Esselamu alejkum,
Poštovani profesore, veliki broj muslimana izgledaju kao oni Rumijevi nesretnici što pipajući slona pokušavaju saznati cijelu istinu.
Ko i kako danas može muslimanima upaliti svjetlo?
Ko pobrisati nepotrebne razlike i nerazumijevanja među braćom i stati u kraj podjelama koje neprijatelji izazivaju i produbljuju?
Duboko me boli stanje Ummeta i njegova ograničenost da shvati igre u kojima služi kao oruđe.
Mi u Bosni nikada nismo muslimane dijelili ni po čemu, razliku između npr. šija i sunija mnogi ni danas ne znaju, sufije su naše najmudrije glave. Za sve muslimane, i za sve dobre ljude bilo je mjesta za dijalog i suživot. Nažalost, i u Bosni posijaše sjeme razdora, bogatstvo naših različitosti pokušavaju učiniti našim hendikepom, a uputiti nas na samo jedan “pravi put”. Allah je Jedan, jedan je Izvor kome se svi vraćamo, a puteva je koliko i duša koje putuju.
Ali kako da to dopre do uha i srca običnog muslimana? Koji autoritet može stati pred snage koje su, shvativši unutrašnju snagu islama, shvatile da ga se pobijediti može jedino unutrašnjim slabljenjem, podjelama i neprihvatanjem drugačijeg.
Oprostite na opširnosti, za mene danas nema važnijeg pitanja za muslimana.
1 Odgovor
Veoma nas raduju osjećaji koje gajite u vezi sa vahdetom islamskog ummeta, dakle sa najvažnijim pitanjem koje se tiče islama i muslimana, i molimo Allaha, dž.š., da ovakav osjećaj da svim mislimanima svijeta, jer samo u tom slučaju moguće je da se izgubljeni ponos muslimana ponovo vrati. Upravo kao što ste kazali, svi oni koji su neprijatelji vjere, istine i islama, svojim različitim planovima i taktikama trude se uništiti muslimane, a neuki ljudi iz svih islamskih grupacija iz neznanja daju prilog neprijateljstvu, i da bi sačuvali granu na kojoj sjede trude se iščupati stablo iz korijena, nesvjesni činjenice da istog trenutka kada iskopaju korijen, sve će grane biti uništene.
Kako vas koji ste postavili ovo pitanje, tako i sve uvažene posjetioce naše web stranice koji naiđu na ovaj odgovor molimo da pažljivo pročitaju ajete u vezi sa Musaom, a.s., i njegovim odlaskom na brdo Sina, kao i na problem obožavanja teleta od strane njegovog naroda, da biste vidjeli koliko značaj se pridaje vahdetu Ummeta.
Događaj je sljedeći: Musa, odazivajući se Božijoj naredbi, odlazi na brdo Sinaj. Pri odlasku, brata Haruna ostavlja kao svoga zastupnika rekavši mu: Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci! (E'araf, 142.) Dakle, naredba je bila održavati red, a zatim ne slijediti put smutljivaca. Međutim, nakon Musaovog odlaska jedna grupa predvođena Samirijom poče obožavati zlatno tele. Harun je u skladu sa svojim mogućnostima pokušavao spriječiti širk, ali nije uspio. Musa po povratku zateče svoj narod kako obožava tele, što ga je naljutilo pa je ščepao Haruna za kosu, prijekorno ga upitavši zašto je to dozvolio. Odgovor je bio sljedeći: Ja sam se plašio da ti ne kažeš: Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao. (Ta Ha, 94.) Drugim riječima, strahovao sam da ukoliko pojačam svoj otpor, ne izazovem razdor u narodu, pa da mi poslije to spočitavaš.
Svaki razuman musliman neka samo jednom pročita ovaj ajet, pa može shvatiti važnost vahdeta u islamskom ummetu. Vidimo kako jedan zastupnik poslanika našavši se na raskrižju dvije mogućnosti: puta širka – ali privremenog, uz očuvanje vahdet ili pak borbe protiv širka uz razdor u Ummetu, on odabira vahdet, pa makar vahdet sa širkom. Razlog je više nego jasan – očuvanjem jedinstva, prljanje vjere se može izbaciti, i Ummet će se vratiti čistom monoteizmu. Međutim, ako jedinstvo vjernika bude uništeno, vjera će zauvijek biti suočena sa ozbiljnim problemima.
Mišljenja sam da od ovog ajeta ne postoji važnije upozorenje za očuvanje i postizanje jedinstva u ummetu Muhammeda, s.a.v.s. Zanimljivo je da Musa, a.s., prihvata ovo opravdanje, i upućuje dovu za svoga brata i zastupnika. Upravo zato, molim da obratite pažnju na ove ajete i da dobro razmislite o njima, da bi shvatili da jedini izlaz i najbolji lijek za ono što muči muslimane jeste povratak Časnom Kur'anu. Ukoliko se obratimo Kur'anu i uzmemo ga za svoje svjetlo-vodilju on će izliječiti naše bolove i probleme. Nažalost, mi se postavili kao vođe Kur'anu, pa ga objašnjavamo u skladu sa ličnim prohtjevima i potrebama, ne vodeći brigu o njegovim ajetima.
Znamo da je Kur'an posljednja Božija objava, te da Uzvišeni neće poslati više ni jednu knjigu upute. Sve ono što je bilo potrebno, u Kur'anu je rečeno. Da li smo ikada razmišljali zašto se u Kur'anu kaže da će Muhammed, s.a.v.s, na Sudnjem danu da se žali kako je njegov Ummet zapostavio Kur'an? Gospodaru moj, zaista moj narod zapostavi ovaj Kur’an! (Furkan, 30)
Zar zapostavljanje i zanemarivanje Kur'ana ne ukazuje na činjenicu da ne radimo u skladu sa Kur'anom?! Zar nam Kur'an nije objasnio najbolji način međusobnog razgovora i saradnje, ustanovivši ga na tri principa, da bi zatim donio zaključak i spomenuo jedan znak. Osnovni i univerzalni principi Kur'ana po pitanju prihvatanja ili negiranja čvrsti su do te mjere da do kraja svijeta nema potrebe bilo šta da se doda, niti postoji mogućnost da se na svijetu nađe neko ljepše rješenje ili prijedlog o navedenom principu. Ovo načelo, sjaji poput Sunca u Božijoj knjizi, međutim mi muslimani – svakako ne svi – ne samo da to ne vidimo i da ne provodimo u djelo, već smo stali na put njegovom provođenju poput gustih crnih oblaka i ne dozvoljavamo da ostali uvide kur'anske ljepote.
Načelo se ogleda u sljedeća tri koraka:
1. slušanje radi razumjevanja,
2. vjerska i naučna analiza onoga što se čulo,
3. izabiranje najbolje opcije.
Na kraju ajeta spominje se rezultat korištenja ovih principa koji se ogleda u uputi Božijoj, nakon čega se ukazuje na znak ovih ljudi dajući do znanja da takvi imaju razum i razmišljaju o suštini stvari.
Kur'an ljude dijeli na dvije kategorije: one koji su robovi taguta, tj. pripadnike puta zablude i šejtana, i one koji su Božiji robovi. Nakon toga nabrajaju se svojstva Božijih robova: Za one koji izbjegavaju da se kumirima klanjaju i koji se Allahu obraćaju, – njima su namijenjene radosne vijesti, zato obraduj robove Moje koji riječi s razumjevanjem slušaju i slijede najbolju; oni su oni koje je Allah uputio i oni posjeduju elbab, tj. suštinu znanja. (Zumer, 17 i 18)
Gdje smo mi, a gdje ova kur'anska i ljudska logika razgovora? Pošteno govoreći, postoji li nešto preciznije i postojanije od ovog govora? Da li čovjek koji je dostigao najviši nivo standarda i nauke ima potrebu za logikom drugačijom od ove radi dijaloga, međusobnog razumijevanja i mirnoga suživota? Ukoliko strane u dijalogu odaberu najbolje stavove, da li će ostati mjesta sumnji, podozrenju, ogovaranju, kleveti i optuživanju nevjerstvom? Za takve će stvari u islamskom društvu vrata zauvijek biti zatvorena, i ta će praksa biti napuštena.
Da li napuštanje Kur'ana ima drugo značenje od toga da su njegovi blistavi propisi izbačeni iz prakse? Štaviše, zarad očuvanja Kur'ana, njegovi se propisi ne upražnjavaju – uz izliku da se slijedi Kur'an, prati se put šejtana i taguta. Izvinjavamo se zbog dužine odgovora. Molimo Allaha da uputi cijelo čovječanstvo.