Selamun alejkum. Jako dugo želim da Vam se obratim, međutim, neprestano bježim od same sebe, dilema koje me muče, i sumnji koje mogu biti jako opasne, a ja ne znam i ne želim prihvatiti da sve što je potrebno jeste da pitam i da tragam za znanjem i razumijevanjem svega u šta vjerujem, jer odgovori sigurno postoje. Imam 19 godina. Živim prosječnim životom. Klanjam već godinu i po, međutim osjećam da nisam mnogo napredovala po pitanju mog duhovnog uzdizanja ka Allahu dž.š. Sada mi se često dešava da podsvjesno bježim od namaza i tražim načine da izbjegnem klanjanje, da me Allah dž.š. sačuva, kao i da nisam skoncentrisana dok klanjam nego razmišljam o stvarima koje uopće nisu bitne, kao da se bojim suočiti sa Allahom dž.š. jer imam mnogo sumnji, dilema i zabluda. Jako mnogo sumnji me muči, a jako mnogo želim da znam – o sebi, o drugima, o islamu, Allahu, dž.š., ali nisam spremna na promjene u načinu života koje zahtijeva svaki novi korak ka spoznaji svijeta oko mene, jer nisam nikada voljela da se izdvajam po bilo čemu, a sada ni po naglašavanju onoga u šta vjerujem (da li je to licemjerstvo?) Osjećam teret, osjećam da sam stavila sebe, svoju dušu, razum u okvir u kojem se nalaze sva pravila ponašanja, ali i načina razmišljanja kakva Allah dž.š. traži od nas i često sam nesigurna i nestabilna, jer osjetim da moj razum, niti moja svijest o Allahu, dž.š., nisu dovoljno razvijeni da bih u potpunosti i sa ljubavlju prema Allahu dž.š. mogla obavljati sve što se od mene traži po pitanju vjere. Da li svako od nas ima svoj „prirodan tok “ kojim se um razvija kao i svijest o samome sebi i o Allahu, dž.š., da li se moglo desiti da sam počela osjećati pritisak jer moram da budem duhovno i emotivno čista, sa jasnim i iskrenim namjerama i ciljevim, sa potpunim osjećajem neovisnosti o bilo čemu sa Ovog svijeta? Da li mi se duša pobunila jer osjeti da puno tražim od nje, a ona samo želi pratiti svoj tok razvoja zajedno sa svojim trenutnim mogućnostima?
Koliko je ljubav i poštovanje prema samome sebi bitno u islamu? Ja osjećam da ga nemam, a ne osjećam da moram raditi na tome jer Allah, dž.š. traži od nas da služimo drugima. Da li sam u pravu ako vjerujem da moram prvo poznavati sebe, izgraditi se i poštovati, da bih mogla pomagati drugima? Potrebna mi je dozvola da mogu i smijem prihvatiti da neke stvari ne mogu sada shvatiti i da jedino što mi ostaje je raditi sa Allahovim, dž.š. imenom i molbom da me uputi na Pravi put ono što osjetim i razumno procijenim da treba i da je uredu (primjer: da li trebam biti iskrena uvijek, bez obzira na sve, da li je ispravnije suočiti nekoga sa realnošću ili mu je ublažiti da ne bi bio povrijeđen iako je to laž i njega samoga, a i odugovlačenje saznavanja istine?) Potrebno mi je da se opustim i da uživam u islamu, u svim malim koracima kojima se priblažavm Allahu, dž.š., ali da istovremeno znam da ne mogu biti savršena i da imam cijeli život da se ispravljam, ali polako i bez prevelikih očekivanja, da li smijem potpuno koristiti svoj razum čak i kada njime zadirem sumnjom u pitanja koja su tačno i precizno definirana u islamu, ali sa vjerom da će me razumno razmišljanje dovesti ponovo do tačno tog odgovora koji mi islam nudi.
Osjećam da želim slobodu u razmišljanju, zaključivanju i sumnjanju, želim svoj tok kojim ću voditi misli tako da one dođu ponovo do zaključka koji je islam ponudio. Želim da budem sposobna objasniti prvo sebi, zatim muslimanima, zatim nemuslimanima i ateistima, a na kraju i svojoj djeci zašto ja vjerujem u to što vjerujem, ali samo želim dopuštenje da sumnjam, da se pitam, da ponekad budem površna i nezrela (bez osjećaja krivnje) jer – sve bih radila sa Allahovim, dž.š., imenom, sa svjesnošću da imam svoj put i svoj karakter koji je rezultat mnogobrojinih utjecaja kako izvan mene tako i u meni i da ga polahko trebam ispravljati – a ne puko prihvatati što mi drugi kažu, bez da sama shvatim da je to tako…
Nadam se da ćete shvatiti o čemu sam pisala, jer me muče jako teške misli i zahtjevi za koje osjećam da nisam sposobna, niti emocionalno i psihički zrela i stabilna da ih ispunjavam, a samo bih željela potvrdu da se mogu opustiti i pratiti svoj tok moleći Allaha, dž.š. da me uputi.
Imam još jedno pitanje. Grizem nokte jako dugo, i konstantno, nekad čak kada sam više nemirna i nervozna nego inače izgrizem kožicu noktiju do krvi. Kada stavim ruku u usta jako mi je teško prestati, i kako nastavljam gristi nokte sve sam nemirnija. Djelimično mi je poznato kako psihologija tumači tu pojavu, međutim, zanima me sa stajališta islama odakle potiče potreba za tim, kako je se osloboditi i na šta sama njena pojava kod mene ukazuje i govori o meni. Također sam čula da su nokti hrana džinna, da li se ovo može povezati sa time? Bila bih Vam jako zahvalna na odgovoru, malo gdje još mogu postaviti ovakva pitanja i očekivati odgovor na njih. Neka Vas Allah, dž.š., nagradi.
1 Odgovor
U ime Allaha, Svemilosnog, Samilosnog!
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu
Poštovana sestro!
U odgovoru na ovo Vaše pitanje šaljem Vama lično nekoliko riječi, a na kraju i nekoliko općih napomena.
1. “Osjećam da nisam mnogo napredovala po pitanju mog duhovnog uzdizanja.”
Ovaj osjećaj je vrijedan, ali morate biti oprezni da ne bude prevara i zamka šejtanova, jer namaz ne samo da je putovanje ka Uzvišenom Bogu, tj. miradž vjernika, već uzrokuje i približavanje Bogu Svemogućem. Znači – imate napredak, a putovanje bez napretka nema nikakvo značenje.
1. “Često mi se dešava da podsvjesno bježim od namaza.”
Ovakva stanja su šaptanja i vesvese šejtana i ne smijete se obazirati na njih. A to što ste rekli da niste skoncentrisani na namazu, istina je. Mi većinom nismo u našim namazima skoncentrisani, ali to ne smije uzrokovati napuštanje namaza, jer mi imamo dvije dužnosti, a to su:
1. obavljanje namaza,
1. skoncentrisanost i pažnja usmjerena ka Svemoćnom Bogu.
Ova druga dužnost je uslovljena prvom. Dok god ne budemo vježbali obavljanje namaza, nije moguće da budemo skoncentrisani u njemu. Dakle, ostavljanje namaza samo zbog neskoncentrisanosti je sigurno šejtanska vesvesa i došaptavanje, na koje ne trebamo obraćati pažnju.
1. “Jako mnogo sumnji me muči…”
Sumnja može da se javi čovjeku u dva oblika:
1. Jedan je sumnja nakon koje dolazi istraživanje, koje nudi zadovoljavajuće odgovore na te sumnje. Ova vrsta sumnje je sveta i vrijedna jer prosvjetljuje put, pa je uvijek dobrodošla.
1. Druge vrste sumnje su lančanog tipa, tj. kada se jedna javi vodi sljedećoj, i na njih ne nudimo ispravne i logične odgovore. Ova vrsta sumnje je ona koja narušava duševnu ravnotežu i koja se mora liječiti. A način liječenja je ispravno razmišljanje i traženje upute od razumna i učena čovjeka. A od svega najbitnije jeste traženje utočišta kod Boga i traženje oprosta zbog grijeha.
1. Osjetim da ni moj razum, niti moja svijest o Allahu, dž.š, nisu dovoljno razvijeni.
Ako ste pod ovim mislili da niste dovoljno napredovali u shvatanju Boga, zasigurno je tako. Razum je stvorenje Stvoritelja, i nemoguće je da stvorenje naučno obuhvati Stvoritelja. Zbog ovog nedostatka razuma ukazuje se nužnost prisustva Božijih poslanika, koji bi sa naučnim i vjerskim obrazovanjem i odgojom čovjekov razum rascvjetali, i u sjeni ibadeta Bogu doveli ga do spoznaje Boga samoga, a ova spoznaja je stigla do toga da shvati da je nemoguće obuhvatiti svu tu veličinu. Da! U sjeni ispravne bogobojaznosti mogu se pronaći savršenstva veća od shvatanja razuma.
1. Da li svako od nas ima svoj „prirodni tok“ kojim se um razvija kao i savjest o samome sebi i o Allahu, dž. š.?
Da, upravo je ovako, razum je jedno od percepctivnih osjetila čovjeka i ima sposobnost razvijanja, isto onako kako ima sposobnost uništenja. Zato su u kur'anskim ajetima i islamskim predajama spomenuti činioci sazrijevanja razuma, a i ono što bi moglo da umanji ovo svijetlo upute ili ga čak u potpunosti ugasi. Znači, razum svakog čovjeka ima mogućnost razvijanja i smanjivanja svjetlosti, pa čak i njenog gašenja.
1. Počela sam osjećati pritisak jer moram biti duhovno i emotivno čista.
Da. Ne samo da je ovo moguće već je i svaka osoba u svome životu imala ovakvu vrstu osjećaja. A ako bi se ovi osjećaji ispravno uputili i vodili, odveli bi čovjeka do istinskog savršenstva i sreće.
1. Da li mi se duša pobunila jer osjeti da puno od nje tražim?
Svaki čovjek ima određenu količinu i mjeru mogućnosti, i ako se više od tih mogućnosti od njega traži tada se buni, pa neće pokleknuti pod tim teretom. Ali, ovo ne znači da duša nije spremna za odgoj razvijanja. Već da se polahko, postepeno i jasno mora odgajati kako bi mogla podnijeti veće terete. Tačno poput tjelesnog razvijanja, – a ako čovjek ne bude svjesno vježbao – ne samo da neće postati snažan, već je moguće da se razboli pa čak i umre.
1. Koliko je ljubav i poštovanje prema samome sebi bitno…?
Ovo pitanje je jedno od važnijih pitanja odgoja, i u pedagogiji i u vjeri. Toliko je važno da čovjeka spašava poniženja, i da se oslanja i vjeruje samo Bogu, snazi i potencijalima koje mu je postavio u samoj njegovoj biti. Naravno, potrebno je napraviti razliku između samopoštovanja i oholosti. Onoliko koliko je samopoštovanje vrijedno i voljeno, isto toliko je i oholost bezvrijedna i nevoljena. S toga, da ne dođe do miješanja ovog dvoga!
1. Potrebna mi je dozvola da mogu i smijem prihvatiti da neke stvari ne mogu sada shvatiti i da jedino što ostaje je…
Čovjek je stvorenje čije usavršavanje je postepeno, pa tako duhovno i naučno usavršavanje nije van navedenog zakona. Zato je učenje dova, svjesni ibadet i istraživanje od puteva racionalnog usavršavanja i rasta čovjeka, što će čovjeka i odvesti do cilja.
1. Trebam li biti iskrena uvijek?
Iskrenost je zakon kreacije i Božija tradicija, koja čovjeka vodi do željenog cilja, a iskrivljenost u iskrenosti je iskrivljenost u kretanju ispravnom putanjom, a iskrivljenost u putanji je propast i nestizanje do cilja. Ali, moguće je istinu drugačije pojasniti tako da neće uzrokovati ljutnju drugih. Zato Kur'an kaže u kontaktu sa drugima, pa čak i s onima koji nisu muslimani, na najljepši način razgovarajte, ali nikada ne dozvoljava laganje. Odabir ispravnog metoda u kontaktu sa drugima sa stanovišta Kur'ana predstavlja važno pitanje, koje mi svi treba da naučimo. Jedne prilike hazreti Isa, a.s., je sa svojim ashabima prolazio putem na kojem su naišli na uginulog psa. Neki od njih su zatvorili noseve žaleći se na neugodan miris. Hazreti Isa, a.s., reče: “Kako je bio samo odan, kako je imao bijele zube, kako je…” Ovom metodom je pokazao da se ne treba ukazivati samo i jedino na mahane, pokazao je da prvo moramo napomenuti i ukazati na dobre osobine, kako bismo lakše mogli ukazati na mahane. Dakle, potrebno je osobe upoznati sa stvarnošću, ali ispravnom metodom, popraćenom moralom i ljubavlju. A odabiranje puta laži za upućivanje je isto kao i sama zabluda.
1. Potrebno mi je da se opustim i uživam u islamu.
U osnovi, vjera je glavni kapital čovjeka, a kapital je uvijek uzrok smirenosti, uživanja i sreće. Ali, potrebno je kapital čuvati ispravnim metodama i uvijek ga uvećavati kako bi smo u njegovoj sjeni bili smireni i uživali. Znamo koliko uživamo činjenjem prvih i malih koraka prema islamu, pa ako bismo nadodali ovim koracima više sigurno bi mnogo više i uživali. Ako bismo ispravno shvatili vjeru, tada Ovaj svijet ne bi imao ništa do uživanja. Patnja nakon koje dolazi blago je istovremeno i sama jedna vrsta blaga i uživanja.
1. …potpuno koristiti svoj razum…
U osnovi je razum domaćin objave. Poslanici, a.s., su došli da nas upoznaju sa razumom i da ga rascvjetaju. Znači, korištenje razumom je jedan od najboljih puteva prema Bogu – pod uslovom da ga rascvjetamo u sjeni vjere i ibadeta Bogu, te slijeđenja zakona Kreacije. Putem istraživanja i iščitavanja, te ibadetom Bogu sve ga više i više osvijetlimo.
1. Zašto vjerujem u to što vjerujem?
Zar se može pored stotina kur'anskih ajeta i predaja reći da iman bez logičkih dokaza ne vrijedi? Traženje pojašnjenja, dokaza potrebnih za vjerovanje i filozofiju ibadeta ujedno je i najvrjedniji ibadet. Zašto mi u našim predajama nalazimo da je jedan sat razmišljanja bolji od godine dana ibadeta?! Jer je razmišljanje pronalaženje puta. Ako se čovjek nađe na putu, sigurno da će stići do cilja. A u islamskim rivajetima razum je definisan kao unutarnji poslanik i dokaz Božiji. Znači, ako čovjek ne bi imao ovog unutrašnjeg poslanika, i ako ne bi obraćao pažnju na riječi vanjskih poslanika Božijih, i ako ne bi shvatao dobronamjernost njihovih riječi – tada bi kao rezultat bio uskraćen za sreću, i bio bi poput životinja koje su zadovoljne životinjskim životom. Dakle, ako bismo se više koristili snagom razuma, više bi se približili Bogu, a svoj život bi učinili čovječijim.
1. Želim dopuštenje da sumnjam, da se pitam,…
Vezano za ovo moram reći da su sumnjanje i postavljanje pitanja čovjekove osobine, koje imaju naučnu i islamsku vrijednost. Ali, one su i uslovljene. Moraju biti zakonske i proračunate. A zakonost je u sljedećem:
1. Da se ne pojavljuje kao običaj, pa da bez razmišljanja i ispravnog ocrtavanja pitanja brzo krenemo k stvaranju sumnje i pitanja.
2. A da kao odgovor na sumnje pređemo naučne i ispravne puteve, kako bismo stigli do odgovora i umirili naše razmišljanje, te da svojoj duši omogućimo kušanje uživanja u naučnim odgovorima.
3. Da se ove sumnje ne prenose onim osobama koje nisu u stanju da ispravno shvate naučna pitanja, što je ujedno i izdaja čovječnosti, mezheba, vjere i društva. To je udarac snažne osobe onim osobama koje nisu u stanju da se odbrane zbog svoje slabosti. Potpuno je jasno da ne samo da ih nismo osnažili, već smo ih i onesposobili.
1. Muče me jako teške misli i zahtjevi za koje osjećam da nisam sposobna…
Pred čovjekom se nalaze dva puta, na osnovu kojih će svoj život učiniti čovječnim i obaviještenim, a to su:
1. Naučno istraživanje,
2. Informisano slijeđenje.
Čovjek je u svakom pitanju u životu ili lično specijalista, poput ljekara koji liječi, poput inžinjera koji gradi zgrade, poput krojača koji šije odjeću. U ovom slučaju on sam može jasno i sa obaviješćenošću da sa svojim poslom izađe na kraj. Drugi slučaj je da čovjek po pitanju nekog posla nije specijalista, pa se koristi metodom informisanog slijeđenja i obraća se specijalisti. Slijeđenje znanja i specijalizacije drugih je sasvim ispravan metod, kojim su se mnoge racionalne osobe koristile. Vjera i vjerska pitanja nisu izuzetak od ovog pravila, pa ili sami istražujemo ili se koristimo istraživanjima drugih.
Ovaj fitretski propis, Uzvišeni Allah opisuje u Kur'anu, u desetom ajetu sure Mulk. Džehenemlije će biti upitane zašto ih je zapala ovakva crna i vječita sudbina, i šta je razlog što su postali džehenemlije. Odgovorit će: لَوْ كُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا كُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ – da smo slušali i razmišljali ne bismo bili od onih koji su u plamenima. Ovu njihovu izjavu Kur'an i potvrđuje. Dakle, osnova i korijen svih čovjekovih poteškoća an Dunjaluku i Ahiretu u pojedinačnom, u kolektivnom, u duhovnom ili materijalnom pogledu jeste neponašanje u skladu s ovim metodama. Stoga, morete izabrati jedan od ova dva pristupa Vašim pitanjima, u protivnom bićete zahvaćeni unutarnjim nemirom, a kraj Vaših poslova se nikada neće znati, niti će biti jasan.
1. Grizem nokte …
Psiholozi smatraju da je ovo ponašanje nastalo iz dvije stvari, koje se obje moraju liječiti, a to su:
1. Pogrešan običaj,
2. Slabost živaca.
Uzimajući u obzir da ste rekli da grickanjem noktiju postajete živčaniji, primjeti se da ste sebi stvorili pogrešan običaj i da imate slabe živce. Prijedlog koji islam daje je precizan i naučan. Prvi lijek sa gledišta islama je jačanje „volje“, koja se dobija vježbom i ponavljanjem. Znači, kada god poželite da nokte približite ustima – zaustavite se. A zatim sve ono što uzrokuje Vašu živčanost uklonite ispravnim i naučnim razmišljanjem. Mišljenje i lijek islama nije ništa do naučni lijek i mišljenje. Razlika koja postoji između naučnog i islamskog stava je ta što islam osim kretanja naučnim putevima nudi čovjeku i nadu, pod čijom sjenom snaga volje se uvećava, a to je nada u Boga Milostivog, odnosno vjerovanje u onu snagu i moć koja upravlja sa svime an Ovom svijetu.
Zato Kur'an za savladavanje problema savjetuje: وَاسْتَعِينُواْ بِالصَّبْرِ وَالصَّلاَةِ – tražite pomoć (od Boga) strpljenjem i obavljanjem namaza. (Bekare, 45) Namaz oživljava duh nade u čovjeku, a strpljenje čini probleme manjima. Jasno je da čovjek s nadom nikada nije nemoćan pred malim problemima. Dakle, vjerom u Boga i povjerenjem u Njegovu beskonačnu moć i milost, problemi s će čovjekova puta lahko nestajati, a čovjek će biti učinjen pobjednikom.
1. Nokti su hrana džinna.
Poštovana sestro, kakav teret stavlja an naša leđa ili kakav pozitivan ili negativan utisak ima u našem životu pitanje da li su nokti hrana džinna ili ne? Zašto naše mišljenje moramo naprezati onim stvarima koje nemaju nikakvu naučnu, a ni vjersku vrijednost? Ko je rekao da su nokti hrana džinna? Kakav vjerski ili naučni dokaz ima za to? Bolje je da razmišljamo o nama samima i našoj naučnoj hrani, i da nemamo nikakva posla sa džinnima i njihovim životima, i da se ostavimo ovih neosnovanih izjava.
1. Nekoliko napomena za kraj
1. a. Stvaranje čovjeka
Uzvišeni Allah je čovjeka predstavio kao Svoga namjesnika na Zemlji. Zato mora razmišljati kao Božiji namjesnik, koje su to Njegove osobine i atributi? Da li je to nešto drugo pored znanja, moći, života, milosti, oprosta, volje, mudrosti i sl.?! Dakle, potrebno je da uvijek tragamo za znanjem i da se opremimo snagom bogobojaznosti, imana, morala, milosti, prijateljstva kako bismo mogli imati i dobar Dunjaluk i koristiti se duhovnošću i čovječnošću.
1. b. Put čovjekova razvijanja
Uzvišeni Allah je čovjekovo razvijanje i usavršavanje postavio u dvije stvari, i to u:
1. Obaviještenom imanu i vjerovanju u Uzvišenog Boga,
2. Iskrenom izvršavanju dobrih djela krećući se ka ostvarenju istinske sreće.
Stoga, ako želimo da stignemo do Boga moramo uvećati informisanost našeg imana, i moramo se truditi an putu sakupljanja iskrenih dobrih djela. A Kur'an je nabolji upućivač čovječanstva, koji je spreman da ponudi ispravan i vrijedan čovjeku životni program.
1. c. Razum i mišljenje
Prednost čovjeka nad drugim stvorenjima ostvaruje u sjeni razuma. Zato su s kur'anskog stanovišta najgora i najlošija stvorenja an Zemlji osobe koje nisu svoje oči, jezike i uši stavili an raspolaganje razumu, إِنَّ شَرَّ الدَّوَابِّ عِندَ اللّهِ الصُّمُّ الْبُكْمُ الَّذِينَ لاَ يَعْقِلُونَ – Najgora bića kod Allaha su oni koji su gluhi i nijemi, koji neće da shvataju. (Enfal, 22) Zato, učinimo razmišljanje sloganom našeg ovosvetskog i duhovnog života, kako bismo stigli do istinske sreće i savršenosti, a udaljili se od lošega i zla.
1. d. Suzdržavanje od praznovjerja
Praznovjere je suprotno vjerovanju u Boga. A to znači da čovjek prihvata ono što nijedan naučni, racionalni i vjerski argument nije potvrdio, već je samo priča bez argumenata ili običaji ostali od davnina, koje ne potvrđuje ništa osim slijepog slijeđenja.
Od Uzvišenog Allaha tražim da Vama i svim muslimanima svijeta podari dobro i dobar kraj.
Esselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuh