Kada kažemo da treba govoriti istinu ili vratiti povjerenu stvar vlasniku, izričemo moralni sud. Ali značenje riječi „treba“ nije jednako objašnjeno u svim etičkim teorijama. Ona se tumači kao zahtjev za ostvarivanjem dobra, neposredno spoznata obaveza, naređenje, izraz osjećaja ili određena vrsta nužnosti.
Ova rasprava nastavlja pitanje značenja dobrog i obaveznog u moralnim sudovima, ali pažnju posebno usmjerava na obavezujući pojam „treba“ i njegov odnos prema ljudskom djelovanju i cilju.
Pet pristupa značenju obaveze
Prema G. E. Mooreu, „treba“ je povezano s ispravnim djelovanjem, a ispravno se određuje pomoću dobra. U datim okolnostima treba izabrati način djelovanja koji proizvodi najveću moguću količinu dobra. Obaveza pomaganja komšiji tako se objašnjava dobrom koje takvo pomaganje donosi, u okviru zahtjeva da se ostvari najveće moguće dobro.[1]
H. A. Prichard zastupa drugačiji stav. Obaveza je samoočigledna i neposredno se spoznaje, pa joj nije potrebna definicija pomoću drugih pojmova. Kada se dvoumimo imamo li u određenim okolnostima neku obavezu, rješenje tražimo u neposrednom razmatranju konkretnog slučaja i uvidu u obaveznost djelovanja. Obaveznost je svojstvo posebne vrste, sui generis, čija se priroda ne može objasniti svođenjem na nešto drugo.[2]
Rudolf Carnap etičke iskaze razumijeva kao naređenja. Iskaz „Ne trebaš krasti“ u tom tumačenju ima značenje zabrane „Nemoj krasti!“, a „Treba pravedno postupati“ značenje zahtjeva „Pravedno postupaj!“ Imperativ je upravo takav oblik zapovijedi ili zahtjeva.[3]
Prema Ayerovu gledištu, etički pojmovi izražavaju osjećaje. Oni ne izvještavaju o činjenicama izvanjskog svijeta, ali nisu ni izvještaji o stanju govornikova uma. Izražavanje osjećaja razlikuje se od tvrdnje da govornik neki osjećaj ima. Moralni iskaz u ovom pristupu služi kao njegov znak ili izraz.[4]
U nekim muslimanskim filozofskim tumačenjima pojam „treba“ izvodi se iz nužnosti po sebi ili nužnosti po drugome. Nužnost po drugome označava nužnost koju nešto dobija od svog uzroka. Razlika etičkog i neetičkog „treba“ tada se traži u tome što etička djela proizlaze iz volje i svijesti razumnog izvršioca, dok se druga nužna zbivanja vezuju za nevoljne činioce. U ovaj okvir razmatranja uključuje se i teorija konvencionalnosti, e‘tebarijat, u kojoj se „treba“ posuđuje iz nužnosti po drugome.[5]
Nasuprot posljednjem pristupu, ovdje se zastupa stav da etičko „treba“ izražava analognu nužnost. To je nužnost koja se utvrđuje poređenjem dviju stvari: u ovoj raspravi, određenog djela i cilja koji se njime postiže.
Narediti nešto i objasniti njegovu nužnost
Izrazi „treba“ i „ne treba“ imaju dvije primjene. Jednom se njima naređuje ili zabranjuje. „Trebaš reći“ može zamijeniti „Reci!“, a „Ne smiješ reći“ može zamijeniti „Nemoj reći!“ U toj primjeni izraz ima poticajnu funkciju.
Drugi put riječ „treba“ ima samostalno značenje obaveznosti, potrebnosti ili nužnosti. Rečenicu „Treba pravedno postupati“ tada možemo izraziti i riječima „Pravedno postupanje je obavezno“. Takvim iskazom ne izdajemo samo zapovijed nego govorimo o nužnosti nekog djela.
Naređenje može nastati iz želje ili osjećaja govornika. Ipak, da bi bilo racionalno opravdano, potrebno je ispuniti dva uvjeta: cilj mora biti razumski prihvatljiv, a ono što se naređuje mora stvarno služiti njegovom ostvarivanju. Opravdan zahtjev zato ima uporište u zbilji, odnosno u stvarnoj vezi između djelovanja i rezultata.
Veza djela i cilja
U prirodnim naukama izraz „treba“ može objašnjavati odnos uvjeta i rezultata. U knjizi se taj smisao prikazuje primjerima hemijskog nastanka neke materije i odnosa lijeka prema ozdravljenju. Poenta nije u samom naređivanju nego u vezi između određenog činioca i učinka koji od njega zavisi.
Filozofskim jezikom, takvo „treba“ izražava analognu nužnost: ako se bez određenog uvjeta ne može ostvariti neki rezultat, onda je taj uvjet nužan u odnosu na rezultat. Ne radi se o tvrdnji da svako izdvojeno sredstvo samo po sebi jamči ostvarenje cilja.
Isto pitanje javlja se u etici i pravu. Jesu li obavezujući sudovi samo rezultat dogovora ili izražavaju stvaran odnos između voljnog djela i njegovog učinka?
Prema ovdje razvijenom stavu, vrijednosno „treba“ također ukazuje na uzročnu vezu između djela i cilja etike ili prava. U primjeru pravnog suda o kažnjavanju zločinca u pozadini stoji cilj društvene sigurnosti. Primjer služi objašnjenju strukture suda: zahtjev za djelovanjem vezuje se za cilj koji pravo nastoji ostvariti.
Slično je s moralnim iskazom „Povjerenu stvar treba vratiti njenom vlasniku“. Njime se ukazuje na odnos tog postupka prema cilju etike, poput krajnjeg ljudskog savršenstva i sreće. Na pitanje zašto nešto treba učiniti traži se odgovor u mjerilima i cilju prihvaćenim u filozofiji etike.
Voljno djelovanje ima stvarne učinke
Čovjekovo djelo može imati unutarnje i vanjske učinke, kao i individualne i društvene posljedice. Neke su poznate i lahko razumljive, dok druge ostaju skrivene. Činjenica da je djelo voljno ne znači da njegovi učinci prestaju pripadati zbilji.
Ako je cilj Božija blizina, a razumom ili Šerijatom spoznamo da se bez određenih voljnih djela taj cilj ne može postići, između tih djela i cilja utvrđujemo odnos analogne nužnosti. Izraz „Treba govoriti istinu“ u ovom okviru označava nužnost povezanu s istinoljubivošću i čovjekovim željenim savršenstvom.
Poticajna i izjavna upotreba tako se mogu razlikovati, a ipak biti povezane. Izjavna objašnjava stvaran odnos djela i cilja. Poticajna usmjerava djelovanje, ali je razumski opravdana kada počiva na takvom odnosu.
Etičko „treba“ zato se svrstava među filozofske pojmove, odnosno sekundarne inteligibilije. To su pojmovi koje um oblikuje razmatrajući odnose u zbilji. „Treba“ nije zaseban predmet koji postoji uz čovjeka i njegovo djelo, ali odnos iz kojeg se taj pojam izvodi ima stvarno uporište. U tome se ova rasprava povezuje s pitanjem jesu li etički pojmovi samo stvar dogovora.
Izvor: Mohammad Taqi Mesbah Yazdi, Osnove filozofije morala, s perzijskog preveo Lutfi Akbaš, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o., Sarajevo, 2025/1446.
[1] Moral Obligation, str. 145–146; Falsafe-je ahlak dar karn-e hazer, str. 10–11. Prema bilješkama 45–47 izvornika.
[2] Moral Obligation, str. 17; Falsafe-je ahlak dar karn-e hazer, str. 14. Prema bilješkama 48–49.
[3] Philosophy and Logical Syntax, str. 24, prema navodu u bilješci 50.
[4] Zaban, hakikat va mantek, str. 126. Bilješka 51.
[5] Kavešha-je ‘akl-e ‘amali, str. 102–103; Ta‘likat ‘ala Nihajeti-l-hikme, str. 390–391. Bilješke 52–54.