Postovanje. Zanima me pitanje iz historije islama koji trenutno istrazujem. Naime, ako sam dobro razumio prvi muslimani su napali Bizantince i jos neke drzave u okruzenju. Dakle, napali. To se u suvremenoj historiografiji zove agresijom. Znaci li to da islam kao religija ne trpi susjede koji pripadaju drugoj religiji i da im Bog daje privilegirano pravo na istinu, i samim tim, nasilje?
Drugo pitanje je da li u islamskoj svetoj knjizi i tradiciji islama postoji dokaz po kojem se zene u drustvu (u Iranu) nasilno pokrivaju protiv svoje volje. Dakle, ukoliko zena zoroastrijanka ili zidovka, ili pak muslimanka koja npr. pripada tzv. quranijskom tumacenju islama, zeli zivjeti u Iranu, ne moze imati elementarnu slobodu, jer ce je zatvoriti i patit ce zbog slobode izbora. Da li je to pravilo prisile inherentno islamu ili je to naknadno odmisljeno pravilo od strane svecenstva.
Nadam se da ce vas pitanje zateci u zdravlju i zahvaljujem na odgovoru. Sve najbolje i hvala. Ostanite zdravo.
1 Odgovor
U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh
Prije svega želim da iskažem zadovoljstvo i radost zbog interesa koji iskazujete prema islamskim pitanjima i želji da dobijete odgovor na sumnje i zapitanosti koje imate u vezi islama i muslimana, zato jer pitanje i sumnja (ukoliko su nastali na ispravnim osnovama) uvijek rezultiraju jednom stepenicom više u napretku i prosperitetu čovječanstva, a to dvoje korijen imaju iskonskoj prirodi čovjeka i njegovom osjećanju radoznalosti. Područja u kojima je bilo više pitanja, prigovora i sumnji u vezi islama (shodno pojašnjenju profesora, šehida Mutaharija) bila su znatno prosvjetljenije, humanija i sa većim ubjeđenjem u principe vjere od ostalih dijelova islamskog svijeta, zato jer islam za svako pitanje i sud ima toliko razumski prihvatljivih dokaza koji su u skladu sa ljudskom prirodom da ih ni jedan učen i objektivan čovjek ne može zanemariti i ravnodušno proći pored njih.
Međutim, u vezi Vašeg prvog pitanja možemo reći sljedeće:
Ukoliko obratimo pažnju na nekoliko stvari, odgovor će nam biti potpuno jasan.
1. Razlika između djela muslimana i islamskih propisa
Trebamo znati da postoje velike razlike između djela i ponašanja muslimana i propisa i pravila koje su obznanili slam i Kur'an kao uputu za čovječanstvo. Na primjer, laž je jedan od velikih grijeha, za koji Kur'an obećava kaznu u obliku ahiretske vatre i patnje, kao i gubljenja društvenog ugleda na Ovom svijetu. Međutim, koliko je ovaj grijeh raširen i koliko ga ima među muslimanima? Islam jako podcrtava značaj i vrijednost razuma i razmišljanja o pitanjima vezanim za lični i društveni život, materijalni i duhovni život čovjeka. Čak je Božiji Poslanik, s.a.v.s. rekao: „Nagrada za ibadet i vrijednost muslimana je u razboritosti i razumu njegovu, a ne u mnoštvu namaza i posta.“
Ali, koliko mi muslimani slijedimo ovaj iskonski prirodni sud i naredbu islama? Znanje je jedna od svetih vrijednosti islama, tako vrijedno da Kur'an kaže ljudima da ne započinju ni jedno djelo prije nego što se informišu o njegovom početku i njegovom ishodu. Jedinstvo muslimana je također jedan od imperativa Kur'ana, sunneta i razuma, pa koliko su danas muslimani jedinstveni i koliko razmišljaju o interesima i problemima islamskog svijeta? Kur'an je zabranio vrijeđanje svetosti nemuslimana (pa čak i mnogobožaca i idolopoklonika), ali koliko mi (čak ulema muslimana) poštujemo ovaj imperativ? Jedan poznati filozof, koji je postao musliman, rekao je: „Muslimani su zastor na licu islama.“
U skladu s njegovim riječima islam je danas skriven iza zastora djela koja čine muslimani. On je poput svijetlog mjeseca koji se nalazi iza tamnih, crnih i gustih oblaka, i mi se nadamo da će što prije pokazati svoje svijetlo lice i pojaviti se iza crnih oblaka djela muslimana.
1. Ispravno shvatanje okolnosti preduvjet je za donošenje suda o njima
Ukoliko ispravno analiziramo historijske okolnosti i činjenice, nije izvjesno da ćemo doći do zaključka da su muslimani bili upravo ti koji su napali, da su ih oni sasjekli sabljama, te da su počinili nasilje i teror prema drugima! Moguće je da objektivno i ispravno istraživanje pokaže potpuno suprotno. Ukoliko pročitate i prostudirate djelo Historija civilizacije američkog znanstvenika Vila Doranta, zatim, Historija civilizacije islama i Zapada, francuskog znanstvenika Gustava Lebona i mnoga druga starija i novija djela objektivnih evropskih autora, koji nisu bili muslimani, vidjet ćete u njima da su upravo muslimani bili ti koji su gotovo uvijek bili izloženi teroru i nepravdi. Vil Dorant čak tvrdi da su kršćani više voljeli život pod muslimanskom vlašću nego život u kršćanskim zemljama, a razlog tome je bila upravo društvena pravda i uvažavanje ljudskosti, slobode u djelovanju, poštivanje njihovih prava kao poreznih obveznika, kao i desetine drugih razloga koje su muslimani i njihovi vladari izvršavali.
1. Proučavanje historije Andaluzije i Španije
Ako neko potpuno objektivno i nepristrasno prouči i prostudira historiju ove zemlje vidjet će kakvu civilizaciju su stvorili muslimani i kakve vrijednosti su razorili i uništili nemuslimani.
1. Pojašnjenje kur'anskog suda
U časnoj kur'anskoj suri Tevba, u ajetu br. 6., nalazi se takvo značenje i sadržaj, da kada bi čovjek od početka stvaranja do danas, i od danas (od vremena napretka, nauke, industrije, demokracije, ljudskih prava i brojnih drugih slogana) pa sve do smaka svijeta proučavao i studirao, ne bi mogao pronaći i steći zakon koji će biti humaniji, slobodoumniji, pravedniji i društveniji od ovog kur'anskog zakona. Predaja koja nam govori o ovom ajetu kaže da je jedna skupina nemuslimana potpisala sa Božijim Poslanikom mirovni sporazum. Nakon nekog vremena nemuslimani su prekršili sporazum i započeli rat protiv muslimana. Dakle, oni su bili ti koji su prekršili sporazum i proglasili stanje rata. U takvoj situaciji stigla je objava od Boga u kojoj se kaže: „O Božiji Poslaniče, ako ti se neko od mnogobožaca tokom rata obrati i zatraži da dođe i sa tobom razgovara, ti mu daj priliku. Ako razgovori urode pozitivnim ishodom – pa cilj je postignut, ali ako razgovori ne poluče željeni rezultat i on i dalje bude imao namjeru da ratuje sa tobom, ne uzimajte ga za taoca, ne bacajte ga u zatvor i ne ubijajte ga, nego ga u punoj bezbijednosti ispratite do sjedišta njegovih snaga. Ako tada stupi u rat sa vama, pa onda se prema njemu odnosite kao prema ostalim ratnicima.“ Na kraju ajeta kao razlog ovakvog postupanja navodi se njegovo neznanje (džehalet).
وَإِنْ أَحَدٌ مِّنَ الْمُشْرِكِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ كَلاَمَ اللّهِ
ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لاَّ يَعْلَمُونَ
Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto pouzdano za njega. To zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.[1]
Budimo objektivni i pravedni, gdje u svijetu u to vrijeme ili danas, u vremenu koje nazivamo civiliziranim, postoje ovakve slobode, vrednovanje znanja, poštivanje humanosti i uvažavanje truda u spoznaji istine? Prema tome, islam nikada nije vodio politiku ratovanja i mržnje, niti je naređivao da se napada i čini agresija – osim u slučajevima kada neka grupa želi onemogućiti stizanje istine i Božijeg govora (koji je izvor sreće i blaženstva za čovjeka i koji je dio nesumnjivih ljudskih prava) do ljudi. U tom slučaju pristupa se otklanjanju prepreke, a ne činjenju terora i nepravde. Kažu da je ispravno tumačenje „otklanjanja zuluma i terora“ sljedeće: Izražavanje samilosti prema krvoločnom leopardu oštrih zuba, nepravda je prema ovcama. Zato, ukoliko ove prepreke ne bi bile uklonjene sa puta čovječanstva nepravda će biti učinjena čovječanstvu.
Kur'an je taj koji se na početku poslanstva obraća narodima Knjige pa im kaže:
قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْاْ إِلَى كَلَمَةٍ سَوَاء بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللّهَ وَلاَ نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلاَ يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللّهِ فَإِن تَوَلَّوْاْ فَقُولُواْ اشْهَدُواْ بِأَنَّا مُسْلِمُونَ
Reci: “O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Allaha,bogovima ne držimo!”[2]
Dakle, dođite da se okupimo oko tri nam zajedničke stvari (na koje ukazuju sve nebeske knjige) i da potpišemo globalni i vječni sporazum. Te tri stvari su:
1. Da nam jednoboštvo, vjera u Jednog Boga bude zajednički slogan i maksima vodilja,
2. Da odbacimo obožavanja kipova i svaki vid praznovjerja i nelogičnog vjerovanja,
3. Da društvo ne dijelimo na dva sloja: skupinu gospodara i skupinu robova, tj. da ne kažemo da jedna skupina mora biti bogata, a druga siromašna. Jedna skupina su ljudi, a druga žene, a pošto je čovjek snažniji on treba biti vladar i predvodnik. Ne, nego sva dobra poželimo svim ljudima i ne pravimo razliku u njihovom pravu na znanje, ekonomiju, život itd., između crnca i bijelca, između Arapa i nearapa.
Prema tome, islam je vjera slobode, vjera svjetskog mira, vjera prijateljstva i ljubavi, vjera potpomaganja i saradnje na temeljima ljudskih mjerila i vrijednosti, islam je vjera razuma i promišljanja, vjera rada i zalaganja, vjera zaštite svetih ljudskih vrijednosti, vjera bratstva, vjera izgradnje, kultiviranja prirode i otkrivanja njenih zakona, vjera koja promiče pravo svih ljudi da se koriste Božijim blagodatima. Hazreti Ali, a.s., u pismu koje je uputio Maliku Aštaru kaže: „Ovaj narod kojim ti vladaš u jednom je od dva stanja: ili su muslimani, pa su ti braća po vjeri, ili su nemuslimani pa su isto kao i ti ljudi. Prema prvoj grupi vjera ti nalaže da im služiš, a prema drugoj ljudskost te obavezuje da im budeš na usluzi. Prema tome, ti moraš biti sluga svima njima!“
Ovo je logika islama, logika Kur'ana i logika Božijeg poslanika i Božijih evlija. E sad, pripisivanje neznanja muslimana islamu, sa jedne strane, i neprijateljstvo neprijatelja islama, sa druge strane su dvije oštrice makaza koje prijete sasijecanjem islama, njegovih svijetlih propisa i razdvajanja čovječanstva od ove iskonske religije i njenih naprednih zakona. Međutim, ono što je spriječilo sasijecanje islama jeste upravo sklad njegovih propisa sa iskonskom prirodom čovjeka, prosperitetni zakoni i pravila. Racionalnost ove škole, ako Bog da, jednoga dana poput sunca će zasjati nad visovima ljudskosti i obasjat će sve ljude zrakama svoje svjetlosti. Nadamo se da dan izlaska sunca i obasjavanja horizonata ljudskosti neće biti daleko.
Međutim, vazano za vaše drugo pitanje, potrebno je reći upravo onako kako je to rečeno u Kur'anu:
لاَ إِكْرَاهَ فِي الدِّينِ قَد تَّبَيَّنَ الرُّشْدُ مِنَ الْغَيِّ
Nema prisile u vjer – Pravi put se jasno razlikuje od zablude![3] Mi Pravi put smo pokazali, pa onaj ko hoće neka zahvaljuje, a onaj ko hoće naka poriče.
Islam je škola misli i razuma. Misao i vjera izviru iz razuma i nemoguće ih je prisilom nametnuti. Nemoguće je vrhom koplja nametnuti nekome određenu ideju ili misao ili mu u srce smjestiti vjeru. Prema tome, vjera ne prihvata prisilu. S druge strane, potrebno je da znamo da građanski i društveni zakoni (u svim zemljama, neciviliziranim i civiliziranim, kako u prošlosti i sadašnjosti, tako i u budućnosti) posjeduju niz pravila koji se uspostavljaju zarad dobrobiti i interesa zajednice i svi članovi zajednice su obavezni poštivati ta pravila. U biti, sloboda čovjeka, društvena demokracija, prava svih ljudi zahtijevaju da ljudi budu primorani na njihovo prihvatanje i poštivanje. Postoje na stotine loših i nepristojnih stvari na mjestima javnih okupljanja, pušenje cigareta na javnim mjestima, život u neprestanom alkoholiziranom stanju, ilegalno nošenje oružja, odijevanje civila u vojna odijela, opće obrazovanje u naprednim zemljama, razgolićavanje na javnim mjestima, prolazak kroz crveno i stotine drugih stvari na koje su ljudi prisiljeni da ih prihvate i izvršavaju, u svemu tome nikakve oprečnosti između ove prisile i demokracije. Ne samo to, nego ljudska prava i potpune slobode iziskuju postojanje te prisile. I islam kao škola oslobođenja i upute čovjeka u vezi ličnih granica, u porodičnom ambijentu, na mjestu i prostoru koji ne pripada općim pravima i gdje ćeš se ponašati kako ti je volje, međutim , tamo gdje ti svojim postupkom i djelom gaziš tuđa prava, tu više sloboda nema više smisla, jer ukoliko bi sloboda bila apsolutna bez mjere i granica, onda bi ona bila u potpunom značenju anarhije i bezvlašća.
Prema tome, ako neka država hidžab ozakoni kao društveni kodeks ponašanja to je zbog toga da bi se prava drugih ljudi i prava društva poštivala. Božiji Poslanik, s.a.v.s., je jednim jasnim primjerom dao odgovor na ovakvu vrstu pitanja. On je rekao: „Ljudska zajednica je poput putnika jednog broda. Ni jedan putnik ne smije, zbog toga jer je putnik na ovom brodu i ima svoja prava, reći: ‘Želim probušiti rupu ispod svojih nogu.’ Zato jer će sa bušenjem rupe voda prodrijeti u unutrašnjost broda i dovesti u opasnost živote svih putnika.
Ista ta gospođa koja je na ulici prisiljena da nosi hidžab slobodna je izvan javnog prostora, to jeste, u krugu svoje porodice i među svojim rođacima može nositi odjeću kakvu želi. Ako u mjesecu Ramazanu neko na javnom mjestu bude jeo i otvoreno to pokazivao, u stvari, on tim svojim postupkom poziva postače na prekid posta, zato je to s aspekta islama zabranjeno. Međutim, ako ista ta osoba bude jela na nekom usamljenom mjestu, u kući ili na nekom drugom mjestu, prema islamu niko nema pravo reći takvoj osobi: „Zašto jedeš?“ Zato jer se on tada ne nalazi u području javnog društvenog prostora koji pripada svima i na koje svi polažu pravo. Prema tome, zajednica je skup koji posjeduje niz pravila i uvjeta koje svi moraju poštivati, iako su neki prisiljeni na to poštivanje. Zato jer u islamu, shodno njegovim zakonima, i pojedinac i društvo imaju sebi svojstvena prava. Ako kojom prilikom dođe do sukoba između prava pojedinca i prava društvene zajednice, prednost se daje pravima zajednice. Ovo je jedna opširna rasprava u sociologiji i pravima zajednice.
Primjer: Ako nekada, iz bilo kojeg razloga dođe do određenih ekonomskih teškoća u društvu, ni jedna osoba nama pravo špekulirati svojim ličnim imetkom, i prodavati ga po basnoslovno visokim cijenama. Ako se dogodi da neko tako postupi, islamska vlast mu može silom oduzeti imetak i po pravednoj cijeni staviti u prodaju, a zatim platiti vlasniku tog imetka iznos koji je u skladu sa realnom i pravednom vrijednošću njegova imetka. To da li će on biti zadovoljan ili ne, s aspekta islama nema nikakvu vrijednosti ni značaj, zato jer se prednost daje pravu zajednice nad pravu pojedinca.
Međutim, u vezi vađih riječi: ”ili je to naknadno osmišljeno pravilo od strane svećenstva?“ potrebno je reći sljedeće: Ulema (svećenstvo) tokom cijele historije islama bila je iskreni i požrtvovani čuvar i zaštitnik islama, a i danas je. Isto kao što svaka struka, svaki zanat i industrijska grana imaju potrebu za stručnjacima i osobama koje su dobro upućene u tu struku, i islam, također, u tumačenju i pojašnjavanju njegovih propisa ima potrebu za stručnim, kompetentnim i mjerodavnim osobama.[4]
S druge strane, ulema je bila prepreka koja se ispriječila pred neprijateljima islama i vladarima i koja nije dozvolila da dođe do iskrivljenja vjere i skretanja s putanje. Zato vaše riječi “ili je to naknadno osmišljeno pravilo od strane svećenstva (uleme)” ne odražava stvarno stanje i ne bismo trebali koristiti ovakve vrste interpretacija u vezi sa čuvarima vjere. Pored toga, napomenuo bih i to da ove moje riječi ne znače da su svi alimi dobri ljudi, dobri vjernici, obrazovani i da dobro poznaju islam, jer je tokom historije islama postojao veliki broj osoba, a i danas postoji, koje su zloupotrijebile svoju titulu i nanijele najteže udarce tijelu islama i muslimanskom društvu i šteta koju su oni nanijeli islamu i muslimanima veća je od štete svakog neprijatelja. Takva ulema je bila, a i sada je, uzrok zastranjenja i zaostajanja muslimana, pojave nesuglasica i razmirica u redovima muslimana, tumačenja vjere u korist njenih neprijatelja i na desetine drugih sličnih slučajeva. Ali, ni jedna struka i posao u svijetu ne postoji a da se ne može sa njima manipulisati i zloupotrijebiti ih. Da, u ovakvoj situaciji mi se moramo ponašati poput zlatara, moramo imati svoja mjerila i kriterije kako bismo mogli raspoznati alime, iskrene vjernike koji čuvaju Božiju vjeru, od alima bez vjere, i odvojiti obrazovane i učene alime koji izgaraju za islamom i muslimanima od alima šarlatana koji nemaju ni straha ni stida od Boga, kako bismo se približili prvoj grupi i što dalje udaljili od one druge.
U svakom slučaju, ja Vam zahvaljujem na pitanjima i nadam se da Vas neće umoriti moji dugi odgovori i molim Uzvišenog Boga da Vam pomogne u nastojanju upoznavanja islama.
Esselamu alejkum ve rahmetullhi ve berekatuhu.
[1] Tevba, 6.
[2] Ali Imran, 64.
[3] Bekare, 256.
[4] Ova činjenica se navodi u kur'anskoj suri Tevba, u 122. ajetu i kaže se da je jedna od obaveza Božijih poslanika to da naređuju da se jedna grupa vjernika okupi i da se pouče vjeri, nakon čega će pristupiti pojašnjavanju vjere i upoznavanju ljudi sa vjerom.