Razine Božijeg djela

Čovjekova voljna i slobodno odabrana djela potječu iz posebnih polazišta i prolaze neke razine da bi došla do vanjskog ostvarenja. Može li se u pogledu Božijih djela također pretpostaviti do počinju iz posebnih polazišta, da prolaze neke razine da bi dospjela do razine objektivnog ostvarenja? Božije djelo, s obzirom na to da se emanira od samog Boga, nije nešto što se dešava postepeno i u vremenu. Stoga se o njemu ne može govoriti na osnovu vremenskih dimenzija. Međutim, sam ishod emanacije i rezultat djela može biti vremenit pa se u vezi s tim može postaviti pitanje da li Božije djelo, to jest stvorenje Božije, ono što je u vezi s tim djelom u značenju emanacije ima razine ili ne.

Naravno, sama materijalna bića podrazumijevaju razine i u njima se dešavaju kretanja i promjene da bi došla do potpunijeg stupnja, ali kad se govori o razinama djela, ne misli se na promjene koje se u njemu dešavaju. Da li se u nastajanju vanjskih stvari, s obzirom na to da se pripisuju Njemu i da ih je Bog stvorio, mogu pretpostaviti neke razine koje se pripisuju Bogu ili ne? O Božijem djelu općenito smo kazali da se ona Božija djela koja su vremenita dovode u vezu s Njim Uzvišenim iz dva aspekta: jedan je taj da se ona pripisuju Bogu, a Bog je nematerijalno biće ponad vremena i mjesta, a drugi je aspekt da se pripisuju vanjskim pojavama i bićima koji podrazumijevaju promjene u vremenu i prostoru.

Rekli smo da se Božija djela, iz aspekta pripisivanja vanjskim stvarima, mogu također opisati s obzirom na vrijeme i čak se svojstva koja se izvode iz ovih djela, s obzirom na to da se pripisuju stvorenju, u jednom smislu mogu opisivati iz aspekta vremena i mjesta. Naprimjer, za svojstvo stvaralački, s obzirom na to da se stvaranje (bilo da je objašnjeno kao djelo ili kao svojstvo) pripisuje jednom vremenitom stvorenju, moguće je pretpostaviti vremenski okvir: možemo kazati da je Bog stvorio neko biće u ovom vremenu, ne u prošlom niti u budućem vremenu. I ovo je pripisivanje s obzirom na jednu stranu veze, to jest s obzirom na vremenito biće. Sad želimo vidjeti da li se za jedno takvo djelo koje se pripisuje Bogu mogu pretpostaviti neke razine ili nema smisla da se za Božije djelo, prije nego što se ono objektivno ostvari, pretpostavi neka razina.

Kad želimo učiniti neko djelo, najprije o tome nastane predodžba u našoj duši, potom predodžba o korisnosti tog djela, a zatim potvrda te korisnosti. Sve su to različite vrste znanja koje nastaje u našoj duši. Može li se kazati da i za djelo Boga Uzvišenog također postoji razina koja se naziva razina znanja o stvarima? Također, nakon što smo nešto zamislili i potvrdili, u nama raste želja i težnja ka tome djelu za koju ponekad koristimo izraz htijenje (nakana). Dakle, želimo učiniti to djelo (u fazi blizu činjenja djela kažemo volja). Može li se i u vezi s Božijim djelom kazati da se prvo ostvaruje razina znanja, a zatim razina nakane? Također, kad mi hoćemo učiniti neko djelo, u svome umu pravimo računice i poređenja. Naprimjer, razmišljamo o tome kad, gdje i pod kojim uvjetima treba to učiniti. Mogu li se takve razine pripisati i Božijem djelu?

Mogu li se pretpostaviti neke druge razine slične ovima, niže ili više, i ima li smisla iznositi ovakva pitanja u vezi s Božijim djelima? Ako pretpostavimo da u Biti Božijoj nastaju različita stanja jedna iza drugih kako bi ishodila djelom, onda je ovakva pretpostavka pogrešna, a nju opovrgavaju i racionalni dokaz i tradicionalni argumenti. Sveta Egzistencija Uzvišenog Boga nije materijalna da bi joj se pridodala različita stanja: “Kod Njega stanja ne prethode stanjima.“

Dakle, ako se pretpostave neke razine Božijemu djelu, onda su to razine zasnovane na razumu. Dakle, među njima nema vremenske prethodnosti i potonjosti. Razum apstrahira nekoliko pojmova za koje je moguće da prethode nekim drugim na razini tog razuma. Iz aspekta argumentiranja ne postoji problem da se pretpostave ovakve razine za Božija djela, među kojima postoji razlika zasnovana na pojmu, a njihov redoslijed zasnovan je na razumskom promatranju, a ne vremenu. Razum također dokazuje mnogobrojna svojstva Boga Uzvišenog, s tim da ta svojstva imaju samo jedan nemnoštven i nesložen primjer. Naprimjer, znanje, moć i život svojstva su koja razum dokazuje za Bit Boga Uzvišenog i uspostavlja argument da brojnost ovih svojstava ne znači složenost u Biti Boga Uzvišenog, te ovo ne uzrokuje nikakav problem. U nama se primjeri ovih svojstava međusobno razlikuju, ali razum potvrđuje oba pojma za Boga Uzvišenog. I u vezi s Božijim djelima razum može ustanoviti različite pojmove uzimajući u obzir da u vanjskom svijetu nema više od jednog objekta svih ovih pojmova. Čak i da se kaže da među ovim pojmovima postoji neki redoslijed, takva tvrdnja se opet naslanja na činjenicu da je ovaj redoslijed zasnovan na međusobnom odnosu pojmova, a ne na odnosu mnogobrojnih primjera.

Znači da možemo kazati da Bog kad hoće da učini neko djelo, zna šta hoće i ne čini djelo bez znanja. Ovo je jedno značenje. Drugo značenje je da Bog kad čini neko djelo, ne radi to ne htijući i preko volje. Bog nije prisiljen na činjenje svoga djela. Sad kad smo pripisali ova dva značenja Bogu, koje od njih prethodi drugome? Znanje prethodi htijenju, jer dok se ne zna, nema smisla govoriti o htijenju ili nehtijenju pa, u skladu s tim, prvo treba znati, a potom htjeti. Ali ova potonjost u vezi s Bogom nije vremenskog karaktera, ovaj pojam iziskuje da se prije njega uzme u obzir pojam na pređašnjoj razini. Zato nije problematično uspostavljanje ovakve vrste redoslijeda između osnova i razina djela u Biti Boga Uzvišenog.

Razine Božijeg djela sa stanovišta Kur’ana

Sad ćemo vidjeti kakva su objašnjenja Kur’ana časnog o ovoj temi. Da li Kur’an časni potvrđuje ovakvo što za Božija djela ili ih negira, ili pak o njima šuti? Kad se obratimo Kur’anu časnom, uočavamo da postoje ajeti o tome da djela koja Bog čini i ono što On stvara u vanjskom svijetu (bez posrednika ili s njim) nisu nesvjesna i bez znanja, nego nastaju na osnovu znanja.

أَلَا يَعْلَمُ مَنْ خَلَقَ

A kako i ne bi znao Onaj Koji stvara…[1]

Zar Onaj Koji je nešto stvorio ne zna šta je stvorio? Zar Onaj Bog Koji je stvorio ova veličanstvena, mnogobrojna i neprebrojiva bića, čiji su tragovi mudrosti vidljivi u svima njima, nije znao šta je stvorio? Ovo je negacijsko pitanje koje ima negativan odgovor. Dakle, značenje ovoga je da Bog ima znanje o svemu što stvara.

Kakvo je znanje Božije?

Da li prvo zamisli, a zatim potvrdi korisnost? Odvija li se to na takav način ili drukčije? Naravno, iz samog ajeta ne može se zaključiti, ali iz nekih jasnih ajeta koji govore o Bogu, kakav je ajet:

لَيْسَ كَمِثْلِهِ شَيْءٌ

Ništa nije kao On…[2]

može se zaključiti da Bog nema svojstva stvorenja, nema materijalna i kontingentna svojstva. Bog nema um niti stečeno znanje, niti predodžbu, niti tvrdnju. Sve to pripada stvorenjima. Znanje Božije nije nešto drugo u odnosu na Njegovu Bit. Na razini Biti sama Bit je isto što i znanje. U odgovoru na pitanje je li Božije znanje samo u značenju suštinskog znanja, koje je isto što i Bit, ili je za Boga dokazano postojanje i nekog drugog znanja, suočavamo se s ajetima koji ukazuju na to da je Bog u nekom vremenu stekao neko znanje ili će ga steći u nekom vremenu i onaj ko nije upoznat s islamskim naučavanjima razumjet će iz ove vrste ajeta (u kojima postoji određena nejasnoća) značenja koja u sebi nose nedostatnost i kontingentnost:

فَأَمَّا الَّذِينَ فِي قُلُوبِهِمْ زَيْغٌ فَيَتَّبِعُونَ مَا تَشَابَهَ مِنْهُ

Oni čija su srca pokvarena slijede one što su manje jasni…[3]

Također je moguće da u ajetima “došao je tvoj Gospodar” i “zatim se uzvisio nad Prijestoljem” (onima koji nisu upoznati s islamskim učenjima prvo padnu na um ovakva značenja. Nakon što smo saznali da Bog Uzvišeni nije poput stvorenja koje u jednom trenutku nešto ne zna, a potom stekne znanje, možemo postaviti pitanje kakvo je značenje ovih ajeta koji kažu da se Bogu pojavilo znanje o nečemu ili da će ono nastati? Naprimjer, skrećemo pažnju na nekoliko ajeta u kojima se u vezi s Bogom potvrđuje vremenito znanje:

الْآنَ خَفَّفَ اللَّهُ عَنكُمْ وَعَلِمَ أَنَّ فِيكُمْ ضَعْفًا 

Sad vam Allah olakšava i zna da među vama ima slabih...[4]

Ranije je rečeno:

 إِن يَكُن مِّنكُمْ عِشْرُونَ صَابِرُونَ يَغْلِبُوا مِائَتَيْنِ

Ako vas bude dvadeset strpljivih, pobijedit ćete dvije stotine..[5].

Ako vas bude dvadeset strpljivih i postojanih, nadvladat ćete dvije stotine osoba. Zatim kaže: “Sad Bog zna da među vama ima slabih” i daje vam olakšicu. To znači da su prve generacije muslimana bile obavezne da se bore čak i kad je naspram njih dvadeset stajalo dvjesto protivnika.

Kasnije je ova obaveza olakšana pa je borba naređena kad naspram dvjesta nevjernika stoji stotinu muslimana. Ako bi ih bilo manje od polovine u odnosu na broj protivnika, onda ne bi morali ratovati. Rasprava je o tome što se kaže: “Sad Bog zna da među vama ima slabih”. (Čini se da se u ovom ajetu prilog sad odnosi i na riječ zna. Postoje i drugi ajeti koji kažu da Bog nešto čini da bi vidio šta će biti pa ovaj izraz navodi na sumnju da Bog nešto nije znao od početka. O šejtanu se u sljedećem ajetu kaže:

وَمَا كَانَ لَهُ عَلَيْهِم مِّن سُلْطَانٍ إِلَّا لِنَعْلَمَ مَن يُؤْمِنُ بِالْآخِرَةِ 

A on nad njima nikakve ovlasti nema, osim da mi saznamo ko je onaj koji vjeruje u onaj svijet…[6]

Mi smo stvorili šejtane, ali im nismo dali vlast nad vjernicima tako da bi ljudi bili prisiljeni griješiti, nego smo ga učinili sredstvom da bi ljudi bili iskušavani te da bismo Mi na taj način znali ko su oni koji vjeruju u onaj svijet i ko su oni koji sumnjaju u njega. Dakle, mudrost stvaranja šejtana, prema ovom ajetu, jeste u tome da se sazna ko su oni koji vjeruju u onaj svijet, a ko su oni koji sumnjaju. Vanjski smisao ovog ajeta je takav da ovo znanje slijedi kasnije, nakon stvaranja šejtana i njegovog došaptavanja. Sljedeći ajet:

وَلَنَبْلُوَنَّكُمْ حَتَّىٰ نَعْلَمَ الْمُجَاهِدِينَ مِنكُمْ وَالصَّابِرِينَ وَنَبْلُوَ أَخْبَارَكُمْ

Mi ćemo vas iskušavati sve dok ne saznamo ko su među vama borci i strpljivi, a provjeravat ćemo i vijesti o vama. [7]

Mi ćemo vas iskušavati da bismo saznali koji od vas su borci i strpljivi, a ko su oni koji će pobjeći. Dakle, vanjsko značenje izraza u ajetu je takvo da Božije znanje nastaje nakon iskušavanja. Je li Bog Uzvišeni prije iskušavanja znao koje osobe će se boriti, a koje će pobjeći?

Rješenje problema

Riječ znanje u vezi s Bogom Uzvišenim nekad se koristi u značenju svojstva Biti, a nekad u značenju svojstva djelovanja. Znanje koje je svojstvo Božije Biti i isto je što i Bit nije promjenjivo, nije determinirano vremenom i obuhvata svako vrijeme i mjesto. Ali ponekad se znanje spominje kao svojstvo djelovanja i sve ono što je kazano o svojstvima djelovanja odnosi se također i na ovo znanje, upravo onako kako smo rekli da su volja, nakana i ostala svojstva djelovanja stvorene pojave, a značenje njihove stvorenosti je da razum ove pojmove apstrahira iz poređenja djela Božijeg s Biti Božijom. Pošto postoje dvije strane, jedna strana je Sveta Bit Božija, a druga strana su kontigentna, vremenita i ograničena stvorenja, ono što o tome govori, s obzirom na karakteristiku vremenitosti materijalnog, opisuje se također vremenom.

Dakle, onako kako se stvaranje dešava u jednom vremenu, poput stvorenja koje nastaje uz određeno znanje (u tom smislu da je stvorenje vremenito, a ne da u njegovoj biti nastaje neka promjena), tako razum vrši određenu procjenu između Stvoritelja i Njegovog stvorenja u smislu da li je stvorenje nastalo sa znanjem ili bez znanja, a zatim kaže: “Bog je saznao”. Ovo saznao je apstrahirani pojam i jedno je od svojstava djelovanja koje se apstrahira iz poređenja stvorenja, koje je pojava u vremenu, u odnosu na Boga Uzvišenog i onda, slijedeći taj njegov vremenski aspekt, može se opisati saznanjem u vremenu. Za ovakvo znanje možemo reći da je nastalo, kao što smo rekli u vezi s voljom, ali nastalo ne u smislu da nešto nastaje u Biti Božijoj, nego u tom smislu da razum, kad procjenjuje ovo biće pomoću atributa Nužnog, onda takav pojam apstrahira u posebnom okviru.

Drugim riječima, prije ovog vremena nije bilo nekog pojma za svojstvo djelovanja da bi se ono potvrđivalo ili negiralo. Prije stvaranja čovjeka nema smisla postavljati pitanje je li Bog prije stvaranja hazreti Adema bio stvoritelj hazreti Adema ili ne. Hazreti Adem treba postojati da bi rasprava o njegovom Stvoritelju bila aktuelna (naravno, u tom smislu da je “njegovo bivanje takvo da kad hoće stvara” – tačno, ali se značenje toga vraća na moć i više nije svojstvo djelovanja, jer je svojstvo djelovanja svojstvo koje govori o odnosu djela Božijeg s Njegovim stvorenjima).

Sva svojstva djelovanja u vezi su sa stvorenjem. Mora se pretpostaviti postojanje nekog stvorenja. To su međusobno uvjetovani odnosi, ta svojstva ne mogu se jednostrano apstrahirati. Dakle, može se reći da znanje u pogledu Boga uključuje:

 ‒ svojstvo Biti koje je isto što i Bit i nema vrijeme,

‒ znanje koje se apstrahira iz pozicije djelovanja kojem se može pridodati prilog vremenitosti, s obzirom na to da se odnosi na ono što je vremenito.

Dakle, za bilo šta što je stvoreno bespredmetno je postavljati pitanje da li je ono bilo poznato Bogu ili nije. Potrebno je nešto pretpostaviti da bi se reklo: “Ovo je poznato ili nepoznato” (poznato kao svojstvo djelovanja). Također, riječi čuo, čuje, vidio, vidi (i sve slične njima koje se koriste u vezi s Bogom Uzvišenim u značenju su svojstava djelovanja.

قَدْ سَمِعَ اللَّهُ قَوْلَ

Allah je čuo riječi..[8]

Ima smisla li da Bog nešto čuje prije nego što nastanu govor i riječi? Mora postojati neki zvuk da bi se mogao čuti, ali čuti ne znači da je u Biti Božijoj nastalo nešto čega prije nije bilo. Znanje o onome što se čulo bilo je ranije, ali nije bilo čina u kojem bi se čulo. To čuti apstrahira se iz pozicije djela. Nešto mora biti da bi se reklo da je Bog čuo ili nije čuo.

Dakle, s obzirom na to da se svojstva djelovanja apstrahiraju iz pozicije djelovanja i nemaju ništa spram sebe u Biti Božijoj, u Biti Božijoj ne mora nešto nastati da bi ono postalo primjer toga, nego se radi o poređenju koje vrši razum. Razum pita: “Ovo stvorenje koje je nastalo od Boga, da li Bog za njega zna ili ne zna?” (ne u tom smislu da se nešto pridodaje Biti Božijoj što se naziva znanje, već to znači da je ovo stvorenje u prisustvu Božijem, a pošto je u Njegovom prisustvu, On ga vidi).

Okvir tog viđenja je vrijeme u kojem ga je Bog stvorio, a prije njegovog stvaranja nema smisla, jer je viđenje svojstvo djelovanja. Međutim, u pogledu znanja problem nije ovako jasan. Kod znanja postoje dva aspekta tako da, s obzirom na to da se radi o svojstvu djelovanja, opet dolazimo do istog objašnjenja. Ovo znati u pogledu vidljivih stvari je isto što i vidjeti, a u pogledu onoga što se čuje isto je što i čuti. Bog je vidio znači Bog je znao. Ovo je znanje koje je u poziciji djelovanja; pojmovi čuti, vidjeti i reći apstrahiraju iz pozicije djelovanja i mogu imati vremenski okvir.

“Iskušava vas da bi saznao…” Ovo “da bi saznao” znači da bi se vaše djelo u Njegovom prisustvu ostvarilo, a kad se u Njegovom prisustvu ostvari, razum apstrahira pojam znanje. Pošto se pretpostavlja da nakon iskušavanja zna, kaže se “On zna”.

Ovo kasnije saznanje je svojstvo djelovanja i nema smisla da Bog zna prije njegovog postojanja. Dakle, značenje ovog ajeta neće biti “iskušavamo vas da bismo otklonili neznanje”, nego će biti “iskušavamo vas da bi se vaše djelo ostvarilo u Našem prisustvu, pred Nama i pred Našim očima”.

U svakom slučaju, način rješavanja nedoumica u vezi sa značenjem ovog ajeta je u tome da kažemo da znanje ima dva aspekta:

‒ svojstvo Biti;

‒ svojstvo djelovanja, tako da se u okviru ostvarenja djela apstrahira ovo svojstvo ili se kao djelo pripisuje Bogu.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Kur'anska naučavanja – Teologija, Fondacija “Mulla Sadra”, 2018., s perzijskog preveo Refik Razić

[1] El-Mulk, 14.

[2] Eš-Šūrā, 11.

[3] Ālu ‘Imrān, 7.

[4] El-Enfāl, 66.

[5] El-Enfāl, 65.

[6] Seba’, 21

[7] Muhammed, 31

[8] El-Mudžādele, 1.