Kako se poslanik islama ophodio sa pripadnicima drugih vjera i nevjernicima?
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog
Esselamu alejkum,
S obzirom da je cilj svih Božijih poslanika bio vođenje ljudi do zbiljske sreće i savršenstva, prirodno je da su se s ljudima, bilo da se radi o neprijatelju ili prijatelju, odnosili u skladu s načelom ljudskosti i samo u tom slučaju mogli su ostvariti svoj cilj.
Načela ljudskosti možemo podijeliti na sljedeće:
1. Znanje i obaviještenost
2. Sloboda i izbor
3. Ljubav prema vlastitom biću i sklonost ka savršenstvu
Božiji poslanici osnovu svog posla i širenje svoje poslanice trebaju obavljati na temelju tri spomenuta načela. U časnom Kur’anu nalazimo vijesti o tome da su se onda kada su poslanici dolazili i pozivali ljude neke skupine suprotstavljale i neprijateljski odnosile, dok su neki drugi razgovarali sa ljudima i pozivali ih da slijede poslanike. Osnova njihove argumentacije je bila sljedeća:
“O ljudi, slijedite poslanike jer oni imaju dvije osobine koje će svakog nepristranog i učenog čovjeka zadovoljiti.” Te dvije osobine su sljedeće:
– Njihov govor je racionalan i ukazuje na znanje, uputu, zbilju te je u skladu sa načelima izvorne ljudske prirode,
– Za svoj poziv ne traže nagradu i od njega nemaju lične koristi.
يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ، اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ
O narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu! ( Ja-Sin, 20-21)
Časni Kur’an sadrži mnogo ajeta koji govore o pozivu prošlih poslanika, kao i o pozivu časnog poslanika Muhammeda, s.a.v.a. Mnogi ajeti ukazuju na znanje i osviještenost i ta tematika je toliko važna da se kaže da ako neko prihvati poziv poslanika u vjeru i počne djelovati prema propisima i zakonima vjere, ali to prihvatanje i djelovanje ne bude utemeljeno za znanju, onda to prihvatanje nema vrijednost, a djelovanje za sobom ne povlači nagradu. S druge strane, također se kaže da ako neko nesvjesno i u neznanju porekne vjeru i njezino učenje pred Bogom nije kriv i postoji mogućnost da mu bude oprošteno i da na Budućem svijetu ne iskusi kaznu. Jer, sasvim je jasno da se savršenstvo i sreća, kao i propast i nesreća moraju temeljiti na znanju, a temelj savršenstva ili nedostatka je u mjeri ljubavi i mržnje – što je ljubav veća, kretanje ka željenom je brže, isto tako što je neprijateljstvo jače mržnja i udaljenost su veći.
Količina ljubavi svakog čovjeka prema voljenom je u mjeri znanja zaljubljenog o vrijednostima voljenog. Isto tako, mržnja prema omraženom je u mjeri znanja čovjeka o opasnostima i nedostacima onoga koji je predmet mržnje. Stoga Kur’an kaže:
لِّيَهْلِكَ مَنْ هَلَكَ عَن بَيِّنَةٍ وَيَحْيَى مَنْ حَيَّ عَن بَيِّنَةٍ
...da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza. (Enfal, 42)
Dakle, prvo i temeljno postupanje svakog poslanika, pa tako i najboljeg poslanika hazreti Muhammeda, s.a.va., je osvješćivanje i podučavanje kako svojih sljedbenika tako i neprijatelja, jer iz ugla poslanika svi ljudi su Božija stvorenja i trebaju stići do sreće i savršenstva. Hazreti Ali, kada u Egipat šalje Malika Aštara u svojstvu namjesnika, poručuje mu: “O Malik, ljudi nad kojima ćeš vladati ili su muslimani ili nemuslimani. Muslimani su braća tvoja u vjeri, pa ti islam nalaže da im služiš, a ako nisu muslimani, onda su ljudi pa ti ljudskost nalaže da im služiš.”
Ovo je i logika Kur’ana, islama i svih Božijih poslanika.
Moguće je da se vjera nekom na silu nametne, ali sila može uzeti samo čovjekovo tijelo, ali ne može dušu i misao. Stoga Kur’an jasno kaže da u vjeri nema prisile i da jednostavno nije moguće nekom silom nametnuti vjeru.
لاَ إِكْرَاهَ فِي الدِّينِ قَد تَّبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ
U vjeru nema prisiljavanja – Pravi put se jasno razlikuje od zablude! (Bekare, 256)
Obaveza poslanika je rasvijetliti put, znači da ukažu koji je ispravan put i put sreće, a koji put nesreće te koji je njihov ishod. Časni Kur’an kaže da ukoliko neko od nevjernika za vrijeme rata poželi razgovarati sa vjernicima, treba mu dati sigurnost da kaže šta ima. Ako ne prihvati Pravi put, treba ga vratiti njegovim prijateljima, jer su to ljudi koji ne znaju.
وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلاَمَ اللّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَعْلَمُونَ
Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega, jer oni pripadaju narodu koji ne zna. (Tevbe, 6)
Prema tome, izbor mora biti utemeljen na znanju i ta sloboda je neupitno pravo svakog čovjeka. Časni Kur’an kaže da muslimani u ophođenju sa sljedbenicima Knjige trebaju birati najljepše riječi i metode, koje su u skladu sa jednom vjerskom, učenom i naprednom zajednicom. Naravno, ovdje postoji jedna iznimka, a radi se o “nasilnicima”, “kršiteljima zakona” i “onima koji gaze tuđa prava.”
S navedenim skupinama ljudi – bilo da su muslimani ili nemuslimani – treba upotrijebiti silu i to na način kakao islam nalaže, dakle, da se sila upotrijebi samo radi sprječavanja nasilja, kršenja zakona i tuđih prava. Stoga, kada kršitelji zakona prestanu sa svojim metodama, više se nema pravo na njih primjenjivati sila, jer u tom slučaju vi ćete biti nasilnici, kršitelji zakona i tuđih prava. Naravno, treba dobro razmotriti sve aspekte ovakvih prilika i dobro pojasniti nužnosti svake okolnosti ponaosob.
Nijedan čovjek ne voli da njegovo biće, savršenstva njegovog bića i težnje budu u opasnosti te da sebi uskrati užitke, smiraj i sreću ili da upadne u nevolje,okusi bol i nesreću. Na tom tragu Božiji poslanici su pojašnjavali ove prirodne zakone ljudima, koristeći božansku i ljudsku logiku, da ljudi uz njihovu pomoć izbjegnu greške koje bi ugrozile njihovu zbiljsku sreću.
Prema tome, Božiji poslanici su poučavali ljude o njima samima, njihovom savršenstvu i sreći. Oni su osvješćivali ljude o opasnostima, neredima i štetama koje su im prijetile na putu usavršavanja i željeli su da ljudi pojme zbilju onakvom kakva ona uistinu i jest. Željeli su da ljudi djeluju prema zakonima koji ih vode do zbiljske sreće. Ako neko jednom pročita Kur’an i upozna se sa metodom časnog Poslanika, s.a.v.a. kroz povijest – onu ispravnu povijest koja je u skladu sa zbiljom, a ne povijest iskrivljena od strane neznalica ili neprijatelja – shvatit će da se Poslanik sa svim ljudima ophodio u skladu sa njihovim nivoom i zaključiti da vjera nije ništa drugo doli upoznavanje čovjeka sa samim sobom i sa materijalnim i duhovnim zakonima stvorenog poretka. Nije moguće da vjera iznese zakon koji ne postoji u biću čovjeka ili da je izvan zakona stvaranja.
Nadamo se da smo uspjeli ponuditi odgovarajući odgovor i ako je ostalo još pitanja vezano za ovu temu, stojimo Vam na usluzi.
prof. Akbar Eydi