Dokazivanje Boga putem filozofije

Trojica najglasovitijih filozofa u historiji ljudskog roda predstavila su tri filozofska argumenta u vezi s prvim uzrokom stvaranja: “argument o Prvom pokretaču” koji je donio Aristotel, “argument nužnosti i mogućnosti” koji je donio Ibn Sina i “argument potpuno iskrenih” Mulla Sadre Širazija. Ovdje ćemo ukratko razmotriti treći:

Argument potpuno iskrenih

Ovaj argument počiva na sljedeće dvije premise: 

Prva premisa: 

Kod svake pojave u Ovom svijetu uočavamo stanje zahvaljujući kojem se ta pojava ozbiljila i iz svijeta nepostojanja stupila u svijet postojanja; to stanje nije ništa drugo do li postojanje ili bivanje. Pored osobitosti “bivanja” kao zajedničke razine među svim pojavama, svaka pojava ima i svoju posebnost, a to je njeno “štastvo”, npr. biti knjiga, biti olovka, biti čovjek.

Na prvi pogled, svaka pojava je složena iz ove dvije dimenzije, bivanja i štastva. Međutim, obratimo li malo pažnju, biva jasno da svaka pojava nije složena iz dvije partikularne i samostalne stvari (bivanja i štastva) niti da egzistencija svake stvari ima dva dijela: bivanje i štastvo.

Ovdje moramo odgovoriti na pitanje da li je ono što zbiljski postoji egzistencija ili štastvo? Odgovor Mulla Sadre jeste da ono što u svakoj pojavi zbilja postoji jest egzistencija, a štastvo svake stvari nije ništa drugo nego odraz i predstava vlastite egzistencije te pojave. Ova analiza je upravo ono što u filozofiji nazivaju “izvornost egzistencije” i što predstavlja jedno od izuzetnih postignuća islamske filozofije.

Ovdje također moramo odgovoriti i na sljedeće pitanje: Ako zbilju svake pojave predstavlja njena egzistencija kakvu onda ulogu ima njeno štastvo? Odgovor je da su egzistencije svih pojava ograničene i manjkave egzistencije i ono što pojave međusobno razlikuje i odvaja jednu od druge jest upravo ta njihova manjkavost i ograničenost, jer svaka pojava ima vlastite posebnosti, a ne posjeduje posebnosti drugih pojava, drugim riječima svaka pojava nešto posjeduje, a nešto ne posjeduje. Štastvo svake pojave govori o posebnostima koja ta pojava ne posjeduje dok egzistencija svake pojave pokazuje ono što ta pojava posjeduje. Primjera radi, knjiga koja predstavlja određeno štastvo govori nam da knjiga nije stol, stolica i dr…. i ne posjeduje njihove odlike.

Druga premisa:

Sada, kada smo shvatili značaj egzistencije u svijetu postojanja, trebamo promisliti šta su osobenosti zbilje egzistencije. Ako obratimo pažnju na pojam i značenje egzistencije i bivanja vidjet ćemo da je egzistencija zbilja koja nema nikakav nedostatak, ograničenje i potrebu. Zbilja egzistencije je jednaka neovisnosti, nepotrebitosti, samoopstojnosti, nužnom postojanju, nebivanju ograničenim, neograničenosti jednim posebnim oblikom i kalufom. Jer, bivanje je zbilja zahvaljujući kojoj se egzistent udaljava od nebivanja i manjkavosti, napušta potrebitost i ovisnost koje su vrsta neposjedovanja, a ovakva zbilja u svojoj biti ne može biti potrebita ili ograničena ili ovisna o drugom. S druge strane, bivanje i nebivanje su oprečnosti i nije moguće da jedna strana oprečnosti bude unutar biti druge strane oprečnosti. Dakle, nedostatak, potrebitost i manjkavost koji su različita lica nebivanja i nepostojanja ne mogu biti unutar biti egzistencije i postojanja i saputnici egzistencije.

Nakon što smo pojasnili ove dvije premise, zaključak prve premise je da u svijetu samo egzistencija ima zbilju, a druga premisa nam poručuje da je zbilja egzistencije zbilja koja je savršena, bez ograničenja i manjkavosti, neovisna i nepotrebita – a to nije ništa drugo do Bit uzvišenog Boga koji je Stvoritelj svijeta. Zadnji dio prve premise nam daje do znanja da su egzistencije svih pojava manjkave i ograničene egzistencije koje imaju vlastita i jedno od drugog različita štastva. Zbog ove manjkavosti po biti ne mogu biti neovisne i samoopstojeće, nego su ovisne o neograničenoj zbilji egzistencije i ne postoje po sebi već po drugome.[1]