Selamun alejkum. Jako dugo želim da Vam se obratim, međutim, neprestano bježim od same sebe, dilema koje me muče, i sumnji koje mogu biti jako opasne, a ja ne znam i ne želim prihvatiti da sve što je potrebno jeste da pitam i da tragam za znanjem i razumijevanjem svega u šta vjerujem, jer odgovori sigurno postoje. Imam 19 godina. Živim prosječnim životom. Klanjam već godinu i po, međutim osjećam da nisam mnogo napredovala po pitanju mog duhovnog uzdizanja ka Allahu dž.š. Sada mi se često dešava da podsvjesno bježim od namaza i tražim načine da izbjegnem klanjanje, da me Allah dž.š. sačuva, kao i da nisam skoncentrisana dok klanjam nego razmišljam o stvarima koje uopće nisu bitne, kao da se bojim suočiti sa Allahom dž.š. jer imam mnogo sumnji, dilema i zabluda. Jako mnogo sumnji me muči, a jako mnogo želim da znam – o sebi, o drugima, o islamu, Allahu, dž.š., ali nisam spremna na promjene u načinu života koje zahtijeva svaki novi korak ka spoznaji svijeta oko mene, jer nisam nikada voljela da se izdvajam po bilo čemu, a sada ni po naglašavanju onoga u šta vjerujem (da li je to licemjerstvo?) Osjećam teret, osjećam da sam stavila sebe, svoju dušu, razum u okvir u kojem se nalaze sva pravila ponašanja, ali i načina razmišljanja kakva Allah dž.š. traži od nas i često sam nesigurna i nestabilna, jer osjetim da moj razum, niti moja svijest o Allahu, dž.š., nisu dovoljno razvijeni da bih u potpunosti i sa ljubavlju prema Allahu dž.š. mogla obavljati sve što se od mene traži po pitanju vjere. Da li svako od nas ima svoj „prirodan tok “ kojim se um razvija kao i svijest o samome sebi i o Allahu, dž.š., da li se moglo desiti da sam počela osjećati pritisak jer moram da budem duhovno i emotivno čista, sa jasnim i iskrenim namjerama i ciljevim, sa potpunim osjećajem neovisnosti o bilo čemu sa Ovog svijeta? Da li mi se duša pobunila jer osjeti da puno tražim od nje, a ona samo želi pratiti svoj tok razvoja zajedno sa svojim trenutnim mogućnostima?

Koliko je ljubav i poštovanje prema samome sebi bitno u islamu? Ja osjećam da ga nemam, a ne osjećam da moram raditi na tome jer Allah, dž.š. traži od nas da služimo drugima. Da li sam u pravu ako vjerujem da moram prvo poznavati sebe, izgraditi se i poštovati, da bih mogla pomagati drugima? Potrebna mi je dozvola da mogu i smijem prihvatiti da neke stvari ne mogu sada shvatiti i da jedino što mi ostaje je raditi sa Allahovim, dž.š. imenom i molbom da me uputi na Pravi put ono što osjetim i razumno procijenim da treba i da je uredu (primjer: da li trebam biti iskrena uvijek, bez obzira na sve, da li je ispravnije suočiti nekoga sa realnošću ili mu je ublažiti da ne bi bio povrijeđen iako je to laž i njega samoga, a i odugovlačenje saznavanja istine?) Potrebno mi je da se opustim i da uživam u islamu, u svim malim koracima kojima se priblažavm Allahu, dž.š., ali da istovremeno znam da ne mogu biti savršena i da imam cijeli život da se ispravljam, ali polako i bez prevelikih očekivanja, da li smijem potpuno koristiti svoj razum čak i kada njime zadirem sumnjom u pitanja koja su tačno i precizno definirana u islamu, ali sa vjerom da će me razumno razmišljanje dovesti ponovo do tačno tog odgovora koji mi islam nudi.

Osjećam da želim slobodu u razmišljanju, zaključivanju i sumnjanju, želim svoj tok kojim ću voditi misli tako da one dođu ponovo do zaključka koji je islam ponudio. Želim da budem sposobna objasniti prvo sebi, zatim muslimanima, zatim nemuslimanima i ateistima, a na kraju i svojoj djeci zašto ja vjerujem u to što vjerujem, ali samo želim dopuštenje da sumnjam, da se pitam, da ponekad budem površna i nezrela (bez osjećaja krivnje) jer – sve bih radila sa Allahovim, dž.š., imenom, sa svjesnošću da imam svoj put i svoj karakter koji je rezultat mnogobrojinih utjecaja kako izvan mene tako i u meni i da ga polahko trebam ispravljati – a ne puko prihvatati što mi drugi kažu, bez da sama shvatim da je to tako…

Nadam se da ćete shvatiti o čemu sam pisala, jer me muče jako teške misli i zahtjevi za koje osjećam da nisam sposobna, niti emocionalno i psihički zrela i stabilna da ih ispunjavam, a samo bih željela potvrdu da se mogu opustiti i pratiti svoj tok moleći Allaha, dž.š. da me uputi.

Imam još jedno pitanje. Grizem nokte jako dugo, i konstantno, nekad čak kada sam više nemirna i nervozna nego inače izgrizem kožicu noktiju do krvi. Kada stavim ruku u usta jako mi je teško prestati, i kako nastavljam gristi nokte sve sam nemirnija. Djelimično mi je poznato kako psihologija tumači tu pojavu, međutim, zanima me sa stajališta islama odakle potiče potreba za tim, kako je se osloboditi i na šta sama njena pojava kod mene ukazuje i govori o meni. Također sam čula da su nokti hrana džinna, da li se ovo može povezati sa time? Bila bih Vam jako zahvalna na odgovoru, malo gdje još mogu postaviti ovakva pitanja i očekivati odgovor na njih. Neka Vas Allah, dž.š., nagradi.