Selam alejkum, poštovana redakcijo,

Ovo pitanje je postavio jedan profesor historije islama. Pošto nije u stanju da koristi internet, ljubazno me je zamolio da pišem umesto njega.

U suri Jusuf, ajet 42. čitamo: A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!” ali šejtan učini, te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.

Lokalni tefsiri ovaj ajet tumače kao Jusufovu nemoć, odnosno oslanjanje na čovjeka, njegovog gospodara, a ne na Gospodara Svevišnjeg. Molim vas da osvijetlite ovo pitanje pravilnim tumačenjem. Unaprijed hvala! Selam.