Selam, poštovani profesore. Da li mi možete pojasniti ajet gdje Allah opominje Poslanika za ponašanje prema slijepom čovjeku? Da li je on dobio ukor od Allaha i time se smatra da je počinio grijeh ili grešku, ili je to opomena drugima kroz taj dogadjaj?
1 Odgovor
Nažalost, jedna skupina uvaženih komentatora Kur'ana, bez zle namjere ovaj neprimjereni događaj dovela je u kontekst sa svetom Poslanikovom ličnošću. Svoje mišljenje temelje na nekim predajama koje se dovode u vezu s ovim događajem. Iako dobro znaju da ukoliko jedna predaja ili više predaja ne budu u skladu sa kur'anskim tekstom ili pak sa očitim racionalnim dokazom, u najmanju ruku treba da budu ostavljene po strani. Vi ste svoju pažnju dobro usredsrijedili na ovo pitanje, da ukoliko već postoji racionalni dokaz o bezgrješnosti poslanika, a racionalni dokaz ne trpi izuzetka, to znači da bi se ovakvi ajeti trebali tumačiti na neki drugi način.
Istina je u tome da se ovaj događaj ne tiče Poslanika, s.a.v.a., ali je nenamjerno i neobaviješteno doveden u vezu s njim. Pošto se ovo pitanje ponavlja više puta, ukazat ću na to šta se prenosi o ovom događaju, kao što ću ukazati i na prigovore koji se javljaju kada se ovaj događaj dovodi u vezu sa Poslanikom, da bi postalo jasno da je sveto biće Poslanikovo daleko iznad toga da bi mu se mogle pripisati takve ružne stvari.
Prenosi se da je događaj tekao na sljedeći način:
Jednoga dana Poslanik je imao sastanak sa ‘Utbom ibn Rebi'om, Ebu Džehlom ibn Hišamom, Abbasom ibn Abdul-Mutalibom, Ubejjom i Umejjom ibn Halfom. Poslanik, s.a.v.a., ih je pozivao u vjeru, nadajući se da će postati muslimani. Tada je došao Ibn Ummu Mektum i rekao: “O Poslaniče, prouči mi nešto iz Kur'ana, da bih to naučio napamet.” S obzirom da je bio slijep, dozivao je Poslanika, ne znajući da je zauzet razgovorom s tim ljudima. Ponavljanje njegovog obraćanja uzrokovalo je nezadovoljstvo i odbojnost u grudima Poslanika, jer je Ummu Mektum stalno prekidao njegove riječi, pa je Poslanik u sebi pomislio – Zar je morao doći sada, da ovih nekoliko uglednika steknu dojam kako su moji sljedbenici ili slijepi poput njega ili su robovi – te je okrenuo lice od njega, namrštivši se i upravo tada su objavljeni ovi ajeti, koreći i kritikujući Poslanikov postupak. Nakon toga Poslanik, s.a.v.a., je uvijek ukazivao postovanje Ummu Mektumu, kada god bi ga susreo rekao bi mu: “Svaka čast onome zbog koga me je Bog ukorio”, da bi ga odmah zatim upitao: “Imaš li kakve potrebe?” Također ga je dva puta u Medini ostavio kao svoga zamjenika da bi on otišao u borbu.
Analiza i kritika
Ono što je jasno jeste da je neko u časnom ajetu kritikovan, međutim, nema nikakvog znaka da je taj neko Poslanik. S druge strane, namrštenost spada u loše čovjekove osobine, a Poslanik u toku cijeloga svoga života, čak ni sa nevjernicima nije pokazao namršteno lice, a kamoli da bude namršten prema vjernicima i to u ovom slučaju prema slijepom, koji je došao s potrebom da bi se poučio Kur'anu, što je upravo Poslanikova obaveza. Ovo je samo po sebi pokazatelj da je onaj kome se Allah u ovom ajetu obraća neko drugi, a ne Poslanik.
Kako to kaže Sejjid Murteza, nije se desilo u cijelom Poslanikovom životu da bi on okrenuo lice od siromaha da bi pridobio srce bogatih, i to u ovom slučaju mušrika. Osim toga, Uzvišeni Allah kazuje u Časnom Kur'anu da u njemu nema nikakve vrste kolizije ili oprečnosti: Da je on od nekog drugog, a ne od Allaha, sigurno bi u njemu nasli protivrječnosti mnoge (Nisa, 82). Što znači da, ukoliko bismo mi rekli da je ovaj postupak učinio Božiji Poslanik, istodobno priznajemo postojanje protivrječnosti u Kur'anu, jer je u suri Kalem, koja je na temelju predaja koji se međusobno slažu objavljena prije sure Abese, rečeno: i ti, zaista imaš najuzvišenije ćudi (ovdje se obraća Poslaniku). Dakle, kako je moguće, da ga u početku sa aspekta morala hvali, a da zatim, nakon ne tako dugog vremena, zbog određenih postupaka dovede u pitanje njegov moral i kritikuje ga zbog nekih loših osobina, te mu kaže kako je on naklonjen bogatašima, i to onima koji su nevjernici, a u isto vrijeme okreće svoje lice od siromaha, bez obzira što su dobri i izgrađeni vjernici?! Zar nije u 88. ajetu sure Hidžr rečeno: Ne pružaj poglede svoje na ono što Mi dajemo na uživanje nekim od njih i ne budi tužan zbog njih, a prema vjernicima blag budi. Zar okretanje lica od slijepog čovjeka, od strane Poslanika i pridavanje pažnje bogatim nevjernicima nije suprotno ovoj Božijoj naredbi?!
Zar u suri Šu'ara, koja je mekkanska sura, Allah ne naređuje Poslaniku: I opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! (214, 215) Opomena je zapravo zastrašivanje i čini se sa pozicije moći. Riječi ihfid dženahake iz 215. ajeta znače širenje krila, pokornost, skrušenost i poštovanje. Kur'an govori Poslaniku da svoje bližnje opominje, i raširi krilo milosti pred onima koji ga slijede, drugim riječima da ih prihvati u zagrljaj.
Dakle, kako je moguće da Poslanik zbog nekoliko bogatih ljudi, koji su idolopoklonici i nevjernici, povrijedi srce jednog slijepog vjernika, i da upravi svoje srce prema mušricima!? Pored svega ovoga, ružnoća spomenutog djela – okretanje lica od siromaha prema bogatima – je takva da ga sa svaki razuman čovjek smatra lošim djelom, pa kako je moguće da Poslanik, pečat poslanika, čiji razum je potpuni razum, nije sposoban ocijeniti da je takvo što ružno, pa ga čak i počiniti. Bogatstvo i imetak ni u kojem slučaju ne spadaju u mjerilo vrijednosti i vjerske prihvaćenosti, ono što je mjerilo prednosti i vrijednosti jeste bogobojaznost, koju je imao slijepi čovjek: Zaista od vas najplemenitiji je kod Allaha onaj koji je najbogobojazniji. Pa kako to da Poslanik daje prednost onome koji je od Boga odbačen, nad onim koji je kod Boga plemenit!?
Ukratko prenesen dio onoga što je Allame Tabatabaji rekao objašnjavajući ajet koji je predmet pitanja
S druge strane, Allah hvali prethodne poslanike zbog toga što su na traženje nevjernika da od sebe udalje siromahe i uboge da bi oni povjerovali u njihov poziv, dali sljedeći odgovor: I ja neću otjerati vjernike, oni će pred Gospodara svoga izići; ali, ja vidim da ste vi narod koji ne zna. (Hud, 29) Ili u 114. ajetu sure Šu'ara: a ja vjernike neću otjerati, ja samo javno opominjem! Kako je moguće da Časni Kur'an potvrdi ovaj lijepi moral kod prethodnih poslanika, a da ga negira kod najvećeg, najdražeg i najboljeg Poslanika?!
Dakle, uvaženi brate, preneseni događaj je lažan i izmišljen, a čovjek kome su riječi iz ajeta upućene ni u kom slučaju nije Poslanik, već riječ je o nekom drugom, a za takvo što nema potrebe iznositi daljnja opravdanja.
Da Uzvišeni Allah sve ljude uputi na pravi put.
prof. Akbar Eydi