaju odnos sa osjetilnim stvarima, već prije opisuju psihološka stanja – stanja koja se percipiraju prisutnim znanjem i nutarnjim iskustvom, kao što su pojmovi straha, ljubavi, mržnje, užitka i bola.

Nesumnjivo, da nismo imali unutarnja osjećanja, nikad ne bismo mogli percipirati njihove univerzalne pojmove. Dijete ne može razumjeti neke oblike užitka punoljetnih dok samo ne dosegne punoljetstvo, a prije punoljetstva nema posebnu predstavu o njima. Zbog toga ova skupina pojmova također ima potrebu za prethodnim individualnim percepcijama, ali ne percepcijama koje su stečene uz pomoć čulnih organa. Dakle, čulno iskustvo nema ulogu u stjecanju ove skupine štastvenih pojmova.

S druge strane, imamo niz pojmova koji nemaju primjer u spoljnjem svijetu, već samo u umu, poput pojma “univerzalno”, koji odgovara drugim umskim pojmovima i nema ništa izvan uma što se može nazvati “univerzalnim”, u značenju pojma koji se može primijeniti na brojne jedinke.

Jasno je da ova vrsta pojma nije dematerijaliziranjem i uopćavanjem dobijena iz čulnih percepcija, iako je neka vrsta umskog iskustva potrebna, odnosno, dok um ne usvoji niz racionalnih pojmova, mi ne možemo raspravljati da li se oni mogu primijeniti na brojne jedinke ili ne. Ovo je upravo umsko iskustvo na koje smo ukazali. Drugim riječima, čovjekov um ima moć da unutar sebe bude svjestan pojmova i da ih prepozna baš kao što to čini sa objektima iz spoljnjeg svijeta, te ima moć da iz njih izdvoji specifične pojmove. Primjeri ovih izdvojenih pojmova su isto što i primarni pojmovi. Ovo je razlog zbog kojeg se ove vrste pojmova, koji se koriste u logici, nazivaju “sekundarnim logičkim inteligibilijama”.

Napokon dolazimo do jednog drugog niza racionalnih pojmova, koji se koriste u filozofiji, iz kojih su formirani primarni po sebi očiti sudovi, te otuda ovi pojmovi imaju veliku važnost. U pogledu formiranja ovih pojmova predstavljena su različita mišljenja. Rasprava o tome uzela bi previše vremena, no u raspravi o ontologiji govorit ćemo o uvjetima formiranja svakog od ovih značajnih pojmova. Ovdje ćemo predočiti samo onoliko koliko je neophodno. Treba zapaziti da ovi pojmovi, budući da su primijenjeni na stvari iz vanjskog svijeta ili, stručnim riječnikom kazano, njihovo opisivanje (ittisāf) je vanjsko, jesu poput štastvenih pojmova, ali pošto ne opisuju specifična štastva i, stručnom terminologijom, njihovo pojavljivanje (‘arūd) je umsko, oni su poput logičkih pojmova. Iz tog razloga oni se ponekad miješaju sa drugim dvjema skupinama pojmova. Upravo ovu grešku počinili su veliki mislioci, a posebno zapadni filozofi.

Svoje duše i svoja psihološka stanja ili umske oblike i akcije duše, kao što su naše odluke, prepoznajemo prisutnim znanjem. Čovjek je u stanju uporediti svaki aspekt duše sa samom dušom – ne obraćajući pažnju na štastva nijednog od tih aspekata – ali obraćajući pažnju na njihove egzistencijalne relacije i uviđajući da duša može postojati bez ijednog od njih. Ipak, nijedan od njih ne može se pojaviti bez duše. S obzirom na ovu relaciju može se zaključiti da svaki aspekt duše zahtijeva postojanje duše, ali postojanje duše ne zahtijeva aspekte duše, nego je ona samodovoljna, nepotrebita i neovisna. Na ovoj osnovi um percipira pojam uzroka iz duše i pojam posljedice iz svakog od navedenih aspekata.

Očito, čulne percepcije ne igraju nikakvu ulogu u formiranju pojmova: potreba, neovisnost, samodovoljnost, uzrok i posljedica. Percipiranje ovih pojmova ne nastaje čulnom percepcijom njihovih slučajeva. Čak ni prisutno znanje i unutarnje iskustvo povezano sa svakim od njih nisu dovoljni za percipiranje pojmova vezanih za njih, već je radije neophodna usporedba među njima i mora se uzeti u obzir posebna relacija između njih, te iz tog razloga rečeno je da ovi pojmovi nemaju objektivne ekvivalentne, iako je njihovo opisivanje (ittisāf) vanjsko.

Da zaključimo, svaki racionalni pojam zahtijeva prethodnu individualnu percepciju, koja osigurava teren za percipiranje posebnog pojma. Ova percepcija je u nekim slučajevima čulna percepcija, a u drugim slučajevima je prisutno znanje i unutarnje iskustvo. Otuda je jedina uloga osjeta u formiranju univerzalnih pojmova pripremanje terena za jednu skupinu štastvenih pojmova. Razum je taj koji igra suštinsku ulogu u formiranju svih racionalnih pojmova.

Izvor: Ajatollah Misbah Yazdi, Islamska filozofija 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, s engleskog preveo: hfz. Ensar Karaman