Uvaženi profesore Eydi, zanima me odnos između čovjekove duše i tijela, odnosno moje je pitanje da li je duša potpuno nematerijalna, jer smo, koliko sam ja čitao i shvatio, mi ljudi materijalni zato da bismo se mogli razvijati, dok se ono što je nematerijalno ne razvija. E sad, ako je duša nematerijalna, onda se ona ne može razvijati, a ako se razvija, onda je valjda makar dijelom materijalna. Možda sam i na krivom tragu. Hvala!
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog!
Esselamu alejkum!
Iskreno se nadam da ću uspjeti ponuditi odgovor na vaše pitanje. Baš kao što ste sami ukazali, čovjek je biće sastavljeno od dva dijela, materijalnog tijela i nematerijalne duše, iako ova podjela čovjeka na dva dijela nije baš u potpunosti precizna u kur'anskom i filozofskom značenju. Jer čovjekova zbilja upravo je njegov ruh, kojeg poznajemo kao ja. Pa tako, primjerice, kažemo moja ruka, moja noga, moje srce, moja glava i desetine drugih stvari koje možemo pripisati sebi, a najbolji dokaz da je čovjekova zbilja upravo njegova nematerijalna duša jeste svijet snova. Svaki je čovjek, bez imalo sumnje, u svom životu iskusio snove u kojima vidi, čuje, u kojima je sretan, u kojima trpi bol, i sve to u stanju kada niti jedno od njegovih vanjskih čula nije aktivno. Prema tome, čovjekova zbilja jeste onaj njegov nematerijalni dio, tj. njegova duša.
Sve dok čovjek živi u materijalnom svijetu, njegova je duša interaktivna, ima potrebu za materijalnim dijelom, pa tako, primjerice, ako želi čuti, mora imati materijalni dio koji nazivamo uho. Ako želi vidjeti, mora imati oko, ako želi voljeti, mora posjedovati sredstva pomoću kojih će moći iskazati ljubav. Ali onog trenutka kada dođe do razdvajanja duše i tijela, bilo usljed smrti, u snu, ili dobrovoljne smrti kao kod Božijih ljudi u irfanu, duša više nema potrebu za tijelom, već se tada koristi drugim, njoj srodnim, nematerijalnim sredstvima.
Jednako kao što materijalni dio raste, razvija se, boluje, nazaduje, isto se ponaša i nematerijalni dio, s razlikom da sredstva rasta, razvoja, zaostajanja, bolesti i zdravlja moraju biti odgovarajuća nematerijalnom dijelu. Primjerice, znanje je nematerijalno i može rasti pomoću čitanja, promišljanja i zapažanja.
Duhovni razvoj čovjeka odvija se pomoću duhovnih djela, a kao primjer možemo navesti neka od njih: vjera u Boga, služenje Božijim robovima, ljubav prema siromasima, klanjanje namaza, post, ustezanje od nepotrebnog, borba protiv nasilja, borba na Božijem putu i slično.
Prema tome, duša je nematerijalna i sve dok je s tijelom na ovom svijetu, raste i razvija se. Onog trenutka kada stupi u svijet Berzaha, nastavlja svoj put, ali suočena s posljedicama svojih djela koja je činila na ovom svijetu pa shodno njima doživljava rast i procvat, ili bolesti, teškoće i nedaće.
Kada se duša ne bi razvijala, onda ni Božije zapovijedi i vjerska pravila ne bi imali smisla. Tada bi i duhovna snaga Božijih arifa, koju su stekli duhovnim vježbama, bila lažna.
Duša jednog darežljivog, hrabrog, milostivog i humanog čovjeka trebalo bi u tom slučaju da bude ista kao kod škrtog, zavidnog, nemilostivog i naslinog čovjeka i trebalo bi im jednako ukazivati poštovanje, ali nema te logike i razuma koji bi dozvolio izjednačavanje ove dvije osobnosti.
Dakle, čovjek je biće sastavljeno iz dva dijela, materijalnog i duhovnog, i oni međusobno utječu jedan na drugog, razvijaju se, ali i nazaduju. Kada dođe vrijeme da duša napusti tijelo, ono se transformira u prirodne supstance, a duša nastavlja svoj život neovisna o tijelu i suočava se s vlastitim dobrim ili lošim djelima. Ako su djela, misao i moral bili dobri, pronalazi mir, u suprotnom, suočava se s patnjom i teškoćama.
Prof. Akbar Eydi