Upravo ova razlika dovoljna je da kažemo da je prvo djelo slobodnog izbora, učinjeno na temelju koristi vršioca te ga zbog toga smatramo zaslužnim pohvale ili kritike, nagrade ili kazne, nasuprot drugom slučaju gdje vršilac radnje ne zaslužuje ni pohvalu ni kritiku, također za njega se ne veže ni nagrada ni kazna. Dakle, riječ je o dvije vrste djela, za prvo kažemo da je svojevoljno, a za drugo da je prisilno.
1 Odgovor
I mi se slažemo da se sa relativnog (prividnog) aspekta ova dva djela razlikuju, međutim, ta se razlika ne nalazi u njihovoj biti i suštini, jer su ona sa aspekta svoje biti zapravo jedno djelo. Razlikuju se u tome što razumni ljudi zarad postizanja savršenstava uzimaju u obzir određena djela smatrajući ih sukladnim tim savršenstvima, i zato za njih određuju nagradu, dok druga djela ne odgovaraju tim savršenstvima, pa za njih određuju kaznu. Prvu grupu djela smatraju zaslužnim pohvale, drugu zaslužnom pokude. Međutim, naša polemika ne temelji se na ovom prividnom aspektu, već na temelju zbilje, a ova se dva djela sa tog, suštinskog aspekta – ne razlikuju.
Polemika o prisili i slobodi volje nije filozofska
Na temelju svega navedenog, jasno je da ova tema o prisili i slobodi volje nije filozofska tema, zato što filozofija raspravlja jedino o vanjskim realnostima i njihovim ozbiljenim tragovima. Međutim, one stvari koje se na neki način vežu za racionalni privid ne bivaju obuhvaćene filozofskim raspravama i racionalnim argumentima, bez obzira što na na polju privida one imaju svoje efekte. Zato pitanje prisile i slobode volje treba razmotriti sa nekog drugog a ne filozofskog i racionalnog aspekta.
Dvovrsnost uređenja svijeta
Napravimo li ozbiljniju analizu ovoga svijeta, ustanovit ćemo da je riječ o ustrojstvu u kojem postoje dvije struje: nužnost i mogućnost. Dakle, svijetom upravljaju dva toka. Rezultat jednoga toka ogleda se u tome da su sve komponente poput karika lanca povezane jedna za drugu i svaka je karika na svom mjestu nužno postojeće biće. U tom nizu nema mjesta za moguće postojeće biće, već kao što smo rekli sva su nužno postojeća. Ovdje je riječ o svijetu koji posmatramo kao jednu univerzalnu cjelinu.
Međutim, rezultat drugog toka je svijet mogućeg (kontigentnog), koji se širi nad svijetom materije i oblika prirođenog mogućnosti i sposobnosti, također, ima tragove koje materija može prihvati.
Objašnjenje
Da bismo izvukli što veću korist od riječi Allame Tabatabaija, dio po dio objasnit ćemo ono što je kazano:
– Svako moguće (kontingentno) biće je stvoreno i ima potrebu za svojim uzrokom.
Svima nam je jasno da je moguće biće nastalo, tj. stvoreno je, odnosno –prije ga nije bilo. Prirodno je da za svoje postojanje ima potrebu za uzrokom.
– Nijedno biće ne nastaje dok ne postane nužno
Ponovo je jasno da biće kojeg prije nije bilo neće nastati sve dok ne dođe do granice nužnosti i dok se ne nađe njegov potpuni uzrok. Prije nastajanja obitavalo je u prostoru mogućnosti i nepostojanja, poput dva prazna tasa vage koja stoje u ravnoteži dok se ne nađe uzrok. U takvom stanju mogućnost nastajanja jednaka je mogućnosti nastajanja posljedice bez uzroka –što je naravno nemoguće.
Dakle, ukoliko pretpostavimo postojanje neke stvari moramo prihvatiti da ona ima osobinu nužnosti i neophodnosti. Ovaj atribut ostaje dok postoji ta stvar.
Atribut nužnosti i neophodnosti se uzima od svoga uzroka
Dakle, uzevši u obzir postojeći svijet na temelju zakona posljedičnosti, svi njegovi vršioci koji postoje su nužna bića, jer svako biće koje postoji znači da ima svoj potpuni uzrok, svaka stvar čiji potpuni uzrok postoji znači da je njeno postojanje neophodno i tada se ona naziva nužno, a ne moguće biće. Također, jasno je da ovaj nužni odnos posljedica crpi od svoga potpunog uzroka, dakle, uzrok je taj koji svojoj posljedici daje neophodnost postojanja. Također je jasno da je potpuni uzrok nekada elementaran, a nekada složen od nekoliko stvari, poput četiri uzroka: materije, oblika, vršioca i svrsishodnosti, čiji skup čini potpuni uzrok koji dovodi do postojanja.
Ukoliko spomenutu posljedicu usporedimo sa svkim od četiri uzroka ponaosob, vidjet ćemo da je u pitanju odnos mogućnosti, a ne nužnosti. Ako bi i u ovom slučaju odnos posljedice prema uzroku bio nužnost, to bi značilo da za nastajanje posljedice nema potrebe za potpunim uzrokom, iako je pretpostavka nastajanja posljedice bez potpunog uzroka nemoguća.
Dakle, u svijetu prirode postoje dva uređenja i dva odnosa, jedno je ustrojstvo nužnosti, drugo ustrojstvo jednakosti dvaju strana, tj. mogućnosti.
Ustrojstvo nužnosti oslanja se na stubove potpunih uzroka i njihovih posljedica. Ni u jednom jedinom biću ovog ustrojstva niti u njegovim vršiocima, ni u njihovoj biti, ni u djelu, ni u tragovima ne može se naći mogućnost.
Što se tiče ustrojstva mogućnosti ono je rašireno nad materijom i obličjem koji se nalaze u potencijalu i sposobnosti materije. Naprimjer, zrno pšenice koje se nalazi u svijetu materije ima potencijal i sposobnost mnogih bića. Ono se nađe su zemlji i klijanjem i rastom dovodi u postojanje stotine novih zrna pšenice, ta se zrna preobražavaju u hranu, hrana se u čovjekovom organizmu pretvara u krv, krv se u svojem usavršavajućem kretanju pretvara u spermu, koja oplodnjom ženskog jajašca postaje plod čovjeka…
Dakle, ukoliko se zrno pšenice usporedi sa uzrokom svoga postojanja, svakako da je nužno biće, ali ukoliko se usporedi sa uvjetima odrastanja i drugim faktorima, tada ima mogućnost prihvatanja različitih oblika i preobražavanja u drugo biće. Ta obličja biće moguća, a ne nužna bića. Dakle, prirodni svijet ima dva ustrojstva: nužno i moguće.
Postojanje svake stvari ima potrebu za uzrokom
U kur'anska načela spada i činjenica da svako moguće biće ima potrebu za uzrokom koji ga dovodi u postojanje. Samo po sebi ono nema nikakve neovisnosti i kao što ima potrebu za uzrokom da bi nastalo, također ima potrebu za njim i da bi opstalo i istrajalo. Ukoliko su svi vršioci i dijelovi ovog svijeta takvi, u tom slučaju ukoliko svijet kao cjelinu uzmemo u obzir (sa svom njegovom širinom) ono je moguće biće koje ima potrebu za uzrokom i da bi počelo postojati i da bi ostalo postojeće, a taj uzrok je nužno postojeći, i terminološki se naziva Nužno Biće po svojoj biti. Na temelju ovoga filozofi kažu da svako akcidentno biće mora završiti sa bićem po svojoj biti. Dakle, lanac ovog svijeta nikada neće biti odvojen do nemanja i potrebitosti. Svaka karika tog lanca koja je spojena sa sljedećom karikom sve dok se stigne do potpunog uzroka čije postojanje je po biti i Ono je vječito.
Nakon svega što je rečeno postale su jasne dvije stvari:
– Neutemeljenost riječi onih koji tvrde kako ljudska djela nisu povezana s Bogom – jer, na isti način na koji je i biće samog čovjeka, poput ostalih bića, povezano s Božijom voljom, njegova su djela također povezana s Božijom voljom. Dakle, stav mu'tezilita da čovjekova djela nisu povezana s Allahom je neispravan, te nema nikakvog racionalnog i kur'anskog oslonca.
Treba uzeti u obzir da su vezivanjem djela za Allaha, usljed toga što je riječ o egzistentnom vezivanju (tj. vežemo egzistenta, biće, a ne mogućnost, tj. kontingentnost) neodložno sve posebnosti koje su uključene u nastajanje tog bića također uključene u tu povezanost. Dakle, svaka posljedica, sa okvirom svoga bića i svim uvjetima svoga ozbiljenja veže se za svoj uzrok. Jednako kako se jedan čovjek sa svim svojim okvirima i uvjetima egzistentnosti (počev od oca, majke, vremena, mjesta, lika, visine…) veže se za Prvi uzrok, tako se i njegova djela, sa svim egzistentnim posebnostima i uvjetima ozbiljenja vežu za isti Taj uzrok.
U skladu sa ovim ukoliko kažemo da je čovjekovo djelo vezano za Prvi uzrok i Vječitu volju to se odnosi na sve posebnosti toga bića. Jedan od uvjeta ozbiljenja ovog djela jeste volja vršioca. Dakle, uticaj volje vršioca spada u uvjete postojanja djela. Zbog toga uticaj volje nije ispraznost i nesuvislost.
Znači, stav kojeg zauzimaju fatalisti – kada kažu da povezanost Boga sa ljudskim djelima čini da čovjekova volja nema nikakvog efekta –iz temelja je neispravan. Istina koja zaslužuje da bude potvrđena kur'anskim i razumskim argumentom jeste činjenica da svako čovjekovo djelo ima dva odnosa i dvije veze. Jedan je odnos sa samim vršiocem radnje, drugi, odnos sa Allahom, dž.š. Stavljanje djela u vezu sa Allahom nikada ne znači negiranje veze sa čovjekom, bliskim vršiocem. Jer ova su dva odnosa u vertikalnoj ravni, poput pokreta olovke i ruke radi pisanja na papiru. Ukoliko smatramo učinkovitim pokret olovke, to ne znači da negiramo pokret ruke. S druge strane, ako pokret ruke smatramo učinkovitim, to ne znači da negiramo učinkovitost pokreta olovke. S razlikom da olovka u svom kretanju nema volju, dok je Allah čovjeku dao moć izbora i volje na takav način da je nemoguće da tu moć negira, osim uz volju i moć koja se u njemu nalazi.
– Negiranje stava modernih filozofa da svijetom vlada prisila
Neki od filozofa materijalnog opredjeljenja kažu kako je primoranost preplavila svijet. S obzirom da primoranost vlada svim vršiocima svijeta, a čovjek je jedan od njih, to znači da je i on pod dominacijom ovog zakona, i da je u svojim djelima primoran, a ne slobodan. I ovaj je stav neutemeljen. Kao što smo kazali, svako djelo i svako biće, upravo kao što je vezano za svoj potpuni uzrok (te je u tom slučaju nužno biće), također, ima vezu i sa svim pojedinačnim dijelovima potpunog uzroka, a u ovom je odnosu prema njima moguće, a ne nužno biće. Naprimjer, ako ovaj tekst dovedemo u vezu s piscem, njegovom voljom, pokretom prstiju, tastaturom, strujom, nepostaojanjem ikakve prepreke za pisanje i stotinama ostalih uvjeta u cjelovitom obliku – u tom slučaju postojanje ovog teksta je nužno. Međutim, ukoliko ga uzmemo u obzir samo u odnosu na čovjekovu volju, ili pokret prstiju ili postojanje tastature, monitora, struje, u tom slučaju ovaj će tekst biti moguće postojeće biće. Ova dva vida postoje u svim bićima svijeta, između ostalog i u čovjekovim djelima. Čovjek u drugom slučaju (davanje mogućnosti ozbiljenja njegovih želja) svako djelo čini s nadom u neki učinak: u odgoj, u sticanje znanja itd.
Ukoliko bi čovjek u dubini svoje duše prihvatio stav da prisila dominira svijetom, ne bi bilo smisla da čini neko djelo s nadom da će se nešto dogoditi, naprimjer, ne bi vaspitavao dijete da bi ga odgojio, niti bi ga slao u školu da bi ono šta naučilo, niti bi uzgajao voće, itd. Ovo su očite stvari. U tom slučaju čovjek bi se trebao proći svih aktivnosti, jer ono čemu idei što bi htio da stekne ili postojiu lancu svjetskih dešavanja i to će se morati dogoditi, htjeli ili ne, ili ga pak u lancu dešavanja nema što znači da je nužno da se ne dogodi, htjeli mi ili ne.
Dakle, najbolji dokaz da u čovjeku postoji sloboda volje i moć izbora jesu čovjekova savjest i praktični način života razumnih ljudi.
Mevlana o prisili i slobodi volje
– Kajanje
Dokaz za postojanje slobodne volje jeste čovjekovo kajanje, tačnije njegovo pitanje: zašto sam to uradio?! Da li se čovjek koji drhti ili kojem se ruke ili tijelo znoji kaje zbog toga što mu se dešava? Nikada. Ali zašto se kada povrijedi nekoga, zbog čega se njegovo srce potrese, čovjek kaje i pita: zašto sam to učinio?
– Snaga
Mevlana kaže da postojanje snage u čovjeku i svakom svjesnom biću jeste dokaz posjedovanja slobodne volje.
Od čovjeka obično niko da poleti ne traži,
slijepom se ne kaže haj’ me pogledom potraži.
Dakle, niko čovjeku ne kaže hajde poleti. Kao što niko slijepom čovjeku ne kaže pogledaj mi u lice. Zašto? Jer nemaju moć za takvo što. Pa ukoliko drugima kažemo da nešto učine to znači da imamo moć biranja.
– Odgoj i edukacija
Odgajanje djece i njihovo educiranje dokaz je o postojanju čovjekove slobodne volje.
Učitelji malu djecu šibom tuku,
da odgoje kamen ne ulažu muku.
Zašto učitelji kažnjavaju djecu, ali nikada se ne dogodi da jedan kamen razbiju da bi ga odgojili. To je zato što dijete ima moć izbora, a kamen nema.
– Naredba i zabrana
Koji normalan čovjek šakom blatu prijeti,
koji normalan čovjek prijetnjom kamen grdi?
Pametnom čovjeku fatalizam je gori od prepuštenosti, jer fatalista negira svoja čula. Mevlana se čudi i pita da li postoji normalan čovjek koji će blatnjavu osušenu fleku na odjeći istući, ili kamen dobro da izgrdi. Dakle, prihvatanje prisile gore je nego prihvatanje prepuštenosti samom sebi, tj. neograničene slobode. Vidimo da fatalizam zapravo znači negiranje čula i njihovih učinaka. Takav čovjek mora reći, čula koja imam za mene nemaju nikakvog učinka.
– Čovjekova savjest
Mevlana kaže da je najbolji dokaz nijekanja prisile i prepuštenosti savjest svakog čovjeka.
To što kažeš dal uradit ili ne,
dokaz ti je slobode, o jarane!
– Kur'an Časni
Prema Mevlani, postojanje Kur'ana dokaz je postojanja slobodne volje, u suprotnom, naredbe i zabrane ne bi imale koristi.
Kur'an čine naredbe, zabrane i prijetnje,
A narediti nešto mermeru, ko to vidje?
Naredba je dokaz slobodne volje, zabrana također. Narediti ili zabraniti kamenu, ko je to još u životu vidio.
U svakom slučaju načelo “između dvije strane” je sasvim jasno. Riječ je o dokazu za čije razumjevanje je potrebno isprazniti svoj um, a zatim precizno razmotriti činjenice. Allah upućuje ka istini.