Veza pitanje i odgovor od prije o robovlasnistvu i H.Aisi
Prof. Eydi, pozdravljam vas.
Nakon što sam pročitao vas odgovor odlučih se ponovo javiti. Iako niste odgovorili na moja pitanja, moram priznati da sve što ste rekli “pije vode”. Mislim da je vaš odgovor odličan i potpisujem sve od početka do kraja, dakle, slažem se. Što se tiče vašeg prigovora – da uzrok mog zanimanja nema vrijednosti, jer sam islam procjenjivao prema svom drugu (koji je, usput budi rečeno, u međuvremenu postao tako zaslijepljen da se s njim teško može pričati) – taj prigovor također stoji. U pravu ste i lijepo ste to argumentirali, tako da nema druge nego da prihvatim dokaz. Primjećujem da se vaša percepcija islama razlikuje od one mog prijatelja, pa vidim da bi i s njim teško pričali budući da je njegova česta rečenica “u islamu nema logike”. No, vratimo se pitanjima.
Sada, pošto sam ja priznao grešku pred vašim razumskim argumentima, možemo konkretno: Da ne bih ponovo pisao ono za robovlasništvo, možete se vratiti na pitanje i odgovoriti. A drugo je vezano za šestogodišnju Aisu. Oba pitanja su u mom prethodnom javljanju, pa s radošću očekujem vaš odgovor. Svako dobro i kako kaže Kur'an: Dođite da se okupimo oko jedne riječ vama i nama zajedničke i da jednog Boga obožavamo. Ako sam dobro prenio.
Svako dobro i prijatno
1 Odgovor
Uz pozdrave Vama, uvaženi gospodine i dragi prijatelju koji se pošteno krećete ka saznavanjima istine. Moja zahvalnost nije otuda što ste pohvalili odgovor moje malenkosti, već što sam osjetio da sam susreo čovjek koji pošteno i razumno pristupa stvarima. Ukoliko takva priroda i metod budu stalni i budu prisutni u svim segmentima života, sasvim je sigurno da vas čeka uspjeh i Božija uputa. Kao potvrdu mojim riječima iznosim jedan kur'anski ajet i komentar jednoga filozofa, a od Boga molim da ovakav moral i praksu podari i meni i svim ljudima svijeta.
U 17. i 18. ajetu sure Zumer, nakon što Uzvišeni dijeli ljude na dvije kategorije, prva se pokorava i štuje Taguta i zastupnike zablude, koji su dakle zalutali, a druga su oni koji štuju Milostivog i istinoljubivi su, a zatim navodi odlike predstavnika druge skupine:
– oni na ispravan način ilustriraju i shvataju različite stvari u svome umu,
– oni različite stavove i različita mišljenja provjeravaju i analiziraju na temelju ispravnih mjerila,
– kada je riječ o zaključivanju i izboru, tada od ponuđenog biraju najbolju opciju.
Nakon toga, daje se do znanja da su ovi ljudi u okrilju Božije upute, kao i to da oni posjeduju suštinu znanja. Zato obraduj robove Moje koji riječi s razumjevanjem slusaju i slijede najbolju; oni su oni koje je Allah uputio i oni posjeduju elbab (tj. sustinu znanja). Uviđamo, kako ovaj metod čovjeka bogati Božijom uputom, što znači da ga vodi u smjeru svekolikog egzistencijalnog kretanja i hoda primjerenog ustrojstvu Objektivnog svijeta, što kao rezultat dovodi do praćenja poruke koju Objava sobom donosi, a prenosi se preko Božijih poslanika.
Ovaj ispravni metod, metod je učenih i umnih ljudi koji su oplemenjeni prirodnim talentima i upućenosću stvaralačkog ustrojstva. Francis Bacon ukazuje da znanstvenom analizom preovladavajućih naravi ljudske psihe, ljude možemo podijeliti na tri kategorije, predstavljene simbolima iz životinjskog svijeta:
– Mrave
– Pauke
– Pčele.
Osobenost mrava je da se hrani sa gomile koja pripada drugima, koristeći se na taj način razultatim tuđih postignuća, što znači da sobom ništa ne proizvodi. Postoji profil koji se može izdvojiti iz ljudskog društva, kojem je svojstvena osobina prenošenja tuđih ideja i stavova, takvi su pravi konzumenti, a sami od sebe ne daju nikavih ideja, nikakvih noviteta. Oni na neki način predstavljaju magacinere tuđeg umnog inventara, tako da ih ne treba svrstati u skupinu intelektualca i umnih ljudi.
Što se pak pauka tiče, on plete mrežu vlastite proizvodnje, i čeka, čeka sve dok se neko u nju ne uhvati, i na taj način izgubi, ili pak u prirodi ugine. Postoje ljudi koji prihvataju jedino svoje misli, svoje ideje, oni ne pristupaju znanstvenim istraživanjima, oni se ne koriste naučnim stavkama. “Po mom mišljenju” – kaže Bacon “njih kao takve treba izbrisati s liste intelektualaca, a svrstati u red svoga simboličnog predstavnika, pauka.”
Međutim, pčele izvanrednom marljivosću i zalaganjem, lete od cvijeta do cvijeta, koristeći se njima, da bi zatim određenim hemijskim procesom koji se odvija u njihovim organizmima, odvojili korisno od nekorisnog i na taj način došli do rezultata svojih zalaganja. Rezultata je proizvod kojim se i same služe, a i drugi se njime služe i koriste. Intelektualci, znanstvenici i istrazivači upravo proučavanjem povijesti, prirodnih zakona, razmatranjem znansvenih stavova drugih ljudi, sakupljaju u svome umu informacije, čijom analizom na temelju preciznih znanstvenih i racionalnih standarda i mjerila dolaze do novih rezultata, novih misli i ideja, koje su korisne kako njima samima tako i društvu.
Poštovani gospodine, otkrovenje, slovo Kur'ana koje je poteklo srcem Poslanika posredstvom objave, još prije četrnaest stoljeća radi upute čovječanstva, danas se prevodi jezikom velikih intelektualaca i znanstvenika zapadne hemisfere jezikom fitreta/prirodne suštine čovjekove. To je upravo onaj islam kojeg vaš prijatelj opisuje stavom – u islamu nema logike.
Koje zlo je veće od toga da tako nešto izjavi u vezi sa školom koja nijednu riječ, nijedno djelo ili misao ne prima ukoliko nije utemeljeno na stupu logike, argumenta, dokaza. Poruka takvog stava je da ukoliko čovjek iz bilo kojeg razloga ne bude razuman, on nije zadužen, nije odgovoran, i kao takav nije sagovornik objavljenog, drugim riječima poruka je – ja pričam samo sa onima koji su razumni i inteligentni.
Kasnije ćemo u vezi s ovim malo više razgovarati, a tada će postati jasno da za svaki sud iz kategorije vjerozakonskih pravila, kao što su obaveze i zabrane, jedino što kao potpora postoji jesu logika i racionalni dokaz, i to za svaki pojedinačni propis postoji desetine argumenata i iz fitreta, tj. iz nutrine razuma i iz srži svijeta stvaranja. Dok smo još na ovoj tački, zadovoljit ću se time što ću ukazati na sljedeću činjenicu. Zar nije evidentno da naučnici empirijskih znanosti, istrazivači u astronomskim istrazivačkim centrima, učenjaci koji se bave kozmičkim promatranjima, prilikom svojih otkrića na bilo kojem stepenu ili bilo kojeg aspekta svijeta kojim se bave ne mogu naći ili otkriti ništa drugo osim harmonije, preciznosti, zakonitosti, svrsishodnosti, usmjerenosti? Naravno da su uvijek ispunjeni oduševljenjem, poštovanjem i čuđenjem pred takvim otkrićima. Zakon uređenosti i harmonije dokazuje postojanje Uređivača i Upravitelja svijetom, Moćnog i Mudrog.
Postavlja se pitanje: zar Stvoritelj ogromnog Objektivnog svijeta, sa ustrojstvom harmonije i zakonitosti, nije također i Pošiljalac poslanika? Ukoliko je Stvoritelj Svijeta i Uspostavitelj religije Jedan te isti – a jeste –u tom slučaju nije moguće da jedno djelo obavi krajnje precizno i neuporedivo funkcionalno, a da drugo u isto vrijeme liši logike, tj. stanovitih ustrojstava!
Takve tvrdnje, upravo su primjer zla koje međusobno odvaja sljedbenike religija, dovodeći ih u sukobe i suprotstavljenost. Upravo usljed toga svjedoci smo kakva se sve zla čine u ime vjere i fanatičnog prihvatanja nekih njenih zakona, a što je na kraju usmjereno protiv čovjeka i čovječanstva. Od svega bitnije je to da i sama vjera, din ili religija na taj način trpi zlo i nasilje.
Što se pak vašeg pitanja tiče. Vjerovatno ste čuli za ime Ibn Haldun. To je ime jednog od velikih intelektualaca i mislioca, koji između ostalog dobro primjećuje da je stvar koja je uzrokovala da čovjek izgubi povjerenje u povijesne informacije, to što povjesničari ne uključuju logične analize kada su u pitanju informacije koje prenose, već svoj zadatak vide jedino u tome da dostavljaju informacije o događajima. Međutim, ukoliko bi te vijesti koje prenose potkrijepili racionalnim pristupom, i sami bi shvatili kako je mnogo puta riječ o lažnim vijestima.
Pitanje Poslanikovog uzimanja šestogodišnje Aiše za svoju suprugu spada upravo u ovakvu skupinu vijesti, a o tome ćemo detaljno iznijeti argumente. Tačno da je Poslanik uzeo Aišu, kći Ebu Bekra za svoju suprugu i taj brak je svakako bio ustanovljen na koristima vjernika i islama. Međutim, da bi pitanje postalo jasno, treba objasniti nekoliko uvjeta u vezi sa brakom koji su u opticaju u islamskom zakonu, da bismo tek nakon toga govorili o ovoj temi.
U svim zakonima svijeta, i u modernom svijetu koji se hvali znanjem i civiliziranošću kada je riječ o stupanju u brak, kao uvjeti postoje dvije stvari, a to su: punoljetstvo i razum. Dakle, mladić ili djevojka mogu stupiti u zakonit brak kada dostignu punoljetstvo tj. tjelesni razvoj i na taj način steknu mogućnost obavljanja svojih supružničkih obaveza tjelesne naravi prema svome partneru. Drugo je posjedovanje razuma, tj. biti pametan. Drugim riječima, nijedna strana ne može biti mentalno nesposobna, u suprotnom – zakonom se sprječava sklapanje takvoga braka, ili ga se ne smatra zakonitim brakom. Osim ova dva uvjeta, u građanskom zakonu koji se tiče sklapanja braka nema nekih drugi zakona. Naravno, postoji određeni broj uvjeta ali oni su vezani i tiču se života nakon sklapanja braka, a za samo sklapanje braka potrebna su ova dva uvjeta.
Međutim, islam još u ono doba neprosvijećenosti, dodaje ovome još dva uvjeta. Jedan od njih tiče se obje strane, a drugi se tiče samo djevojke. Razboritost koja se u ogleda u tome da čovjek ima mogućnost upravljanja, čuvanja i korištenja kapitala i materijalnih ili duhovnih potencijala koji mu se daju na raspolaganje. Čovjeku koji stupa u brak, sam brak i žena i djeca i porodično gnijezdo predstavljaju sredstva ili kapital koji mu se daje na raspolaganje i za koje on mora imati sposobnost i podesnost da upravlja na najbolji način. Isto tako i žena koja se udaje.
Islam unosi ovaj uvjet da bi odluka stupanja u brak bila utemeljena na postojanom i sigurnom osnovu, jer je brak kamen temeljac na kojem se gradi društvo. Ukoliko taj kamen temeljac ne bude dobro postavljen, bude nakrivljen, cijela zgrada koja bi se trebala na njemu graditi ode ukrivo, da bi u određenom kritičnom trenutku doživjela i rusenje. Upravo stremljenje islama ka tome da društvo bude zdravo i očuvano presuđujući je faktor za dodavanje ovog uvjeta, kako bi taj cilj bio ozbiljno shvaćen i prihvaćen.
Drugi uvjet je očev pristanak, što se ubraja u osnovna islamska pitanja, ali nažalost, zahvaljujući velikom broju neukih prijatelja s jedne i zlonamjernih učenih neprijatelja s druge, ovo načelo iz okvira vrijednosti preobličeno je u okvir onoga što se protivi čovječnosti i napretku. To su postigli tvrdeći kako je islam došao da uskrati prava ženama i djevojkama, a da uspostavi carstvo patrijarhata. Sve te i njima slične tvrdnje se javljaju, iako ovaj uvjet zapravo predstavlja širenje polja očeve odgovornosti i obaveze, kojim se ocu daje do znanja da nije dovoljno biti fiziološkim uzrok da na svijet dođe jedno dijete više, kao što ni smisao braka nije samo u zadovoljavanju tjelesnih potreba. Riječ o obavezi, koja zahtjeva punovremenu brigu i razmišljanje o tome u čije ruke će dati budućnost svoje kćerke. Da li taj mladić, budući zet, zaslužuje ruku njegove kćerke, da li ispunjava uvjete da mu se povjeri materijalni, moralni, vjerski i ljudski život kćerke?!
Također, kako ne bi došlo do zloupotrebe ovoga prava od strane očeva, pravilo je da ukoliko otac bez opravdanog racionalnog i vjerskog razloga sprječava svojoj kćerki da sklopi brak s određenim mladićem, koji ispunjava uvjete da joj bude dobar muž, u tom slučaju očev pristanak prestaje važiti kao uvjet legitimnosti sklapanja braka. Njegova kći u tom slučaju može se udati i bez njegove dozvole.
Nakon sto smo čuli i shvatili ovo pravilo, zapitajmo se poštovani gospodine, kako će Poslanik – koji je donio ovakav zakon, i do te mjere pažljivo i precizno pristupa usvajanju korisnih zakona i uvjeta u svrhu ispravljanja i uređenja društva, tako što ka tom cilju ide putem uređivanja temelja porodice – da sam krši takvo pravilo i da uzme šestogodišnju djevojčicu za svoju ženu?! Da li je šestogodisnja djevojčica postigla potreban tjelesni razvoj – što spada u osnovni uvjet potreban za sklapanje braka, da li takva djevojčica može biti žena čovjeku od pedeset i neku godinu?! Da li takva djevojčica uopće moze razlučiti i odrediti koristi zajedničkog zivota?!
Dakle, ne treba slušati ovakve priče, a još manje ih treba prihvatiti. Tačno da je jedina žena koja je kao djevica ušla u Poslanikovu kuću bila Aiša, majka vjernika, dok su ostale Poslanikove žene prije toga već bile udate, što je samo po sebi najbolji pokazatelj da Poslanik, sa svojim od Boga potvrđenim autoritetom i uzvišenim ciljem nikada nije stremio ka zadovoljenju strasti i materijalnih aspekata života, već je bio usmjeren jedino ka tome da dostavi Božiju poslanicu i da ostvari sreću za čovječanstvo. On nije slijedio drugog cilja osim robovanja Uzvišenom Bogu i upućivanja ljudi.
Što se pak tiče ropkinje
Ovo je još jedna svijetla tačka i razlog ponosa za islam, koja je odvedena u devijacije zahvaljujući prijateljima koji su neznalice i neprijateljima koji znaju šta žele, što je rezultiralo vašim čuđenjem ili zaprepašćenošću, i vjerujte da u tome niste sami. Vi znate da pitanje posjedovanja robova, kao i njihove kupoprodaje izrasta na terenu rata, ratnoga plijena i ratnih zarobljenika. Žene su nakon što bi njihovi muškarci bili poraženi postajale robinje muškaraca iz pobjedničke vojske. Postupanje sa robljem, bilo ženama ili muškarcima svodilo se na tri načina:
– likvidiranje svih zarobljenika,
– oslobađanje svih zarobljenika,
– zadržavanje i odvođenje u roblje.
Islam proglašava zabranjenim ubijanje zarobljenika, čak i ukoliko bi zarobljenik bio u bjekstvu zabranjeno ga je ubiti. Ni u jednom slučaju nema se pravo ubijati žene i djecu. S druge strane, nerazumno je i protivno društvenim koristima bezuvjetno oslobađanje zarobljenih neprijatelja koji su izvršili napad.
Međutim, dolazi islam, i daje dozvolu da se zaprosi robinja i da se uzme za ženu, te uvjetuje da je se ukoliko zatrudni u tom slučaju nema prava prodati ili je dati nekom drugom. Ukoliko se rodi dijete, a otac preseli (umre) ropkinja pripada svome sinu, a pošto sin nema pravo biti vlasnik svoje majke – a isto važi i za muskarce – ona sama po sebi postaje slobodna i sama donosi odluku šta će uraditi i kako će živjeti.
Istovremeno, islam nizom različitih pravila i postupaka potiče oslobađanje robova, pa naprimjer kaže da ukoliko neko namjerno ne posti jedan dan u mjesecu Ramazanu, kao nadoknadu mora otkupiti i osloboditi jednog roba ili robinju. Ovaj uvjet je obavezan za veliki broj drugih propisa.
U svakom slučaju, ove dvije stvari su veoma važne, a ako Bog da, objasnit ću ih drugom prilikom opširnije, kada budem za to imao više vremena, i tada ćete vidjeti koliko je islam sa svojim propisima čovječan, logičan i racionalan.
Svi su poslanici i vjere takve, međutim, usljed izmjene i iskrivljavanja od strane ljudi tokom povijesti, osuđene su na takvu sudbinu, da vaš prijatelj tvrdi “u islamu nema logike.” Nadam se da ćemo moći nastaviti prijateljski razgovor utemeljen na strpljivosti, razumu, istraživanjima i istinoljubivosti.