Selam alejkum, poštovana redakcijo,
Ovo pitanje je postavio jedan profesor historije islama. Pošto nije u stanju da koristi internet, ljubazno me je zamolio da pišem umesto njega.
U suri Jusuf, ajet 42. čitamo: A onome od njih dvojice za koga je znao da će spašen biti reče: “Spomeni me gospodaru svome!” ali šejtan učini, te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.
Lokalni tefsiri ovaj ajet tumače kao Jusufovu nemoć, odnosno oslanjanje na čovjeka, njegovog gospodara, a ne na Gospodara Svevišnjeg. Molim vas da osvijetlite ovo pitanje pravilnim tumačenjem. Unaprijed hvala! Selam.
1 Odgovor
Odgovor sam potražio u čuvenom komentaru Kur’ana El-Mizan vrhunskog učenjaka Allame Tabatabaija. On najprije prevodi ajet, a zatim objašnjava mogućnosti koje su logične ili su nelogične jer se kose sa drugim kur’anskim ajetima u istoj ili pak u drugim surama. Njegov metod komentiranja je bez premca, jer se prilikom tumačenja Kur’ana pomaže Kur’anom, tj. onim što ide u prilog nekoj tvrdnji ili protiv nje, dajući nam do znanja da je Kur’an prema svojim riječima tibjanun li kulli šej’ (objašnjenje za sve stvari), pa kako to da ne bude prevashodno objašnjenje za sebe? Ukoliko je Kur’an svjetlo kojim nam se obasjava svijet, onda mi upravo tim svjetlom trebamo rasvjetliti ajete koji nam na prvi pogled izgledaju nejasni, a ne služiti se svojim pretpostavkama. :To bi bilo kao da hoćemo usred dana džepnom lampom rasvijetliti Sunce, od kojeg nam dolazi dnevna svjetlost.
Značenje ajeta: A onome od njih dvojice za kojeg je znao da će biti spašen reče: Spomeni me gospodaru svome. Ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome i Jusuf ostade u tamnici još nekoliko godina.
Lične zamjenice (koje stvaraju zbrkanost misli) bez imalo dvojbe vraćaju se na onog koji je izišao iz tamnice, dakle on je taj koji je trebao spomenuti Jusufa svome gospodaru, tj. faraonu, ali šejtan je učinio da to zaboravi. U 45. Ajetu, avodi se da se sjetio kada je zatrebalo tumačenje sna i tada je otišao do Jusufa. Dakle, gospodar ovdje nije Bog već faraon. Riječ koja je upotrebljena za nekoliko godina koristi se za cifru manju od deset. Dakle, ovo je jasno.
Međutim, ukoliko bismo, kako to neki čine, zamjenice vratili na Jusufa, a.s., pa rekli da je šejtan učinio da on zaboravi na Gospodara, a onda se On naljutio i kaznio ga da ostane još malo u tamnici da se opameti – ovakvo tumačenje je daleko od svakog razbora, jer se kosi sa kur’anskim tvrdnjama. Bog hvali Jusufa kao muhlesa tj. roba pročišćenog, a o muhlesima na drugom mjestu Bog tvrdi da do njih šejtan nema puta – parafrazirano: zavest ću sve tvoje robove osim muhlesina. Ako Bog to objavio u Kur’anu, znači da je to zbilja koja nema promjene i da šejtan zaista ne može pristupiti i pomrsiti račune uma i vjerovanja kod očišćenih kakav je bio i Jusuf (vidjeti kraj 24. ajeta u kojem se u našim prevodima nije obratila pažnja, pa je ovaj oblik participa pasivnog, tj. muhles, ili pročišćeni, preveden kao iskreni)
Osim toga, iskrenost i čistota vjere ne znači da Božiji zakon da se sve u svijetu dešava putem uzroka i posljedice ne važi i za takve ljude. Štaviše, oni su od svih ljudi sigurniji da će povezati u karike lanca kauzalnosti kojima idu do cilja, što je veoma čest slučaj i za obične smrtnike. Pogledajmo samo koliko dunjalučara, a Dunjaluk je kako Poslanik, s.a.v.a., kaže poput sjene ispod drveta, gdje putnik legne da se malo odmori i da nastavi svoj put. Dakle, čovjek iako je pročišćen, u ovom slučaju Jusuf, a.s., rekao je sudrugu iz tamnice: “Proturi na uho faraonu za mene da sam ni kriv ni dužan ovdje, objasni mu kako sam dobar, pravedan i pošten, ne bi li se smilovao i tako da izašao iz tamnice” – što nema nikakve opreke s Jusufovom vjerom u Boga.
Mislim da je ovo dovoljno objašnjenje, na kraju jednu Fatihu pred dušu učenjaka i arifa Allame Tabatabaija.