Selamun alejkum!
Poštovani profesore, možete li u kratkim crtama objasniti na kakav odnos je učenje o tzv. “transcendentom jedinstvu religija” poznato i kao sophia perrenis, naišlo kod savremene islamske uleme, te da li je navedeni nauk uopće prihvatljiv u islamu, tj. vjerovanje da se spasenje može dostići i preko drugih velikih religija?
1 Odgovor
U ime Boga, Milostivog, Samilosnog
Iskreno vas selamim i želim vam mnogo uspjeha. Što se tiče vašeg pitanja, prije svega moramo razdvojiti teme i tako spriječiti zamijenu teza prilikom razumijevanje.
1. Na Ovom svijet istina je samo jedna
Ova činjenica je neupitna i općepoznata u filozofiji i dokazivanju, a jednako tako je potvrđuje i Kur'an. Baš kao što postojanje i nepostojanje ne mogu zajedno, isto tako istina se ne može združiti sa neistinom. Stoga, tamo gdje se nalazi istina nema mjesta za neistinu i obrnuto. Činjenica da je istina samo jedna je neupitna, kako u stvorenom poretku tako i u šerijatu i vjeri.
2. Istina je samo sredstvo za ostvarenje sreće
S druge strane, općepoznata činjenica je da između sreće, koja se ogleda u zbiljskom savršenstvu i istine postoji jedna veza utemeljena stvaranjem, a radi se o tome da sreću nije moguće ostvariti drugačije osim putem istine. Filozofski i logički dokaz kaže da će ishod i zaključak biti tačni onda kada uvodne premise budu tačne. Prema tome, ako uvodne premise filozofskog dokaza budu pomiješane istina i neistina – zaključak će biti neistinit.
3. Nužnost ulaganja truda u dosezanje istine
Na temelju dva prethodno spomenuta načela nužnost ulaganja truda da se dosegne istina postaje jasna, budući da izostankom spoznaje o istini čovjek sebi uskraćuje sreću i istinsko savršenstvo. Život čovjeka nakon Ovog svijeta je trajan i ne postoji mogućnost njegovog povratka, pa ukoliko nešto propusti neće to moći nadoknaditi. Racionalno gledano čovjek ima obavezu radi spoznaje istine da upotrijebi sva raspoloživa sredstva, kako bi došao do istinske sreće i zbiljskog savršenstva.
4. Čovjekovo djelo posjeduje dvije dimenzije
Znamo da svako djelo koje čovjek učini ima dvije dimenzije: jedna je vanjska, a druga unutarnja koja se odnosi na namjeru i motiv za izvršenje nekog djela. Primjera radi, zamislite da želite pomoći siromahu. Vaše djelo je sastavljeno od vanjskog poteza uručivanja novca siromahu, te namjere i motiva koji vas potiču da pomognete i izaberete dotično djelo. Baš kao što se čovjek sastoji od tijela i duše. Svaka dimenzija djela ima sebi svojstvene posljedice, ono što se odnosi na vanjštinu ima vanjske posljedice, dok nutaranje ima unutarnje posljedice.
Prema tome, ukoliko vanjština i nutrina budu usklađeni onda će i posljedice biti usklađene, a u suprotnom usklađenost će izostati. Da bi ovo pojasnili navest ćemo jedan primjer:
Čovjek iz saosjećanja prema nekoj osobi koja je u potrebi poklanja određenu svotu novca, dok druga strana uz veliko zadovoljstvo novac prima i čini dovu za darovatelja.
Ovdje imamo i humani motiv i čin poštovanja. U konačnici, zadovoljstvo osobe u potrebi i rješavanje njenog problema u potpunosti je u skladu sa djelom osobe koja je dala novac.
Međutim, ponekad čovjek pomaže druge da bi pokazao svoju darežljivost ili da bi druge ponizio ili iz nekog trećeg motiva koji je u suprotnosti sa humanom namjerom. Upravo ovo načelo vrijedi i za vjerska djela. Vanjština djela i njegove posljedice su vidljive još na Ovom svijetu, dok motiv, namjera i iskrenost u ime Boga predstavljaju zbilju i nutrinu djela. Ako djelo dobije dušu imat će dvije posebnosti: vječnost i razvoj. Dakle, svako naše djelo može trajati u okviru Ovog svijeta, s ograničenim posljedicama, a isto tako može biti vječno. Ako je djelo u ime Boga, budući da je On vječan i naše djelo postaje vječno. Ali, ukoliko je djelo samo za Ovaj svijet, budući da je on privremen i konačan onda je i to djelo privremeno i konačno.
Možda mislite da sam se udaljio od teme, ali ovaj uvod je bio nužan da bi došli do ispravnog zaključka koji se tiče vašeg pitanja.
Dakle, do sada je postalo jasno nekoliko stvari.
Prvo: U svijetu postoji samo jedna istina.
Drugo: Istina je samo sredstvo za stizanje do istinske sreće i savršenstva.
Treće: Da bi spoznali istinu potrebo je ulagati golemi napor.
Četvrto: Djelo posjeduje unutarnju i vanjsku dimenziju, a svaka od njih je povezana sa nekim svijetom.
5. Usavršavajuće kretanje nebeskih religija
Općenito gledano, vjera je došla čovjeku radi njegovog usavršavanja. Baš kao što svijet prirode i hranjive tvari u njoj čuvaju čovjekovo tijelo, vjera koja pripada zbiljskom svijetu čuva i usavršava njegovu dušu. Svaki usavršavajući pokret za čovjeka ima dvije posebnosti: vodi ga od nižeg ka višim stepenima i proširuje njegovo biće. Na svakom novom stepenu čovjek treba steći sredstva koja odgovaraju tom stepenu, a o kojima je čovjek ovisan. Svaka vjera spuštana od Uzvišenog Boga i širena od strane Njegovih poslanika je bila u službi zadovoljavanja potreba svojstvenih stepenu na kojem se čovjek tada nalazio i koje su iziskivali zahtjevi vremena, ne više od toga. Primjerice, postojalo je vrijeme kada je konj bio najbolje prevozno sredstvo za čovjeka, ali pojavom industrije i tehnologije automobil zamjenjuje konja. Znači, čovjek je dospio u fazu kada konj više nije mogao zadovoljiti njegove potrebe komunikacije, pa se moralo pristupiti iznalaženju boljeg rješenja za zadovoljenje potreba čovjeka koji se sada nalazio na većoj razini razvoja. Isti slučaj je kada govorimo o znanju. Primjerice, kada čovjek završi osnovnu školu ima potrebu za većim znanjem koje mu pruža srednja škola, a koju ne može zadovoljiti znanjem iz osnovne škole. Sve te spomenute faze u suštini predstavljaju jednu zbilju koju zovemo sredstva komunikacije ili znanje. Vjera nije izuzetak po tom pitanju. Niži stepeni zahtijevali su osnove, ali u sljedećoj fazi razvoja trebalo je zadovoljiti potrebe naprednijeg čovjeka. Ukoliko bi čovjek koji se nalazi na višem nivou htio koristiti sredstva koja pripadaju nižoj fazi, koja se nije usavršila, taj čovjek zaostaje, intelektualno je osuđen i ne može zadovoljiti potrebe vlastitog fitreta.
Dakle, sve božanske religije – one koju su spuštene, a ne one koju su iskrivljene i koje se pod tim imenom propagiraju – jedna su jedinstvena zbilja spuštana ljudima na temelju Božijeg znanja i mudrosti u svrhu upute i usavršavanja čovjeka. Na temelju baš tog usavršavajućeg puta i Božiji propisi su također prolazili isti put i svaka vjera odnosila se samo na određenu fazu čovjekovog razvoja.
Dakle, postoji procjena, istraživanje, analiza i trud da se prevaziđe postojeći stepen i stigne na veći, te da se otkriju i pronađu nove stvari na tragu zadovoljenja čovjekovih potreba.
Posljednja stvar:
Božija milost će svaki iskreni trud uložen u traganju za istinom nagraditi pozitivnim odgovorom, pa i kada tragalac u određivanju istine pogriješi. Prema tome, mi se moramo truditi da sebi priskrbimo posljednju fazu vjere, a što je po našem dubokom uvjerenju islam.
Ukoliko čovjek bez inata i tvrdoglavosti neku vjeru smatra istinitom i njoj bude privržen, Uzvišeni Bogu mu neće umanjiti nagradu naravno, ali to je uvjetovano sa nekoliko stvari:
– da je uložio ogroman napor u spoznaji istine,
– da u njegovom biću ne postoji neprijateljstvo i tvrdoglavost, primjerice ako je netko privržen nekoj religiji, ali spozna da je istina nešto drugo da bez ikakve nelagode prihvati da slijedi svoje nove spoznaje. Baš poput čovjeka koji ima adresu kuće ali ne poznaje grad, naravno da on neće stati dok ne pronađe željenu adresu, pa makar pogriješio ulicu stotinu puta.
Za ovog putnika nije važno koja će ga ulica dovesti do cilja, već je važno da pronađe kuću – ulica je samo sredstvo za stizanje do cilja.
Časni Kur’an je dao sigurno obećanje da ukoliko se neko iskreno trudi da spozna istinu, pa makar to bilo i pred kraj njegovog života, Uzvišeni Bog će ga uputiti, a svu njegovu prošlost ne samo da će oprostiti, već će loša i ružna djela pretvoriti u dobra.
Prema tome, stajalište islamske uleme koje se temelji na Kur’anu i sunnetu Poslanika jeste da iskreni trud i odsutnost neprijateljstva sa istinom čovjeka u konačnici vodi ka istini.
prof. Akbar Eydi