Salik – putnik na duhovnoj stazi ka Bogu

Cilj salika jeste Bog i zbog tog cilja on podnosi i izlaže se ispos­ništvu (zuhdu) koji u čovjeku kreira svjetlosne učinke. Prisustvo duhov­nih stanja i sifata koji se manifestiraju u čovjeku postepeno pove­ćavaju njegovu spoznaju. Novom spoznajom rađa se nova ljubav koja ga vodi do njegova cilja, te on, shodno povećanju stepena bliskosti sa Bogom, povećava težinu svojih ibadeta. Takav čovjek cio Univerzum vidi samo manifestacijom Božijom, a kada su sva bića manifestacija Božijih sifata, pa i sam salik, koji to osjeća, nije izvan te manifestacije.

Kada već imate iman i radite dobra djela, Allah učini da i Univer­zum vas voli. Takvi ljudi uspinju se do Gospodara uz pomoć djela koja su šerijatom dozvoljena i to u njima stvara duhovne učinke. Sam putnik, utapajući se u moru bića, doživljava spajanje s Bo­gom.

Arif kaže: “Kada god me vidiš, vidio si Njega, a kada vidiš Njega, kao da si vidio mene.” Ovo odgovara sadržaju Poslanikova hadisa u kom se kaže: “Kada me vidite, kao da vidite Uzvišenog Boga.”

Mulla Sadra ističe: “Ljubav se ne može odnositi na vanjsko – materijalno, ona pripada duhovnom. Zbilja ljubavi jeste jedinstvo onoga ko voli i onoga ko se voli, ali ako to posmatramo iz vanjske forme, onda tu ne može doći do jedinstva jer su dvije odvojene stvari. Kod materijalnih ti­jela može doći do miješanja, ali nikad do toga da postanu jedno, jer su u biti različiti. Što se tiče ljubavi, ona pripada duhovnim sferama, ali je mi pripisujemo materijalnom zbog naše prisnosti s materijal­nim.

Mulla Sadra je također rekao: “Pitanje svjetlosti i veličine čovjeko­vog nefsa pitanje je veoma daleko i teško dohvatljivo za običan puk.”

Među filozofima je nastalo podvajanje u pitanju definisanja i shvatanja nefsa.

Mulla Sadra kaže: “Posmatramo li stvorenja, počevši od meleka pa do tjelesnih stvorenja, svako je ograničeno svojom veličinom i granicama. Kada je riječ o melecima, kaže se da svaki melek ima svoj određeni položaj i funkciju. Što se tiče materijalnog, vidljivo je da svaka stvar ima svoju granicu. Sve što je omeđeno granicama može se shva­titi. Duša je, pak, nešto neograničeno, njena istina je nešto što se proteže do njenog Gospodara.”

U dovi Poslanika s.a.v.a. kaže se: “Bože, uposli me Tobom!”

Duša je takve prirode da sve što ne zna poriče. Mi smo u moguć­nosti prepoznati dušu putem njenih učinaka. Ono što znamo jeste čin­jenica da je čovjekova duša mjesto u kojem se slažu preodžbe njenih znanja, ona je mjesto u kojem se shvata, a s druge strane znamo da se znanje u čovjeku ne može podijeliti na poglavlja. Svaka stvar koja je postala mjestom u kojem će se naći nešto nedjeljivo i sama je nedjeljiva.

Zaključak: Ruh, duša, jeste nešto nedjeljivo. Kada napusti materijalno tijelo, postat će ono što jeste – jedinstvena. A sve ono što je ­jedinstveno i što se ne može podijeliti, nije mu pripisivo nesta­janje. Duša, je jedinstvena i ne može se podijeliti, vječna je i nikad je neće nes­tati.

Ako želimo shvatiti ljubav naše duše prema Gospodaru, našu vez­anost i potrebu za njim, moramo naše uši i oči očistiti od toga da čuju ili vide nešto drugo osim Boga. Treba zatvoriti sve puteve utjecaja i ulaska bilo čega drugog u naše srce, oči, uši, tako da će se desiti da se u njima načini mjesta i tek tada će se pojaviti Gospodar. U riva­jetima stoji: “Sve oči na Sudnjem danu bit će uplakane osim onih očiju koje su polovicama noći plakale iz bogobojaznosti.”

U životu Božijeg Poslanika, s.a.v.a., bilo je uočljivo da su mu oči uvijek bile suzne. Zbog čega suze? Suze su zarad čišćenja duše i izbjegavanja da vidi bilo šta drugo osim Boga kao i radi prekidanja veze sa bilo čim drugim osim s Bogom. Noćne suze su te koje spaljuju sve nečistoće što su se pojavile na srcima. Zato vjernici plaču u ovom stanju što su upali u zamku šejatana. Plaču jer su iz ruku dali Boga.

Naprimjer, kada čovjek dođe kući i vidi da je sve što je posjedovao odnio lopov, prvo osjeti težinu tuge i ako se ta težina nastavi, dolaze suze. Takvo je i stanje vjernika. Kur’an savjetuje Poslanika, s.a.v.a: I budi ustrajan! Poslanik, s.a.v.a., zbog tuge što su se drugi udaljili od Zbilje, Uzvišenog Boga, plače. Poslanik je u sebi manifestirao sve atrib­ute Božije i kada vidi da se neko udaljio od Boga, taj se udaljio i od njega. Oni koji se trude opisati Boga i shvatiti Ga na pravi način kažu: “Nismo Te shvatili i opisali, Tebe treba istinski i zbiljski shvatiti.”

Oni koji su zaljubljeni u Boga umrli su, a zar si čuo bilo kakvog glasa od onoga koji je umro? Oni koji stalno pričaju o utrnuću i ljubavi; to su oni koji tvrde neke stvari, ali nemaju nikakvih dokaza iz Višeg svi­jeta, jer onaj koji ima neku vijest iz gajba odveć je uronio u te vijesti da se više ne vraća da nam bilo šta kaže o tome.

Blago onom koji vrši ibadet, a ibadet mu je iz ljubavi prema Gospodaru

Vjernik, osim što ima vjeru u Boga, treba imati i ljubav prema Njemu. Božiji Poslanik kaže: “Blago onom koji vrši ibadet, a ibadet mu je iz ljubavi prema Gospodaru!”

Kada čovjek dođe do te tačke da se u njemu stvori ljubav i čežnja prema Gospodaru, sve što mu se desi prilikom duhovnog putovanja, on to lahko podnosi i smatra da je to od njegovog Voljenog. Razlika je između ibadeta koji se čini s ciljem ulaska u Džen­net ili iz straha od Džehenemma, i onog ibadeta koji se čini iz ljubavi prema Bogu. Na Ovom svijetu moguće je ne primijetiti tu razliku, ali kad se stigne u Berzah, ta razlika postaje itekako jasna. To što na Ovom svijetu ne raspoznajemo razliku ova dva ibadeta jeste zbog toga što nismo upoznati sa zbiljom ibadeta. Mi uglavnom na verbalnom nivou baratamo tim pojmom, a pojam sam po sebi nije ono što pravi dis­tinkciju iz­među zbilja stvari. U životnim nedaćama postaje jasno kak­vog je ko imana.

Hazreti Fatima je kazala: “U mukama dolaze do izražaja dragulji čovječnosti.” Ljubav ima svoje efekte zbog toga što je ona nešto istinito, nešto što postoji, i prirodno je da takvo nešto ima svoje učinke. Ljubav prema Gospodaru u zaljubljenom ostavlja učinke, a učinci te ljubavi ogledaju se u djelu zaljubljenog. Jedan od tragova ljubavi jesu i suze koje teku po odjeći zaljubljenog. Suza je posljedica izgaranja ljud­skog srca.

Kada su učenjaci Ehli kitabija čuli kur’anske ajete i kada su ih uporedili sa ostacima svojih knjiga, uvidjeli su šta je istina i potekle su im suze od ushićenja:

وَإِذَا سَمِعُواْ مَا أُنزِلَ إِلَى الرَّسُولِ تَرَى أَعْيُنَهُمْ تَفِيضُ مِنَ الدَّمْعِ مِمَّا عَرَفُواْ مِنَ الْحَقِّ يَقُولُونَ رَبَّنَا آمَنَّا فَاكْتُبْنَا مَعَ الشَّاهِدِينَ

Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to Istina, pa govore: “Gospodaru naš, mi vje­rujemo, pa upiši i nas među one koji su posvjedočili.” (El-Ma'ida, 83)

Kada su se njihovi savremenici pobunili zašto su napustili svoju vjeru i otišli u drugu, oni su odgovorili:

وَمَا لَنَا لاَ نُؤْمِنُ بِاللّهِ وَمَا جَاءنَا مِنَ الْحَقِّ وَنَطْمَعُ أَن يُدْخِلَنَا رَبَّنَا مَعَ الْقَوْمِ الصَّالِحِينَ

“Zašto da ne vjerujemo u Allaha i u istinu koja nam dolazi, kada jedva čekamo da i nas Gospodar naš uvede s dobrim ljudima.” (El-Ma'ida, 84)

Suze izgaranja znak su da je čovjek predao svoje srce nekom i one imaju ulogu ispirača onoga koji voli. Hafiz naglašava: “Oko zaprljano grijehom, zavišću i mržnjom ne može vidjeti lice Božije. Zato trebaš svoje srce očistiti da bi Ga vidio. A šta činiti da bi se očistio? Jedan od načina je da sjedneš i plačeš.”

Suze su posljedica nečeg unutarnjeg, a to unutarnje je ljubav koju daje Bog da bi ona inicirala suze. Dok ne postoji ljubav, srce neće izgarati. U Kur’anu se spominju i druge suze:

وَلاَ عَلَى الَّذِينَ إِذَا مَا أَتَوْكَ لِتَحْمِلَهُمْ قُلْتَ لاَ أَجِدُ مَا أَحْمِلُكُمْ عَلَيْهِ تَوَلَّواْ وَّأَعْيُنُهُمْ تَفِيضُ مِنَ الدَّمْعِ حَزَنًا أَلاَّ يَجِدُواْ مَا يُنفِقُونَ

…Ni onima kojima si rekao, kada su ti došli da im daš životinje za ja­hanje: “Ne mogu naći za vas životinje za jahanje” – pa su se vratili suznih očiju, tužni što ne mogu da ih kupe. (Et-Tevba, 92)

Vjernik ima suze želje i tuge. U tminama noćnim vjernik lije suze da bi se približio Bogu, a drugi put jeca jer je daleko od Boga. Sljedeći učinak ljubavi u čovjeku jeste promjena njegovog stanja i kvaliteta živ­ota. Čovjek u kojem se javi ljubav prema Gospodaru, njegov ahlak prema ljudima počinje se razlikovati od onoga prije. Kada čovjek sebe vidi stalno prisutnim pred Bogom, a zna da sve što je stvoreno pripada Uzvišenom Bogu, on sve to gleda očima ljubavi i naklonosti prema tome. Imam Sedždžad, a.s., obraća se Bogu: “Bože, daj mi ljubav prema Tebi i prema svima koji Tebe vole!”

U jednom hadisu se kaže da ukoliko između dva vjernika nastane ne­suglasica, prva tri dana Uzvišeni Gospodar ne uzima to oštro, ali na­kon tri dana ne prima im ibadet. Zašto? Uvjet prijateljstva je da mrziš ne­prijatelja svog prijatelja jer on mrzi tvog prijatelja. A ako se oni među­sobno mrze, oni onda mrze i Boga. Imam Sedždžad kaže: “Daj mi ljubav prema svakom koji će me primaći Tebi!”

Oni koji su osjetili užitak ibadeta uživaju u svojim ibadetima i u ibadetima drugih ljudi. Čovjek koji voli Uzvišenog Boga voli i Nje­gove robove, a ako ne voli robove, neće voljeti ni Gospodara. U takvoj situa­ciji taj čovjek koji voli robove i Gospodara nikad ih neće ogovarati niti im učiniti bilo kakvo zlo. Pjesnik veli: “Pogledaš li najsitnije i najskrivenije čestice, vidjet ćeš u njima prisustvo Boga, pa ćeš i te čestice zavoljeti upravo zbog toga.”

A Mevlana veli: “Govor prašine, vode i gline mogu čuti samo oni koji imaju srce, a ­ako jedan filozof ne vjeruje u hanane (stub na koji se Božiji Poslanik oslanjao prilikom govora), ništa se neće promijeniti zbog toga što on nema dušu da shvati moć Božiju.”

Kako god naše tijelo ima osjetila putem kojih uspostavlja kontakte sa prirodom u kojoj živi, tako i naša duša ima svoja osjetila kojima us­postavalja veze i kontakte sa onim svjetovima za koje je i stvorena.

O nemoći našoj da se zahvalimo našem Gospo­daru

Govorimo o ljubavi Stvoritelja prema stvorenjima i njihovoj potrebi za Stvoriteljem. Imam Sedždžad a.s. u dovi kaže: “O Bože, naši jezici nemoćni su da Ti se zahvale kako dostoji Tvo­joj veličini. Ne samo jezici već i razum naš nemoćan je da shvati Tebe i Tvoju ljepotu. Bože, ako bismo htjeli gledati u isijavanje Tvo­jih ljepota, naše oči bile bi nemoćne da to izdrže. Bože, Ti nisi propisao put spoznaje Tebe osim na način da čovjek spozna da Te nije kadar (razumom) spoznati.”

Imam nam daje do znanja kada je riječ o zahvali Uzvišenom Go­spodaru ne samo da nismo u mogućnosti shvatiti cijeu Istinu, već nismo u mogućnosti shvatiti ni jedan sifat. Na početku on priznaje nemoć, a s druge strane običaj je, prilikom obraćanja Gospodaru, zahvaliti Mu se i tek nakon toga upućivati dovu.

“Bože, učini da u nama razgrana drvo ljubavi prema Tebi. Učinak razgranate ljubavi i izgaranja zbog Tebe jeste kuća sazdana od misli okrenutih prema Tebi. One u osvjedočenju Tebe uživaju.”

Želi se reći: Svaki čovjek ima jednu bašču a svaka bašča ima voćke, i ta bašča je u dubinama njihovih srca, a plod tih voćki je otkrovenje. U toj bašči nalazi se i vodoskok, a taj vodoskok jeste ljubav prema Gospodaru i svaki dan on pije iz tih vodoskoka. Pored tih bačši teku potočići i on se svaki dan u njima čisti i uzima gusul. Rezultat toga jeste da se ispred njegovih očiju miču koprene i one smjerno gledaju u prizore Božije. A micanje koprena gasi njegovu sumnju u vjeri. Put svakoj novoj sumnji biva zatvoren. Sva stvorena bića vole Ga upravo što su stvorena od Njega. Ono loše što ljudi urade u osnovi on ne vidi lošim da bi mu to teško palo, jer zna da ti koji čine loše jesu nemoćna Božija stvorenja i lišena su dobra, i onda dobroćudno prelazi preko toga. Njegov cilj je uzvišen i ambicije visoke, tako da se odrekao svega drugog osim Boga i to ga čini prepoznatljivim. Odricanje mu je nešto najslađe što može učiniti.

Približavanje Bogu takve je učinilo čistim od svake zaprljanosti i tamo gdje se drugi plaše oni osjećaju potpunu sigurnost. Oni su u ovom životu stigli do one tačke kada Uzvišeni kaže: O dušo smirena, uđi među robove Moje, uđi u Džennet Moj! Neki ljudi prinudnom smrću dolaze do tog mjesta, a neki samovoljnom smrću.

Dvije su vrste smrti:

prirodna smrt, koja nikog nije mimoišla;

samovoljna smrt, koju biraju oni koji su se svojevoljno odrekli svega osim Boga.

Jedan hadis Božijeg Poslanika s.a.v.a. glasi: “Umrite prije nego vas usmrte!” Ovakvi su svoju dušu još na Ovom svijetu posvetili Bogu i sigurni su da je njihova sreća u tome da se potpuno predaju Gospodaru i budu Mu potpuno pokorni. Oči su im još na Ovom svijetu postale vesele i ra­dosne što mogu vidjeti svoga Gospodara i usidrili su se na onom mjestu koje je cilj i želja svih ljudi na Ovom svijetu da ga barem nakon smrti postignu.

U kupoprodaji između Dunjaluka i Ahireta oni su ti koji su najviše profitirali. Imam Sedždžad a.s. je rekao: “Bože, koliko su samo lijepi oni povjetarci Tvoje milosti koji pušu u srcima Tvojih evlija i mil­jenika.”

Hadis Božijeg Poslanika s.a.v.a.: “Pazite, u vašim životima ponekad zapušu povjetarci Božije milosti, pa ne budite nemarni da to propustite, već iskoristite priliku i uhva­tite ih čvrsto.”

Božijim ugodnicima ovi povjetarci stalno pirkaju i oni se uvijek okorišćuju porukama Božijeg Poslanika s.a.v.a. Upitali su imama Sadika a.s.: “Kada vi imami osjetite trenutak kada imamet prelazi na vas?” Imam odgovara: “U trenutku kada osjetimo da smo od svih bića na­jništavniji i najponizniji.”

To je upravo ono što se krije u dovi imama Sedždžada a.s. u kojoj kaže: “Bože, mi smo nemoćni, a put stizanja do Tebe u tome je da spoznamo da smo nemoćni da Te spoznamo. Bože, koliko je samo slatko idenje prema Tebi, put je skriven, a duša kuša užitke njegove. Bože, koliko je samo sladak ukus Tvojeg prijateljstva i koliko je samo piće Tvoje blizine za nas osvježavajuće i ugodno. Bože, utje­čemo Ti se od toga da nas udaljiš od Svoje kuće i zato nas, Bože, učini posebnim arifima kuće Tvoje; učini nas od najboljih i najisti­noljubivijih robova Tvojih, a i od najiskrenijih koji Ti ibadet čine.”

Trebamo biti svjesni da nas je Uzvišeni Bog učinio od ummeta Poslanikova i zato trebamo učiniti nešto da na Sudnjem danu ne budemo od onih koji se sami sebe stide, a i da se Poslanik s.av.a. ne stidi zbog nas. Trebamo se čuvati da se ne odvojimo od Poslanika, Ehli-bejta i Boži­jih evlija.

U dovi Ebu Hamze Somalija molimo: “Bože, daj mi iman koji neće imati nikakve granice osim granice susreta sa Tobom, i dok god me držiš u životu, podrži me u tom imanu, a kad budeš htio uzeti dušu moju, uzmi je s tim imanom. Kada se puhne u rog i sva bića ožive, oživi me s tim imanom.”

Prilika je u životu malo, život je sam po sebi kratak, a neprijatel­jskih pokušaja usmjerenih ka našem skretanju ima mnogo, no povrh svega tu je i Božija milost koja nam daje nadu. Trebamo stoga odvojiti i ­posvetiti jedan dio života samo za sebe.

U Kur’anu se ističe da će veliki grešnici kada ugledaju tešku pat­nju poželjeti da sve na svijetu žrtvuju samo da bi se otkupili:

إِنَّ الَّذِينَ كَفَرُواْ لَوْ أَنَّ لَهُم مَّا فِي الأَرْضِ جَمِيعًا وَمِثْلَهُ مَعَهُ لِيَفْتَدُواْ بِهِ مِنْ عَذَابِ يَوْمِ الْقِيَامَةِ مَا تُقُبِّلَ مِنْهُمْ وَلَهُمْ عَذَابٌ أَلِيمٌ

Kada bi sve ono što je na Zemlji bilo u posjedu nevjernika, i još to­liko, i htjeli da se otkupe od patnje na Onom svijetu, ne bi im se primilo. Njih čeka muka nesnosna. (El-Ma'ida, 36)

Zato je bolje da se još na Ovom svijetu čovjek posveti sebi da ne bi bio pripadnik navedene skupine.

Izvor: Šejh Akbar Eydi, Temeljne postavke o akaidu, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, sa perzijskog preveli: Nermin Hodžić, Amar Imamović i Ertan Basarik