Selam alejkum.
Prije nego postavim pitanje, upućujem Vam čestitke onome što ste do sada uspjeli ostvariti.
Pitanje: Da li se u islamskoj filozofiji (posebno ciljam na Mulla Sadru i Allamu Tabatabaija) razmatra i vodi diskusija o vezi između duše i razmišljanja? Da li se govori o tome gdje se rađa misao? Da li je to u duši, u mozgu ili u oboje? Ukoliko se došlo do odgovora na ovo pitanje, na kojim temeljima tj. argumentima je zasnovan?
Zato bih Vas zamolio da objasnite naučne temelje na kojima se gradi odgovor na ovo pitanje. Nakon dugotrajnih iščitavanja i upoređivanja, još uvijek nisam uspio odrediti granicu između determinacije i slobodne volje – jednostavno mi nije jasno gdje se ona nalazi. S jedne strane postoji stav šijskih učenjaka koji je diskutabilan, a riječ je o emr bejne-l-emrejn, kojim se u potpunosti ne prihvata determinacija, ali s druge se strane ne određuje ni granica slobode. Pored ovoga, neki ukazuju na to da Allah određuje glavne odrednice života (što miriše na determinaciju) zatim se između dvije određene, tj. prisiljene tačke daje mogućnost na slobodni pokret (ovo ukazuje na slobodu volje). Ovo me pitanje jednostavno zaokupilo, jer ukoliko ne budemo mogli stići do onog pravog, dubokog i jedinog značenja (džebra i ihtijara), neizostavno je da Božija pravda postane upitna.
Želio bih, uvaženi profesore Eydi, ako je to moguće, a siguran sam da vi to možete, da mi što je moguće bolje razjasnite ovo pitanje, te da mi na taj način pomognete da stignem do onoga što mi je cilj s ovim pitanjem, tj. do tačnog razumijevanja determinacije i slobode volje, a zahvaljujući tome da mi se učvrsti vjerovanje u Božiju pravdu.
Ovo mi je pitanje veoma važno, jer ukoliko na temelju određene i jasne definicije determinacije i slobode volje, shvatimo i povjerujemo u Božiju pravdu, na taj će nam način biti riješena sva pitanja u vezi sa razlogom i filozofijom Božijeg stvaranja.
Pretpostavljam da vam je vrijeme dragocjeno i da ga nemate toliko na raspolaganju da bi ga rasipali, ali molim Vas, da u ime Allaha, što prije odgovorite na moje pitanje, mislim da bi bilo korisno da me upoznate sa literaturom koja bi mi proširila vidike o ovoj temi, poznajem arapski i engleski jezik, pa ako znate knjige na ovim jezicima koji o tome govore bio bih zahvalan da me na njih uputite.
Unaprijed zahvalan.
1 Odgovor
Uz želje za uspjeh na putu stizanja do vjerskih i naučnih istina, treba kazati da Vaše pitanje ima dva dijela. Prvi dio tiče se percepcije, koja se obrađuju u epistemologiji. Drugi dio tiče se fatalizma i slobodne volje što pripada terenu teologije, tj. vjerskih rasprava, a posvećena mu je ozbiljna pažnja i u filozofskoj antropologiji. Kako poznajete arapski jezik, znači da imate mogućnost doći do izobilja izvora u vezi sa ovim temama koje su detaljno objašnjene. Međutim, ukratko, u vezi sa prvim dijelom pitanja možemo reći:
Ovo je pitanje u istočnoj filozofiji, među islamskim filozofima našlo široko mjesto. Posebnu pažnju i precizna istraživanja posvetili su mu Sadru-l Mute'ellihin, tj. Mulla Sadra, te mudrac Sabzivari, kao i profesor Allame Tabatabai, koji su na ova pitanja i dileme dali jake filozofske odgovore. Jedna od knjiga jeste i Načela filozofije i metod realizma od Allame Tabatabaija napisana u pet svezaka, koja obiluje fusnotama sa bogatim objašnjenima Murteze Mutaharija. Hvala Bogu, prevod prvog svezka objavljen je na bosanskom jeziku, a izdavač je upravo Fondacija “Mulla Sadra”. Tabatabai u poglavlju o znanju i percepciji raspravlja o ovoj temi, što ćemo mi ukratko iznijeti, a vi možete konsultovati navedeno djelo.
Iskustvo koje doživljavamo potvrđuju da se korištenjem čula (misli se na 5 vanjskih čula) kao rezultat uticaja materijalnih zbilja na naš nervni sistem i mozak dešavaju materijalne reakcije koje su rezultat aktivnosti čula i koje isključivanjem čula nestaju. U trenutku u kojem se to dešava, odvija se proces kojeg nazivamo percepcija. (Dakle, kada stupimo u akciju i usmjerimo svoje oko na neki materijalni objekt, tj. vanjsku formu, ova akcija ima svoju reakciju, čiji rezultat je obuhvaćen terminom percepcija.)
Nemoguće je prihvatiti da je široka slika svijeta koji nas okružuje (koji mi gledamo i opažamo) sa svim svojim zadivljujućim posebnostima, sa ravnim površima, linijama i tijelima koja se pred nama ukazuju, sabijena u jednu neznatnu materijalnu tačku našeg nervnog sistema negdje u mozgu, s međusobno odvojenim djelićima, koji su na kraju manji nego li naša tjelesna cjelina. Dakle, nemoguće je da veća materija bude smještena u manju materiju, što znači da vanjski svijet nije ušao u naš perciptivni sistem, niti u mozak – ovo se terminološki naziva odslikavanje većeg u manjem, tj. smiještanje velikog u maleno.
S druge strane, razlike kojih smo svjesni prilikom korištenja čula (greške naših vanjskih čula) u prihvatanju materijalnih zbilja, ne dozvoljavaju da kažemo kako smo zbilju materijalnog svijeta izvan nas percepirali upravo tamo gdje se nalazi, tj. na svome mjestu. Dakle, perceptivna slika niti se smiješta u našoj materiji, niti u materiji izvan nas. Želim reći da prilikom korištenja vanjskih čula, ostvarujemo posebnu vrstu odnosa sa materijalnim svijetom, koja se naziva opažanje. Slika koju dobivamo putem opažanja ne smiješta se u nas, tj. niti u mozak niti u nervni sistem, jer je neuporedivo veća od našeg materijalnog bića, kao što nije smještena ni u vanjskom svijetu, jer mi ponekad pogriješimo, a greška može imati smisla tek onda kada postoji odnos između dvije zbilje. Ukoliko bismo vanjski svijet opažali na licu mjesta, tj. u vanjskom svijetu u tom slučaju greška bi bila nesuvisla. Dakle, perceptivna slika je zbilja koja nije materijalna, ona je apstraktna i čista od materije.
Kratko objašnjenje
Budući da naše perceptivne slike nemaju uobičajene materijalne odlike (kao što su djeljivost i nesaobraznost većeg s manjim) samim tim, one nisu materijalne. (Načela filozofije I, poglavlje Znanje i percepcija, str. 95)
Ukratko, riječ je o tome da je misao iz svijeta duhovnog, apstraktnog i ona spada u svijet Ruha, koji je apstraktan, iako tijelo i vanjska tjelesna čula igraju ozbiljnu ulogu u njenom nastajanju. Dokaz ovoj tvrdnji je činjenica da se apstraktna bića dijele na dvije kategorije. Jedna kategorija je zbog savršenosti svoga bića i sama apstraktna, tj. nematerijalna i da bi djelovala nema potrebe za materijom. Ova se kategorija naziva potpune apstrakcije. Međutim, postoji kategorija apstraktnih bića koja su nepotpuna. U pogledu svoje biti ona su apstraktna, ali sa aspekta akcije i djelovanja imaju potrebu za materijom.
Ljudska duša, na svom prvom nivou, tj. u vrijeme obitavanja u materijalnom svijetu ima potrebu za materijom. Dakle, uvod i početak misli odvija se u materijalnom tijelu, međutim, osnova njenog postojanja pripada svijetu duše. Kako pripada svijetu duša riječ je o apstraktnoj, a ne materijalnoj zbilji. Ako Bog da, pročitate li poglavlje Znanje i percepcija iz navedene knjige, objašnjenja koja je dao veliki filozof i mislilac Murteza Mutahari pomoći će vam da dođete do odgovora. Također, na ovom polju može pomoći knjiga Felsefetuna, Allame Sadre, na arapskom jeziku, zatim knjiga Nihajetu-l-hikmet Allame Tabatabaija, i ona je na arapskom jeziku, čije poglavlje Razum, Razumno biće i pojmljeno, sastavljeno od 15 dijelova može također koristiti u vezi s ovim pitanjem.
Ukoliko još uvijek ostane pitanja slobodno nam se obratiti, mi smo vam na usluzi.
Pitanje fatalizma i slobode volje
Kao što ste i sami kazali u vezi sa fatalizmom i slobodom volje sljedbenici Ehli-bejta koji su zaduženi naučnim autoritetom Kur'ana i Poslanikovog sunneta vjeruju u načelo između dvije strane (emrun bejne-l-emrejni). Biranje ovog uvjerenja je na temelju kur'anskih uputa, kao i na temelju čvrstih filozofskih argumenata, što svakako odgovara dokazima tevhida.
Na našoj web stranici postoji knjiga Božija pravda od Murteza Mutaharija, koju možete pročitati, a posebnu pažnju obratite na poglavlja od drugog do osmog. Zatim, ukratko ću prenijeti komentar Allame Tabatabaija 26. i 27. ajeta sure Bekare, koji se nalazi u komentaru El-Mizan koji postoji i na arapskom i na engleskom jeziku, pa imate priliku da konsultujete i ovo djelo.
A- Apsolutno Božije Gospodstvo
Uzvišeni Bog Sebe u mnogim ajetima predstavlja apsolutnim Vladarem i Gospodarem svega. Sve što postoji aspolutno je u Njegovoj vlasti. On je vladar nebesa i zemlje. (Tagabun, 1.)
Značenje potpunog posjedovanja ogleda se u tome da posjedovano ni u kojem vidu ne izlazi iz okvira posjedovanja, i da je Allah apsolutni posjednik. Mi ljudi također posjedujemo, ali ne u apsolutnom, već u uvjetovanom obliku. Ukoliko imamo ovcu, pa je pustimo da krepa od gladi, razumni ljudi će nas kritikovati, govoreći kako nemamo pravo postupati tako sa svojim imetkom. Značenje ove kritike ogleda se u tome što smo mi posjednici čije posjedništvo je uvjetovano, a ne apsolutno, i događa se isključivo Božijom dozvolom. I ne želite osim ono što želi Allah (Dahr, 30) drugim riječima, niko nema ni želje ni htijenja osim ako Allah ne dozvoli to htijenje i tu želju (bilo da je riječ o pitanjima stvaranja, bilo o šerijatskim pitanjima) Niko se ne može zauzimati osim nakon dopuštenja Njegova. (Junus, 3.)
Ukratko, Uzvišeni Allah na temelju Svoga apsolutnog vladarstva može raspolagati kako god želi sa Onim što posjeduje. Niko drugi nema takvog vladarstva, osim uz Njegovu posebnu volju i dozvolu. Ovu zbilju iziskuje Njegovo Gospodstvo.
B- Uzvišeni na položaju zakonodavstva
Kada je ovo prvo načelo jasno, zaključujemo da je Uzvišeni Allah položaj Svoga zakonodavstva (šerijatskog) postavio na racionalnim osnovama svijeta, tj. dobra djela smatra dobrim, a loša lošim. Lijepo je kada javno dajete milostinju. (Bekare, 271.) Kako je ružan grijeh smutnja! (Hudžurat, 11.)
C- Filozofija i razlog uspostavljanja zakona
Treće načelo je da se cilj uspostavljanja zakona ogleda u osiguravanju koristi i sreće za ljude, te udaljavanju od štete i zla. Poštivanje i uvažavanje ovih zakona je najbolji put za obezbjeđivanje sreće i nadoknadu ljudskih nedostataka. O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas zovu onome što će vam život darivati. (Enfal, 24.)
Dakle, propisi i šerijatska pravila dovode čovjeka do života – To vam je bolje kada biste znali. (Saff, 11.) Također, Uzvišeni kaže: Zaista Allah naređuje pravednost i dobročinstvo, a zabranjuje razvrat i sve što je odvratno i nasilje. (Nahl, 90.) Smisao ovoga što se traži je u tome da se potpisuje, tj. prihvata racionalni metod u društvenim odnosima, kao prvo i kao drugo, isti ovaj metod se postavlja za temelj i metod šerijatskih pravila i propisa.
Koji se racionalni metod koristi u ljudskoj zajednici pri određivanju društvenih zakona? U odgovoru stoji da za preciziranje racionalnog metoda postoje odlike pomoću kojih je to moguće i izvodljivo.
Neke od odlika su sljedeće:
– Zakon mora biti učinkovit u pogledu namjera
Drugim riječima, svaki propis i naredba moraju biti radi postizanja neke koristi, u suprotnom su nesuvisli.
– Društvo mora biti zakonito
Razumni ljudi svijeta društvo koje nije protkano zakonima smatraju nezdravim. Što je društvo privrženije zakonu i poduprtije zakonima, to je bliže civiliziranosti. Dakle, upravljanje društvom odvija se posredstvom zakona.
– Uspostavljanje nagrada i kazni
Razumni ljudi su svjesni da ukoliko zakon ne predvidi satisfakciju za one koji ga poštuju te kaznu za one koji ga krše, u tom slučaju zakon nema nikakvog efekta tako da neće imati ni jamca svoje izvodivosti.
– Poštivanje srazmjernosti djela i kazne
Sljedeći metod razumnih ljudi ogleda se u tome da postoji ravnoteža između djela i nagrade predviđene za njega, bilo da je riječ o pozitivnom bilo o negativnom djelu. Ukoliko se ovo ne uzme u obzir, to je samo po sebi bezakonje.
– Sagovornik zakona su ljudi sa slobodom volje
Zakon se uvijek tiče se onih ljudi koji imaju moć slobodne volje, a ne onih ljudi koji su prisiljeni ili su pod pritiskom. Usljed toga kazna ili nagrada veže se za djela učinjena slobodnom voljom.
Sada kada smo u uvodu razjasnili neka pitanja, kažemo:
Ukoliko je Allah prisilio svoje robove da budu pokorni ili da griješe, u smislu da prvi nisu u stanju oduprijeti se, a drugi da nemaju snage da se pokore, onda Džennet i Džehennem gube smisao postojanja, jer se pokornima džennetske ljepote daju uzaludno, a neposlušnim džehennemske tmine i grozote na silu. Svi znamo da je i „Džennet uzaludno“ i „Džehenem na silu“ razumni ljudi smatraju za pokuđen i ružan sud. Ovo djelo podrazumjeva davanje bezrazložnog prioriteta što je samo po sebi loše. Loše djelo je ono koje se učini bez razloga i dokaza. Znamo da je Uzvišeni od Sebe negirao loše i nelogično djelo. Tako vidimo da su Džennet i Džehennem propisani za poslušne i neposlušne.
Da ljudi ne bi nikakva izgovora pred Allahom imali. (Nisa, 165) Poslanici su dolazili da ljudi ne bi pred Bogom imali nikakvog opravdanja ili izgovora. Također se kaže: Da svako ko strada strada s dokazom, i da onaj koji živ postane to postane s dokazom. (Enfal, 42) Dakle, ko bude spašen i stigne do savršenstva, da to bude utemeljeno na svijesti i obaviještenosti, i ko god propadne da to također bude nakon obaviještenosti.
Okvir dosadašnjih zaključaka
Uspjeli smo stići do zaključka iz Kur'ana, da Allah nikoga nije ni na šta natjerao, već je ono čime je obavezao čovjeka utemeljeno na koristima materijalnog i duhovnog života Božijih robova.
Drugo, obaveze je usmjerio prema svojim robovima, ali u srazmjeri s njihovom sposobnosti i mogućnosti izvršavanja ili pak ostavljanja – dakle, mogu ih obaviti ako žele i na taj način biti pokorni, kao što se mogu oduprijeti i ne izvršiti ih. Nagrada i kazna utemeljene su na osnovu onoga što su zahvaljujući svojoj slobodnoj volji učinili ili pak nisu htjeli učiniti. Ovdje postaje jasno zašto se nagrada kreće od dvostrukog, pa sve do beskonačnog. Neke su nagrade desetorostruke, neke 700 puta veće, neke beskonačno i neprekidno veće, ali kazna je samo u mjeri djela – ni manje ni više, zahvaljujući činjenici da se nagrada tiče Allaha i Njegovo je djelo, On može da je daje koliko hoće i želi, dok je kod kazne djelo od griješnika, a Bog svojim zakonima vraća istom mjerom. Dobra djela se kreću i rastu zbog toga što su u skladu sa univerzalnim pokretom svjetskog poretka, dok su neposlušnost i kršenje zakona u suprotnosti s univerzalnim zakonom, te za njima slijede pad i propast. Žito u kojem ima života raste i razvija se, iz svakog zrna rađa se mnoštvo zrna, a iz njih također mnoštvo novih itd. Međutim, zrno koje je izgorjelo, i čija je žila života prekinuta vatrenom stihijom, možemo staviti u najbolju njivu, obezbijediti mu optimalne uslove počevši od svjetlosti, vlažnosti i temperature, ali jedino što mu se može dogoditi jeste da istruhne. Mi objavljujemo u Kur'anu ono što je lijek i milost vjernicima, a nasilnicima on samo propast povećava. (Isra, 82)
Čitajući kur'anske ajete nailazimo na one koji govore da Allah tjera u zabludu, pomaže da se čine zla, šejtanu daje vlast nad nekim ljudima i desetine različitih oblika istoga smisla. Kako objasniti i shvatiti ove Božije riječi? Istina je u tome da ljudske dužnosti, a u skladu s tim i nagrade trebamo gledati na dva načina. Postoje osnovne dužnosti i obaveze, i kao rezultat toga osnovne ili početne nagrade i kazne. Također, postoje sekundarne obaveze i sukladno tome sekundarne nagrade i kazne.
Uzvišeni Allah je svijet ustanovio na čvrstim zakonima – to su zakoni Istine. Svaki zakon u svijetu, bilo da je riječ o zakonima stvaranja ili zakonima robovanja imaju svoje efekte i učinke. Ukoliko te zakone ljudi budu uvažavali i provodili, u mjeri u kojoj to budu ili ne budu činili slijede i efekti koji se tiču izvršioca. Ti efekti ostavljaju tragove koji se također vraćaju izvršiocu. Kada se govori da se prevara, zabluda, tjeranje sa Pravog puta, spletke i slično vežu za Allaha, i da će On time kazniti ljude, zapravo je riječ o rezultatima djela tih istih ljudi kojima se prijeti, što prelazi u oblast sekundarnih obaveza. Iako je sve zakone stvorio Allah, i iako je cjelokupno Stvaranje pod Njegovom Gospodstvenom moći, ipak su ljudi ti koji svojim djelima izvršenim na temelju slobodne volje sebe bacaju u nevolje, prizivajući lanac efekata koje proizvode zakoni Stvaranja.
Primjer:
Uzvišeni Allah je zbog održavanja svijeta i na temelju koristi stvorio, između ostalog, toplotu i hladnoću. Da toplota i hladnoća ne postoje, život ne bi bio moguć. Ukoliko ova dva stanja budu korištena u svrhu zbog koje su stvorena i kako to život zahtijeva, uvijek će biti korisni. Međutim, ukoliko čovjek ne bude poštovao njihove okvire te pređe granice, sigurno je da će ga hladnoća odvesti u bolest. Bolest za sobom povlači druge probleme, a ovi za sobom vuku desetine problema.
Da li ove probleme treba pripisati Bogu, čovjeku ili objema stranama? Čovjeku ih pripisujemo zbog toga što je koristeći slobodu na loš način nije upoznao svoje granice, te nije poštivao zakone svijeta. Tako je samom sebi natovario mnogo problema. Što se tiče pripisivanja Bogu, ono je zato što cio svijet i njegovi zakoni, te njihovi efekti postojanje mogu zahvaliti Bogu, tako da nijedno biće bez Njegove dozvole niti može djelovati niti ostaviti traga.
Ukoliko u onome što se dogodilo želimo posmatrati negativnu stranu i ružnoću, jasno je da se ni trunka negativnosti i ružnoće u tome ne može pripisati Bogu. On je toplotu i hladnoću stvorio na temelju njihove neophodnosti za svijet, odredio je i objasnio mjeru upotrebe ovih stanja za svako biće, zatim, objasnio je šta se dešava kao kazna ukoliko se probiju određeni okviri i granice. Čovjeku je dao slobodu volje i moć izbora. Dakle, čovjek je taj koji zloupotrebljava Božija davanja stavljajući se time u nezavidan položaj. Kur'an kaže: Time On mnoge u zabludi ostavlja, a mnogima na pravi put ukazuje; ali, u zabludi ostavlja samo velike griješnike (Bekare, 26.) Fasik, tj. griješnik se kaže za onog čovjeka koji je izišao iz putanje i okvira u kojem se trebao kretati. U srcima im je bolest, pa im je Allah bolest uvećao. (Bekare, 11.) Dakle, srca su im se razboljela, a Božiji su zakoni uvećali bolesti.
Do sada nam je postalo jasno da u stvorenome svijetu i u ustrojstvu zakona robovanja Bogu (tešri'i) nema traga prisiljavanju.
Prepuštenost sebi
Kako god je zakonodavstvo nespojivo sa prisiljavanjem, također je nespojivo i sa prepuštenošću sebi. U suprotnom, Allah ne bi bio Apsolutni posjednik, već bismo rekli kako su Njegovi vlast i posjedovanje ograničeni, i na taj način bismo Mu negirali Apsolutno vladarstvo. Na kraju ovog poglavlja obratite pažnju na činjenicu da predodžba naše slobodne volje i prepuštanje slobodi ne treba da se predočava u granicama Božije volje. Materijalisti su raspravljajući o uzroku i posljedici napravili takvu grešku, pa je između ostalog Auguste Comte podijelio čovjekov život na tri perioda: prvi period bio je božanski period, drugi, period filozofije i treći, period nauke. Pod božanskim periodom misli na vrijeme kada su ljudi prirodna dešavanja objašnjavali kroz Boga ili bogove, pod periodom filozofije misli na to da je zahvaljujući usavršavajućem pokretu čovjek uspio shvatiti načelo posljedičnosti, međutim još uvijek nije upoznao detaljno uzroke za sve posljedice, ali je shvatio da načelno za svaki događaj i pojavu može kazati kako ima svoj uzrok negdje u prirodi. Na kraju, pod naučnim periodom podrazumijeva to da je čovjek detaljno shvatio uzroke svih stvari i prepoznao ih u prirodi, tako da nema više potrebe za metafizičkim uzrocima, niti za uzrocima i faktorima koji su nepoznati. Ovakav je stav izveden zbog nepoznavanja vjerskog. On je uobrazio da su vjernici uzroke podjelili na dvije kategorije, materijalne i duhovne.
Kada je posrijedi materijalni uzrok, tu nema mjesta Bogu, a kada su u pitanju duhovni uzroci tada nema mjesta materijalnim uzrocima. Međutim, vjera o uzrocima kaže da su svi materijalni uzroci u produžetku Božijeg uzročništva, Bog omogućava da materijalni uzroci ostavljaju efekat i trag. Biće je sa svim svojim potencijalom obuhvaćeno Božijom moći. Dakle, ne dozvolimo sebi da ponovimo tu grešku, pa da umislimo da je naša snaga i moć u ravni Božije snage i moći. To je u potpunosti pogrešna pretpostavka. Jer svako biće, ma šta da ima, to je od Uzvišenog Boga. Čak i moć izbora je Božiji poklon čovjeku. Čovjek bira i odlučuje pod Božijom vlašću.
Primjer
Gledamo li pisani tekst, možemo ga pripisati pokretu olovke, pokretu ruke, čovjekovoj volji koja je pokrenula ruku, kao i samoj duši za koju se veže volja. Da li su spomenuti uzroci međusobno odvojeni i svaki za sebe ponaosob uzrok nastajanja teksta, ili su oni niz uzroka u jednom lancu? Ukoliko je riječ o lancu – a jeste – onda je i Volja koja je stvorila čovjeka i dala mu slobodu volje, moć i umijeće pisanja, dala olovki posebnost pisanja, kao i papiru posebnost primanja pisanih tragova, ta Moć također ima ulogu u ovom tekstu. Ova Moć je uticajna, ali ne u horizontalnoj ravni uporedo s njima, već u ravi okomitoj sa svima njima. Sve što imaju –imaju od te Moći, između ostalog volju da napišu ili ne napišu.
Hazreti Sedžad u dovi koja se uči u noćima mjeseca Ramazana, poznatoj i pod imenom Dova Ebu Hamze Somalija, ima izvanredno lijep izraz koji nam otvara puteve razumijevanja ovih stvari. Između ostalog kaže: “O Obožavani, Gospodaru moj, niti onaj koji se okrenuo dobru i čija su djela dobra može bez Tvoje pomoći i milosti, niti je onaj ko čini loše i joguni se pred Tobom i koji nije priskrbio Tvoje zadovoljstvo, izišao iz okvira Tvoje moći.”
Dakle, dobročinstvo i dobra djela dobročinitelja događaju se zahvaljujući Božijoj pomoći i milosti, dobročinitelj je u svome dobročinstvu treba Božiju pomoć i milost – nemoguće je da bude dobar bez nje. Kao što griješnik koji krši zakon i gazi tuđa prava nije izišao iz okvira Božije moći, on također s moći posjedovanja i biranja onoga što želi, a što mu je Bog dao, radi to što ne bi trebalo raditi. Dakle, cio je svijet pod Njegovom kontrolom i upravom, Njegovom dozvolom i davanjem moći čovjeku, svako sam bira djela koja će činiti.
Da bi pitanje postalo još jasnije, navest ćemo jednu predaju od Imama Alija u vezi sa ovom temom, a zatim ćemo nastaviti sa filozofskim objašnjenjima Allame Tabatabaija. Nakon povratka iz Bitke na Siffinu hazreti Ali je sjedio u mesdžidu Kufe. Jedan starac priđe, sjede naspram njega i reče: “Vladaru pravovjernih, reci da bi nam bilo jasno, da li se naš odlazak u Siriju desio Božijim određenjem ili ne”? Ali u odgovoru reče: “Da, starče, tako mi Boga, niste se uspeli ni uz jednu uzbrdicu, niti spustili niz nizbrdicu osim uz određenje Božije.” Starac reče: “Kada je tako, zapovjedniče pravovjernih, svu muku koju sam pretrpio prepuštam Bogu, jer sve sam uradio uzalud, nema ni dunjalučke koristi ni ahiretske fajde.”Ali reče: “Ne govori tako starče, Allah vam je dao veliku nagradu.” Starac upita: “Kako to da ni u jednom stanju nisam bio prisiljen i pored toga što je i odlazak i povratak bio Božije određenje?” Ali reče: “Ti misliš da Božije određenje znači da čovjek nema ni volje ni izbora. Da je tako, bili bi uzaludni nagrada i kazna, naredba i zabrana od Boga. Obećanje i zastrašivanja ne bi imali smisla. Tada nijedan zločinac ne može biti kuđen, niti se može pohvaliti ijedan dobročinitelj. Štaviše, dobročinitelj bi bio zaslužniji da bude kritikovan od zločinca, a on bi bio zaslužniji za pohvalu nego li dobročinitelj. (Jer loš trpi zbog svoje negativnosti, a dobročinitelj uživa). To je ono u što vjeruju idolopoklonici, Božiji neprijatelji, kao i fatalisti i medžusije ovog Ummeta. O starče, dovoljno je to što nas je Bog zadužio i učinio obaveznim da shvatimo da nas On stvara sa slobodnom voljom. Za malo djela On daje puno nagrade. Ako su mu neposlušni, ne znači da su Ga pobijedili. Ukoliko su mu pokorni, ne znači da je pokornik prisiljen na pokornost. Uzvišeni Bog nije uzalud stvorio nebesa, zemlju i ono što je među njima. Ovo umišljaju oni što ne vjeruju, a teško nevjernicima…” (Usulu-l- Kafi, svezak I, str. 160)
U ovom dijalogu postoje veoma veoma važne tačke, koje mogu rasvjetliti probleme na koje je naišao naš dragi brat koji postavlja pitanje. Na najbitnije ćemo ukazati i propratiti ih filozofskim pojašnjenjima Allame Tabatabaija.
– Predodređenje i sudbina (kada i kader) su dio zakona stvaranja,
– Značenje kada i kadera je u tome da je slika svijeta unaprijed određena i svijet se u preciziranoj mjeri kreće prema cilju. I ne postoji ništa čije riznice ne posjedujemo, a od toga Mi spuštamo samo u određenoj mjeri. (El-Hidžr, 21.) Ovo ukazuje na činjenicu da se Svijet održava na osnovu već otprije određene slike. Allah zaista dovodi do ciljeva Svojih. (Et-Talak, 3) Ovo ukazuje na da je svijet stvoren s određenim ciljem do kojeg će i stići.
– Kada i kader ni u kojem slučaju ne znače prisilu ljudi da izvršavaju djela, već podrazumijevaju da svijet ima jasan cilj stvaranja i postojanja.
– Sloboda volje u izvršavanju djela je jedan od primjera kada i kadera i održavanja svijeta. Konačno određenje (kada) Božije u vezi sa čovjekom je takvo da on djeluje na osnovu slobodne volje i bira šta će raditi.
– Kako god je ispravno vezati djela za ljude, također ih je ispravno istovremeno vezati za Allaha. Jedina razlika koja postoji je u odnosu prema ove dvije strane. Stoga čovjekova mogućnost da bira ne predstavlja nijekanje Božijeg upravljanja i Gospodstva nad svijetom, kao što sa druge strane Božije Gospodstvo, upravljanje, te kada i kader ne predstavljaju nijekanje čovjekove slobodne volje. Oboje je ispravno i tačno.
– Božije Gospodstvo i djelatnost Uzvišenog nikad se ne nalazi u ravni čovjekovog posjedovanja i djelatnosti, već je u vertikali u odnosu na njega. Ispravno shvatiti ovu činjenicu predstavlja ključ zagonetke koji dovodi čovjeka do ispravnog shvatanja načela “između dvije strane” (emrun bejne-l-emrejni), što je u skladu sa Kur'anom i racionalnim argumentima.
Objašnjenja Allame Tabatabaija
Jedno od najstarijih teoloških pitanja u islamu jeste pitanje kada i kadera. U vezi sa njim teolozi su davali odgovore i objašnjenja čiji rezultat je u sljedećem: Božija volja se odnosi na sve dijelove svijeta i njihove efekte, zbog čega nijedna stvar, ni biće nemaju atribut mogućnosti. Božija volja je ili okrenuta prema njemu da bude stvoreno, pa je u tom slučaju njegovo postojanje neophodno – jer nemoguće je da Allah nešto hoće, a da se to ne stvori – ili pak Allah ne želi da nešto nastane, što znači da je nemoguće da to biće postoji. Prirodan rezultat ovakvog dokazivanja je da u svijetu postoje ili nužna bića ili nemoguća bića, ali srednja linija, tj. moguće biće ne postoji. Kada ovo pravilo poteče svijetom i svim njegovim dijelovima ono obuhvata i ljudska djela. Kako ljudska djela postoje u svijetu, prirodno je da će biti obuhvaćena ovim zakonom – ono što se dešava, dešava se zato što mora, zato što je neophodno, jer Allah želi tako. Ono što se ne dešava, nemoguće je da se desi, jer Allah to ne želi. Ovo je prirodan zaključak na osnovu prethodnog stava.
Kritika ovog stava
Kada jednim pogledamo sebe i neko svoje djelo, shvatamo da je njegovo obavljanje ili neobavljanje za nas jednake težine, odnosno možemo ga obaviti, a možemo i da ga ne obavimo. Mi smo ti koji poželimo, pa odlučimo da ga uradimo ili ne. Dakle, u odnosu na nas tas obavljanja iste je težine kao tas neobavljanja, a to je upravo značenje slobodne volje i izbora. Dakle, u skladu sa ovim sudom savjesti i prirodne percepcije su naša djela utemeljena na slobodnoj volji. Mevlana kaže:
To što kažeš da l’ uradit’, ili ne,
dokaz ti je slobode, o jarane!
Vidjeli smo da je rezultat prethodnog mišljenja kako trebamo slobodnu volju smatrati nepostojećom, iz čega slijedi da naša želja nema nikakvog udjela u obavljanju ili ostavljanju djela, a ta činjenica se protivi našoj svijesti i savjesti. Sljedeća stvar koja bi se mogla prigovoriti spomenutom stavu jeste da čovjekova moć, prije nego se izvrši kakvo djelo, nema nikakvog značenja. Kada nismo moćni sami uraditi ili ne uraditi kakvo djelo, nema smisla ni obavezati nas nečim, jer je osnovni uslov da neko bude nečim obavezan da je u mogućnosti izvršiti to djelo. Drugim riječima, nekome možete reći uradi to ili nemoj uraditi, tek u slučaju kada on ima moć da to uradi ili ne uradi. U suprotnom, neispravno je zadužiti ga time. Razumni ljudi osuđuju zaduženje ako je utemeljeno na nemogućnosti obavljanja djela. Naredni problem ogleda se u nagrađivanju pokornog. Zbog toga što je pokoran jer je prisiljen da bude pokoran, ne zaslužuje nagradu, a Bog mu bez razloga daje nagradu. Isto važi i za kažnjavanje neposlušnih i prestupnika jer oni su prisiljeni biti takvi, pa kazniti ih samo po sebi je nasilje i pokuđeno.
Međutim, zagovornici ovog općenitog pravila zadovoljili su se time da ovi prigovori ne stvaraju nikakav problem. Kao prvo, jer prihvatamo da obaveznik prije obavljanja djela nema moći. Drugo, prihvatamo i to da je ružno zadužiti nemoćnog, međutim, to ružno i pokuđeno tiče se društvenog i konvencionalnog što nema svoga vanjskog ozbiljenja, a jasno je da Bog ne potpada pod društvene, tj. konvencionalne zakone. Zahvaljujući tome činiti ružna djela suprotna razumu, ili pak zaduživati onim što čovjek nema snage obaviti, kada je Bog u pitanju ne predstavlja nikakav problem. Također, kada je Bog u pitanju nema nikakvog problema da se prestupnici koji su prisiljeni da budu neposlušni kazne za nametnutu neposlušnost. Jednostavno, tu se Bogu ništa ne može zamjeriti. (Allah je čist i iznad ovakvih pretpostavki.)
Osnovni problem
Ukoliko prihvatimo da su ljudi u djelima lišeni slobodnoga izbora, i da u isto vrijeme Bog dobročinitelja nagrađuje, a neposlušnog kažnjava, prirodan zaključak izveden iz ovakvog vjerovanja jeste da je princip stvaranja uzaludan i nesuvisal. Slanje poslanika, objavljivanje Knjiga, proživljenje i Sudnjegi dan u tom slučaju pitanja su koja postaju pogrešna, jer izrastaju iz pogrešnog.
Objašnjenje
Lišenost čovjeka slobode izbora s jedne strane, te Božija nagrada i kazna s druge, značila bi da prihvatamo da se u svijetu od Boga dogodilo uzaludno, tašto djelo (jer predstavlja kaznu bez krivice i nagradu bez zasluge). Ukoliko prihvatimo da se dogodilo “uzaludno djelo od Boga” nameće se pitanje da li je i stvaranje u osnovi uzaludno, bez nekog određenog cilja. U skladu sa filozofskim pravilom o srodnosti, slični egzistenti ili slična djela, ista su sa aspekta propisa i pravila. Zbog toga se kaže da su pravila sličnih u dozvoljenom i nedozvoljenom ista, tj. egzistenti koji su isti, isti su i po pitanju pozitivnih i negativnih propisa. Naprimjer, ukoliko jedna košpica kajsije u određenim uslovima kada su optimalni i zemlja i voda i sunce – može proklijati i izrasti, te postati stablo puno kajsija, onda i druga košpica kajsije također može preći ovaj put i postati stablo okićeno plodovima. Ukoliko uslovi ne budu odgovarajući, od desetine posijanih košpica ne bi bilo koristi, jer su one srodni egzistenti, jedne poput drugih.
Dakle, pretpostavka o nesvrhovitosti stvaranja postaje moguća. Također, znamo da kada djelo nema određenog cilja, neizbježno između njega i cilja nema nikakve veze, nikakog odnosa. Kada je ta veza negirana, onda je uzaludnost, tj. nesvrhovitost djela sigurna. Dakle, na temelju filozofske analize, ono što je moguće (besciljno stvaranje) postaje obavezno. Kao rezultat ovakvog pristupa dolazimo do toga da ono što smo smatrali obaveznim (svrsishodno stvaranje) prerasta u nemoguće postojeće, što samo po sebi govori o nesuvislosti i neispravnosti. Nesuvislost nebesa i zemlje vodi ka nesuvislosti i neispravnosti proživljenja. U svemu tome prepoznaje se nesuvislost slanja poslanika i objavljivanja knjiga, te lančano – hiljade drugih problema. Pošto su proživljenje i njegova neophodnost utemeljeni na svrsishodnosti stvaranja, ukoliko se ova postavka izgubi rezultat tj. dokazivanje proživljenja se također gubi. Svakom dokazu za koji se ispostavi da mu je jedna premisa neispravna zaključak će također biti neispravan. Združivanjem istine i neistine, stvara se neistina, združivanjem istine i laži, rezultat će biti laž – ne istina.
U vezi sa pitanjem šta su kada i kader, i zašto su neki završili u fatalizmu, a neki u potpunoj prepuštenosti sebi, poslušajmo mudri govor Allame Tabatabaija, rahmetullahi alejh. Ukoliko se kada i kader dokažu to za sobom iziskuje rezultat u kojem stvorenja u ustrojstvu stvaranja imaju atribut nužnosti i obaveznosti, u smislu da je svako biće u stvorenom svijetu i svako stanje u koje stvorenja dolaze, sve baš sve, određeno i propisano od Boga. Svi detalji bića i sve što ona odabiraju u toku života, to je Bogu jasno i On to zna, i biće ne krši ulogu koju ima kod Boga. Jasno je da nužnost proizlazi iz uzroka, tj. uzrok nazivamo potpunim uzrokom kada se s njim usporedi njegova posljedica, koja se također opisuje atributom nužnosti. Međutim, jedino što će imati ista ta posljedica, kada se poredi sa svojim nepotpunim uzrocima, jeste atribut mogućnosti.
Ukratko, svako biće je postojanjem i očuvanjem potpunog uzroka nužno, ali isto to biće bez uzimanja u obzir potpunog uzroka je moguće, tj. kontingentno biće. U skladu s navedenim, širenje kada i kadera u cijelom stvaranju predstavlja uspostavljanje lanca potpunih uzroka i njihovih posljedica. Jasno je da ovaj tok nije u oprečnosti, ne kosi se sa tim da postoji svijet potencijala i mogućnosti. Ako analiziramo jedno ljudsko djelo koje je nastalo putem čovjekove slobodne volje, ono će imati dva vida:
– nužno postojeće
– moguće postojeće
Ukoliko djelo uzmemo u obzir sa svim uslovima njegovog nastanka, a jedan od njih je sloboda izbora onoga koji ga čini, u tom slučaju djelo će biti nužno, i bespočetna Božija volja veže se za njega i spada u Njegov kada i kader. Međutim, ukoliko se ovo djelo uzme u obzir i odmjeri samo sa nekoliko uslova potrebnih da ono nastane, u tom slučaju ono nije nužno, već moguće, te na taj način ne prelazi granicu mogućnosti (tj. postojanje i nepostojanje su izjednačeni).
Dakle, ako su jednom djelu svi uzroci na okupu i ono bude nužno, nije obavezno da bude nužno i kada mu uzroci nisu na okupu. Jasno je da nije ispravan zaključak do kojeg su došli teolozi raspravljajući o kada i kaderu i njihovoj općenitosti u vezi sa svim bićima, kako čovjekova djela ne nastaju na temelju slobodne volje Božija volja se veže za djelo nekog čovjeka tako što je ono urađeno slobodom njegove volje, a ne će apsolutno biti urađeno. Također, da bude urađeno u određenom vremenu i na određenom mjestu, a ne bilo gdje i bilo kada.
Dakle, kada su čovjekova volja i slobodni izbor dio kada i kadera, to znači da ako čovjek nedragovoljno uradi djelo, to se dogodilo izvan Božijeg kada i kadera. Međutim, nemoguće je da bilo šta izađe iz Božije moći i volje. Znači da uticaj bespočetne Božije volje da određeno djelo bude nužno postojeće iziskuje da vršilac djelo učini svojom slobodnom voljom. Jer rekli smo, to djelo veže se za bespočetnu (ezeli) volju. Dakle, upravo ovo pomenuto djelo u odnosu na Božiju vječnu volju je nužno, u isto vrijeme u odnosu na volju samog vršioca ono je moguće postojeće i slobodovoljno. To znači da je volja vršioca u produžetku, tj. silaznoj ravni Božije volje i kao takve mogu se združiti, a nije u horizontalnoj ravni s Božijom voljom, kada ne bi mogle biti združene i kada bi se moglo reći: Ukoliko Božija volja bude učinkovita, čovjekova volja nema nikakvog učinka – time bi i sam postao fatalista. Razumjeli smo da je greška fatalista oslonjena na dvije tačke:
– neodređenost načina vezanja Božije volje za djela stvorenja,
– nepreciziranost razlike između vertikalnih uzroka i horizontalnih uzraka.
Rezultat ove greške doveo je do toga da se kažeda je zbog vječne Božije volje, volja ljudi bez efekta.
Prepuštenost sebi i Mu'tezile
Ova grupa i pored toga što se protivila prinuđenosti i onome što ona podrazumijeva, na putu dokazivanja slobodne volje ide iz krajnosti u krajnost izlazeći tako iz okvira istine, te njene greške nisu ništa manje od grešaka koje prave fatalisti. Prvi pogrešan korak učinili su tvrdeći da ukoliko vječna Božija volja bude vezana za čovjekova djela, to neophodno vodi ka prisili, te su po ovom pitanju postali istomišljenici sa fatalistima. Međutim, kako su vjerovali u to da čovjek ima slobodu volje, morali su reći ono što nije realno – da ljudska djela nisu pod nadzorom vječne Božije volje, već da je čovjek u potpunosti slobodan. Previdjeli su da ovakav pristup znači prihvatiti stvoritelja mimo Boga, koji nema veze sa Njim. Drugim riječima, ovo znači prihvatiti da je Bog stvorio stvorenja, ali da čovjek stvara svoja djela. Ovakav pristup znači brojnost stvoritelja, što je vrsta dualnosti i idolopoklonstva. Htjeli su Allaha opisati kao pravednog, ali su Ga sklonili sa trona Gospodstva prema nekim stvorenjima, ograničivši time bezgraničnu Božiju moć.
Primjer:
Da bismo objasnili navedene riječi pretpostavimo čovjeka koji je gospodar i koji ima jednoga roba. Gospodar osamostali svoga roba i da mu na raspolaganje određena sredstva da bi mogao normalno živjeti. Postavlja se pitanje da li je rob vlasnik imetka ili nije? Ukoliko kažemo da nije, učinili smo grešku koju čine fatalisti po pitanju ljudskih djela. S druge strane, da li je gospodar vlasnik imetka kojeg je dao robu? Kažemo li da nije, napravili smo grešku kao oni koji zastupaju mišljenje o Božijem Gospodstvu u vezi sa ljudskim djelima, tvrdeći da je čovjek u potpunosti slobodan i prepušten sebi. Međutim, ako kažemo da su i gospodar i njegov rob vlasnici, tako što je vlasništvo gospodara u vertikalnoj liniji u odnosu na vlasništvo roba, tj. vlasništvo gospodara je na svojoj razini, kao što je vlasništvo roba na svojoj. Gospodar ostaje na svom položaju gospodarstva, a rob ostaje na svom položaju ropstva. Kada rob dobije nešto – iako je vlasnik toga – ipak, on je vlasnik u vlasništvu svoga vlasnika. U ovom slučaju stižemo do načela “između dvije strane”, jer i gospodara i roba smatramo vlasnikom, s tim da postoji vlasništvo nad vlasništvom, tj. postoje dva vlasnika u vertikalnoj liniji. Zaista, rob je vlasnik, ali dozvolom i ovlašćenjem pravog vlasnika.
Ovo je metod Imama Ehli-bejta, na koji ukazuje i racionalna argumentacija, potvrđujući ga filozofskim i racionalnim načinom.