Seoba Vjerovjesnika, s.a.v.a.
Seoba u Medinu
وَاصْبِرْ عَلَى مَا يَقُولُونَ وَاهْجُرْهُمْ هَجْرًا جَمِيلًا
„I strpljivo podnosi ono šta oni govore i izbjegavaj ih na lijep način!“[1]
Hadis:
U djelu Biharu-l-envar stoji: „Seoba se dogodila 14. godine nakon početka poslanstva. Bila je to 34. godina vladanja perzijskog kralja Perviza i 9. godina bizantskog cara Heraklija. Prvi mjesec te godine bijaše Muharrem. Allahov Poslanik, s.a.v.a., je boravio u Mekki, iz koje nije izlazio. Jedna skupina ljudi je napustila grad u mjesecu Zul-hidždže.
Muhammed ibn Ka'b el-Kurezi prenosi: ‘Kurejšije su došli na njegova vrata i rekli: ‘Muhammed tvrdi da ćete vi, ako mu prisegnete, postati vladari Arapa i nearapa, da ćete poslije smrti biti oživljeni pa ćete imati bašče poput zemaljskih bašča. A ako to ne učinite imaćete od njega rat, nakon smrti ćete biti oživljeni i imaćete vatru u kojoj ćete gorjeti.’
Muhammed, s.a.v.a., je tada izašao, uzeo pregršt prašine i rekao: ‘Da, ja to govorim!’, a onda je prosuo prašinu po njihovim glavama, učeći poglavlje Ja-Sin do riječi: ‘Mi smo ispred njih i iza njih pregradu podigli i na oči im koprenu stavili – zato oni ne vide.’ Svaki od onih na čiju je glavu prosuo prašinu poginuo je na Bedru. I on je tada otišao za svojim poslom.
Tada su došli oni koji nisu bili s njima i neko je upitao: ‘Šta vi čekate ovdje?’ Odgovorili su: ‘Muhammeda.’ Rekao im je: ‘Boga mi, Muhammed vam je izašao i nije ostavio nijednog od vas a da mu na glavu nije posuo zemljanu prašinu!’ Rekao im je to i otišao za svojim poslom. Tada je svaki od njih dodirnuo glavu i našao na njoj prah. Potom su počeli pretraživati i ugledali su u postelji Alija umotanog u ogrtač Allahova Poslanika, s.a.v.a., tako da je jedan kraj provukao ispod desnog pazuha i prebacio preko lijevog ramena. Tada su rekli: ‘Ovo je sigurno Muhammed, koji spava u svom ogrtaču.’ I ostali su tu do svanuća. Tada je Ali ustao iz postelje pa su oni rekli: ‘Boga mi, istinu nam je rekao onaj koji nam je ono ispričao!'“[2]
Osnova hidžretskog kalendara
Uređenje vremena je jedan od uvjeta ljudskog života. Historija je važna potreba društvenog života. Kur'an Časni potvrđuje i osigurava tu potrebu tako što je Sunce i Mjesec učinio jednim od znakova Božije spoznaje i dokazom Stvoriteljeve mudrosti.
O toj važnosti govori i nastojanje ljudskih zajednica od samog početka da računaju svoje vrijeme i događaje. Sasvim je prirodno da za početak računanja vremena događaji i značajne historijske bitke budu najbolji i najtrajniji u ljudskim zajednicama.
Na toj osnovi, nakon uspostave islamskog društva u Medini događaj seobe Vjerovjesnikove je ustanovljen kao početak računanja vremena u muslimana.
Postoje dva mišljenja o uzimanju seobe za početak računanja vremena:
1. Da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., lično ustanovio hidžretski kalendar.
Pristalice tog mišljenja smatraju da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., od vremena dolaska u Medinu uzeo seobu za početak kalendara. To potvrđuje predaja Taberija: „Kada je Vjerovjesnik došao u Medinu, a došao je u mjesecu Rebi'ul-evvelu, naredio je da otada započne računanje vremena.“
Ovo mišljenje podržava i Sejjid Džafer Murteda el-Amili.
2. Da je drugi halifa to uradio.
Pristalice drugog mišljenja smatraju da je drugi halifa odlučio u 17. godini od Seobe da ustanovi kalendar. Bili su mu ponuđeni brojni prijedlozi. Jedni su predlagali da se prihvati bizantijski kalendar, drugi da se uzme perzijski, zatim da to bude dan Poslanikova rođenja, početak Objave ili, po mišljenju nekih, dan Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Imam Ali, mir s njim, je predložio događaj Seobe pa je to prihvaćeno.
Seid ibn el-Musejjeb kaže:
„Omer je upitao: ‘Od kada ćemo pisati historiju?’ I okupio je muhadžire, pa mu je Ali, mir s njim, rekao: ‘Od dana Seobe Vjerovjesnika, s.a.v.a., u Medinu.’ I tako je počelo pisanje historije.“
Njegova uzoritost Šejh Resul Džaferijan je objedinio ova dva mišljenja, rekavši:
„Od svega što je preneseno na ovom području razumijemo da je Seoba kao važna činjenica u životu Objave uzeta za početak bilježenja događaja. Nakon preseljenja Poslanika na Ahiret i pojave drugih velikih događaja, moguće je da je čin Seobe u svijesti ljudi donekle izgubio na svojoj važnosti, ili je možda bio potpuno zaboravljen. Na to upućuje i sljedeća predaja od Ibn Abbasa: „Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., došao u Medinu nije bilo kalendara po kojem bi se računalo vrijeme. Nakon dva mjeseca od tog njegovog dolaska ustanovljen je kalendar (prirodno je da to bude hidžretski kalendar). Taj kalendar je primjenjivan sve do Poslanikova, s.a.v.a., preseljenja na Ahiret. Nakon toga se odustalo od njega. Tako nije bilo kalendara u vrijeme hilafeta Ebu Bekra i prve četiri godine hilafeta Omera. Potom je ustanovljen hidžretski kalendar. Zato je i moguće objediniti ova dva mišljenja.
Seoba u Medinu je uzeta za početak računanja vremena za vrijeme života Allahova Poslanika, s.a.v.a., na prirodan način ili odlukom Vjerovjesnika, s.a.v.a., jer važni događaji imaju ulogu u određivanju početka kalendara. Taj kalendar je zaboravljen nakon Poslanikova, s.a.v.a., preseljenja na Ahiret. Nakon nekoliko godina, javila se potreba za ustanovljenjem kalendara pa je vraćen hidžretski kalendar na prijedlog Imama Alija, mir s njim, jer je on posebno vodio brigu o tome da se slijedi ono što je utvrdio Poslanik, s.a.v.a. Tome treba dodati i činjenicu da je početak hidžretskog kalendara, koji je trebao biti u mjesecu Rebi'ul-evvelu, nažalost, promijenjen u mjesec Muharrem.
Izvor: Muhammedi Rey Šehri, Mudrosti Vjerovjesnika islama 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012., sa arapskog preveli: Mehmedalija Hadžić i Samed Jelešković