Nužno ili očigledno (عـلم ضرورى) i spekulativno znanje (عـلم نظـرى)

Znanje, općenito gledano, bilo da je pojam ili sud, dijeli se na dva oblika. Svjedoci smo da u nekim slučajevima za stjecanje slike o nekoj stvari nema potrebe za promišljanjem, kao što je recimo u tvrdnji da je dio cjeline manji od same te cjeline kojoj pripada, ili kao što svi znamo da je dva pola od četiri; ili sa aspekta pojmovnog, što se vidi na primjeru našeg poimanja hladnoće, toplote, slatkoće, gorčine i sl. Ovakav oblik suda i predodžbe predstavlja nužno, tj. očigledno znanje. Međutim, u nekim drugim slučajevima, da bi se percipirao neki pojam, postoji potreba za razmišljanjem. Naprimjer, u odgovoru na pitanje da li postoji duša prije svega će se reći: “Mi prvo trebamo imati tačnu sliku o duši, a tek potom iznijeti neko mišljenje.” Isti odgovor je i na pitanje o elektricitetu, ili pi­tanje da li je Zemlja mirna ili se kreće. Za ove i njima slične odgovore postoji potreba za promišljanjem i informacijama. Ova vrsta pojmova i sudova naziva se spekulativno ili stečeno znanje. 

Uvaženi autor, pojašnjavajući ova dva oblika znanja, ujedno slijedi sljedeće dvije namjere, i to:

1. pripremanje čitaoca da razumije definiciju misaonog procesa, tj. šta je ustvari naučna i logička definicija mišljenja,

2. davanje odgovora na neke moguće nejasnoće i primjedbe vezane za samu raspravu.

Zbog toga u nastavku kaže:

Znanje i spoznaju o nekim pojavama čovjek može steći na dva načina:

a) bez posredstva razmišljanja

To znači da je čovjeku prilikom percipiranja neke stvari dovoljan jedan od uzroka pažnje (objašnjenje ovih uzroka slijedi u narednom poglavlju), drugim riječima, samim obraćanjem pažnje na neku stvar ona čovjeku biva jasnom. Ova vrsta stečenog znanja, bilo da se radi o pitanjima zbilje, pojma ili suda, naziva se nužno ili očigledno znanje.

b) posredstvom razmišljanja

Postoje neka pitanja čije percipiranje i razumijevanje čovjeku nije lahko, štaviše, postoji potreba za promišljanjem i korištenjem umskih aktiv­nosti, kao što su razmjena i upoređivanje informacija, izvođenje filozof­skih dedukcija, argumentacija itd.

Put pronalaska rješenja ovih pitanja u tome je da čovjek upotrijebi svoje znanje i poznate činjenice i na temelju toga otkrije namjeravanu ne­poznanicu. Naravno, treba imati na umu da samo posjedovanje informa­cija i znanja nije dovoljno. Prije svega, treba postojati određeni odgova­rajući odnos između poznanica i željene nepoznanice, te ih potom treba postaviti na takav način da se prirodnim putem nepoznanica pretvori u poznanicu. Ova vrsta znanja, bilo da je pojam ili sud, naziva se spekula­tivno ili stečeno znanje.

Šta su uzroci pažnje?

Nužno znanje predstavlja ono znanje za čije ostvarenje nije potrebno promišljanje. Uzimajući u obzir ovu definiciju trebalo bi da čovjek posjeduje sve znanje koje je nužno i očigledno, a vidimo da on često ne zna najočiglednije činjenice, ili štaviše, neke osobe uopće ne prihvataju mnoga očigledna znanja. Naprimjer, zar čovjeku poznavanje očevog lica nije nužno znanje? Pa zašto je on u stalnom zaboravu toga, tj. nije ga svjestan? Zar trag ne upućuje uvijek na ono što ga ostavlja? Odgovor je potvrdan, međutim, zašto u vezi sa predmetom nužnoga znanja postoje tolike sumnje i primjedbe, kao što je slučaj sa primjerom bića Božijeg?

Odgovor:

Često čovjek zbog nepostojanja uzroka pažnje nije svjestan nekih očiglednih pitanja ili u osnovi ne posjeduje znanje o njima. Ovo ukazuje na činjenicu da za čovjeka nije nužno uvijek imati na umu sva očigledna znanja. Ova vrsta neznanja ne stvara nikakav problem znanju niti može biti primjedba njegovoj očiglednosti, budući da ne postoji uzrok pažnje.

Uzroci pažnje su sljedeći:

1. Pozornost (إنتباه)

Pozornost jeste obraćanje pažnje na željeno pitanje. Postojanje ove pažnje je obavezno kod svih nužnih pitanja zato što čovjek ponekad nije svjestan najočiglednijih stvari, kao što je rečeno u vezi sa primjerom očevog lica. Dakle, neophodno je da um obrati pažnju na tu nužnu poznanicu kako bi ona bila aktivno prisutna u njemu.

2. Neoštećenost uma (سلامـت ذهـنى)

Postojanje ovog uzroka je nužno u svim slučajevima koji su očigledni. Ponekad čovjek sumnja u neka najjasnija pitanja ili je nemoćan da ih percipira. Bolest uma je dvojaka:

a) Prirodna, tj. kada čovjek rađanjem ili u toku života pod utjeca­jem nekih vanjskih faktora izgubi neoštećenost uma.

b) Edukativna – u nekim slučajevima čovjek odrasta uz osobu koja ga formira sumnjičavim ka svemu, dok ga u drugim slučajevima društ­veno okruženje formira i čini sumnjičavim. Jasan primjer ovoga vidmo kod sofista i skeptika, čija je bolest uma bila rezultat društvenog ok­ruženja.

3. Neoštećenost osjetila (سلامـت حوا س)

Ovaj uzrok pažnje odnosi se samo na očigledna znanja koja se stječu putem pet spoljnjih osjetila. Potpuno je jasno da slijep čovjek ne može vidjeti svoje okruženje i kao takav on je u potpunosti uskraćen za jedan oblik znanja. U ovom slučaju slabost i nedostatak nisu u očiglednom znanju, nego u samom čovjeku. Isti tretman je i sa onima koji ne pos­jeduju čulo sluha, mirisa, dodira i okusa.

4. Nepostojanje paradoksa (عـدم شبهـه)

Ponekad um zbog vjerovanja u nešto što je daleko od istine sumnja u najo­čiglednija pitanja ili ih čak poriče. Ovo se često može vidjeti u filo­zofiji, teologiji i dijalektici. U vezi s ovim autor navodi primjer sumnje koja se javlja u vezi sa najočiglednijim pitanjem koje predstavlja temelj svih ljudskih znanja i spoznaja, a to je nemogućnost istovremene združenosti dviju kontradikcija i njihovog izuzimanja po jednom pitanju (عـدم اجتماع و ارتفاع نقيـضين). Drugim riječima, sve što postoji sigurno isključuje vlastito nepostojanje. Nije moguće da na nekom mjestu jedna stvar i postoji i ne postoji. Znači, nemoguće je naći tačku u kojoj nema govora bilo o postojanju ili nepostojanju. Ovo predstavlja najočigledniju stvar u nauci. Ipak, i pored toga, neki teolozi su zbog jedne neutemeljene sumnje, smetenosti i konfuzije misli postali sumnjičavi prema ovom nužnom pravilu pa su rekli: “Moguće je da postoji jedna stvar na koju se ne odnosi postojanje i nepostojanje, i mi je nazivamo dispozicijom (حال).

5. Neumske aktivnosti (فعليت غير عـقـلى)

Nekada čovjek, da bi riješio naučnu nepoznanicu, ulaže mnogo napora i pribjegava mnogim aktivnostima. Putuje iz grada u grad, iz zemlje u zemlju, da bi vidio ljepote za koje je čuo o Poslanikovom gradu – Medini, ili obavlja neki praktičan eksperiment. Svi ovi napori i aktivnosti ne mijenjaju status te poznanice iz nužnog znanja u spekulativno znanje. Zašto?! Zato što sve ove aktivnosti i napori nisu u izravnoj vezi sa razu­mom i upravo zbog toga one ostaju u okrilju nužnog znanja.

Izvor: Akbar Eydi, Islamska logika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2004, preveo sa perzijskog: Amar Imamović