Pročitao sam da se naša vjera neće upotpuniti dok ne budemo vjerovali da se ono što se desilo nije moglo izbjeći, pa me zanima kako u kontekstu toga posmatrati pitanje hilafeta i mišljenje šijske uleme o tome? Izreku sam pročitao u Nehdžu-l-belagi i prenosi se od hazreti Alija.
1 Odgovor
Objašnjenje uglednika je da sve dok ne budemo imali takvu vjeru u Allaha, slavno je Njegovo ime, da je On Upravitelj i Nadziratelj cijelog svijeta i svake stvari koja obitava u tom svijetu, naša vjera u Gospodara će biti manjkava. Ovo ne znači Božiju apsolutnu prisilu ni prinudu, već to da mi unatoč Božijoj svemoći posjedujemo stanovitu moć izbora i da ta moć izbora ostavlja svoje učinke na nas, u skladu s kur'anskim ajetom: Zaista Allah neće promijeniti situaciju jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe (Ra'd, 11) što znači, ukoliko mi loše izaberemo, loši će nam biti i rezultati djelovanja, a ako pak dobro izaberemo, onda ćemo priskrbiti Božije blagodati.
U skladu sa navedenim, kao i učenjem sljedbenika Ehli-bejta, čovjek niti je pod potpunom prisilom propisanom mu sudbinom, ali nije ni u potpunoj slobodi, čime bi se, neuzubillah, Uzvišeni Bog lišio svoje apsolutne moći i stavio u svojevrsnu izolaciju.
I vi nećete poželiti ništa osim ono što želi Allah – u okviru onoga što Uzvišeni želi nalazi se i čovjekova sloboda izbora i donošenja odluka. Ali, čovjekova sloboda izbora i moć donošenja odluka nikada nije suprostavljena apsolutnoj Božijoj moći i Božijem upravljanju nad svim.
Kada je u pitanju stav šija o četvorici halifa (Hulefai-rašidin) – oni nisu izabrani od strane Boga, niti od strane Poslanika, već su izabrani od strane ljudi. Ebu Bekr je izabran od strane ljudi, Omer je izabran od strane Ebu Bekra, a Osman od strane Šure (Vijeća).