Nagon samoljublja i osjećaj poniženosti

Ljubav prema samom sebi i osjećaj čuvanja svoje ličnosti prirodni je nagon u čovjeku, koji je prožet s čovjekovim bićem. Ovaj nagon čovjeka navodi da se trudi da sačuva svoju ličnost, svoje tijelo i svoju dušu od bilo kakvih neugodnosti i nevolja.

Svaki čovjek po svojoj iskonskoj prirodi voli život. U slučaju kada ožedni, bude gladan ili bolestan, ili osjeti da mu je život u opasnosti, njegov nagon očuvanja svoje biti se pokreće te on iskoristi sve što ima na raspolaganju ne bi li došao do vode, hljeba, prirode, lijeka i zaštite.

Isto tako, svaki čovjek po svojoj prirodi želi da očuva svoju čast i dostojanstvo i ulaže krajnje napore da ih održi.

Kada osjeti da mu je obraz u pitanju i kada vidi da se nalazi pred poniženjem i gubitkom ponosa, svom snagom se diže i koristi svu energiju da bi sačuvao svoju čast i dostojanstvo.

Poriv ljubavi prema sebi ima različita očitovanja u tijelu i duši i pokazuje se u različitim oblicima. Kada među ovim očitovanjima nema suprotstavljenosti ni protivrječnosti, svako od njih se na prirodan način zadovoljava i program djelovanja svakog od njih je jasan. Ali, velika teškoća se pojavljuje onda kada samoljublje postane protivrječno i čovjeka stavi pod pritisak suprotstavljenih želja i osjećanja. U ovom slučaju neke osobe skreću sa ispravnog i razumnog puta i upuštaju se u nedozvoljena djela. Naprimjer, neke osobe zbog ljubavnih poraza ili zbog poniženja i očaj, pokušavaju pobjeći od nevolja te pribjegnu samoubistvu. Jasno je da se ovdje radi o osobama koje su zastranile.

Montesquieu ovu stvar objašnjava na sljedeći način: “Samoljublje i osjećaj samoočuvanja pojavljuju se u raznim oblicima i nekada se pokazuju u protivrječnim i suprotstavljenim djelatnostima. Samoljublje postaje povod da se ‘žrtvujemo’ radi ljubavi prema sebi i spremni smo da uništimo svoj život, a ova činjenica pokazuje da sebe volimo više od svoga života.”[1]

Svaki čovjek po svom prirodnom ustrojstvu osjeća u sebi samoljublje i nastoji na svim poljima da dostigne savršenstvo i da otkloni svoje slabosti i manjkavosti. Osobe koje sebe smatraju sitnim, poniženim i u sebi, iz jednog ili više uglova, osjećaju manjkavost i nedostatnost, u svojoj nutrini su zabrinute i uvijek pate od određenog unutrašnjeg pritiska.

Za ovu skupinu ljudi pametno je da savladaju kompleks niže vrijednosti, da svoju snagu koriste na pravi način i na pravom mjestu, da svoj talenat i potencijal učine očiglednim – čime dokazuju da su oni vrijedne ličnosti u društvu – te da postepeno zaborave svoju unutrašnju slabost.

Međutim, neki od onih koji pate od osjećaja poniženosti, zbog lijenosti, beznadežnosti ili iz drugih razloga, skreću sa ispravnog racionalnog puta te s ciljem skrivanja svoje unutrašnje slabosti i s nadom da će nadoknaditi svoje manjkavosti odlučuju se na duhovno samoubistvo. Žrtvuju svoju čast i neovisnost i ubijaju svoju ljudsku ličnost. Oni svojom skrušenošću, pomiješanom sa poniženjem, te svojim ponašanjem, udruženim sa dodvoravanjem, padaju u bijedu i krajnje poniženje i bježeći od malog poniženja nalaze utočište u još većem jadu i težem poniženju. U sukobu protivrječnosti koji se javlja u njihovim osjećanjima gube čast, koja je jedan od važnih pokazatelja samoljublja te tako cijeli svoj život provode poniženi i bijedni.

U društvu se zapažaju brojne skupine ljudi koji pate od suprotstavljenih osjećanja i koji pod uticajem unutrašnje slabosti i osjećanja poniženosti pribjegavaju usiljenoj skrušenosti i skromnosti, pomiješanoj sa podilaženjem i dodvoravanjem, te na taj način uništavaju plemenitost svoje duše. Ovom prilikom ću vam navesti neke od razloga za nastanak takvih osobina.

Neumjesne grubosti i krutosti, koje neki roditelji ispoljavaju prema svojoj djeci, predstavljaju jedan od važnih činilaca stvaranja osjećaja niže vrijednosti u dječijem unutrašnjem biću. Dijete koje odrasta u okruženju straha, bojazni, brige i strepnje; dijete koga roditelji nisu smatrali istinskim čovjekom, dijete koje je uvijek bilo predmet mržnje i odbojnosti svoje okoline i koje nikada nije okusilo ljubavi i poštovanja, i najzad, dijete koje je sa svakog aspekta utučeno i koje je odraslo sa uzastopnim neuspjesima i porazima, silom prilikom bit će preobraženo u biće slabog i nemoćnog duha. Tako će ono samo sebe smatrati niskim, bijednim i nemoćnim. Ovakvo dijete, kada naraste i kada načini iskorak u društvu, suočeno je sa velikim duhovnim nemirom i brigom, nema hrabrosti da pokaže svoju ličnost i neovisnost i neprestano u sebi osjeća slabost i manjkavost u odnosu na druge. 

Nemirne i neustrašive aktivnosti jasno upućuju na to da osoba osjeća neki nedostatak i manjkavost i umišlja da zbog toga mora ispuniti više dužnosti nego drugi. Sve besciljne aktivnosti, napori i nastojanja znak su ove poniženosti.

Ovo nespokojstvo izvire iz skrivenog straha. Razlog za to leži u činjenici da osoba zamišlja da je moguće da doživi propast i krah na poslu, položaju ili u svakodnevnim poslovima. Šta god bio razlog, ovo osjećanje čovjeka – poput miša zarobljenog u klopci – vuče u neumjesno zalaganje i uzaludno nespokojstvo.

Nije neophodno da se ovaj strah i nesigurnost pojavljuju zbog nečeg što se može ubrzo dogoditi nego su oni proizvod sjećanja ne prijašnje događaje koji su se u potpunosti izbrisali sa svjesne stranice čovjekove duše. Strah koji je bio praćen ovakvom uspomenom nikada nije potpuno odstranjen iz sjećanja i, kao rezultat, njegovi tragovi se javljaju u obliku straha, brige, ljutnje i nespokojstva.

U svakom slučaju, bilo koja vrsta nepoželjnog i nepodnošljivog događaja, bilo to u kući, školi ili društvu, da snađe dijete, uzrokuje lom njegove ličnosti i njegovih sposobnosti, jer su ugušeni njegovi osjećaji i ne može da se predstavi i pokaže bez strepnje, niti može iz sebe zračiti pozitivnim i vedrim vibracijama.[2]

Ako ovakva osoba mogne zaboraviti gorke uspomene iz djetinjstva te zanemariti tegobe i uvrede svojih neukih roditelja, a potom se snažno uhvatiti ukoštac sa poslom za koji ima potencijala i još ustrajati na ulaganju truda i napora i, kao rezultat toga, postati koristan i uticajan član društva, moći će svoj život provesti u potpunom dostojanstvu i nezavisnosti, oslobođena od poniženosti i niskosti. Ali, ukoliko se neprijatna sjećanja ne gurnu u zaborav te onaj koji ih posjeduje sebe neprestano bude smatrao bezvrijednim, jadnim i bijednim, za nadilaženje unutrašnjih poniženja neminovno treba pokazati reakciju i činiti neprihvatljive postupke. Jedan od tih postupaka jeste predavanje poniženosti i niskosti.