Šta znači poznavati dobro?
Da bismo ostvarili položaj ili stanje u kojem je sadržano naše dobro, imamo potrebu za nizom uzroka i činilaca. Ko, pored Allaha, dž.š., poznaje sve uzroke i sredstva dosezanja bilo koje pojave?
Pretpostavimo da je naše dobro u najbližem gradu. Da bismo do njega stigli, moraju se steći brojni uvjeti, a njihov broj je nesaglediv. Naravno, nisu svi u našem vidnom polju.
Pored naše volje, i naša snaga je jedno od sredstava ostvarenja tog cilja. Također, volja i snaga drugih lica koja imaju učešća u ostvarenju ovoga cilja jedno su od sredstava. Prirodni, geografski uvjeti, vremenske prilike, pa čak i političke okolnosti mogu biti sredstvo na putu ostvarenja ovog dobra.
Sva navedena sredstva, a mnogo je više onih koja nisu navedena, u neprestanim su promjenama i potpuno su izvan našeg uvida, znanja i volje. Nema osobe koja bi imala potpuni uvid u njih, a kamoli da svima njima vlada i da usmjerava tokove našeg dobra. Međutim, postoji jedno više znanje, jedna nesavladiva volja pod čijim nadzorom su svi uzroci.
Zapravo, to je uzrok svih uzroka, odnosno svi uzroci svoju uzročnost crpe od Njega. Samo je Jedna Volja koja može raditi ono šta želi, a pored Njega sve druge volje su nemoćne.
Samo je Jedan Koji daje ko god da Ga zamoli. Drugi su ili nemoćni, ili škrti.
U dovi mjeseca Redžeba se uči: “O Ti Koji daješ onome ko Te moli i onome ko Te ne moli!” Jedino je On takav i niko drugi. Da Ga zamoliš i za beskonačnu listu želja, On će joj udovoljiti, ako je u tome zaista naše dobro. Međutim, da se naše dobro nađe u rukama drugih, pod pretpostavkom da mogu udijeliti dio toga, iako je to nemoguće, jedino je On Onaj Kojem se obraćamo riječima: “O Ti prema Kojem gajim nadu u svakom dobru!”
Po pitanju davanja dobra mi trebamo gajiti nadu prema osobi za koju smo se mi sami, a i naša okolina osvjedočili da daje dobro. To da se obraćamo osobi za koju sumnjamo da će nam dati dobro ili ne, samo je gubljenje vremena. Tražimo dobro kod Onoga Koji ne pravi razliku između poznanika i bliskog i nepoznatog i udaljenog! Obratimo se Onome Koji se jednako odnosi i prema prijatelju i prema neprijatelju!
Obratimo se Onome Koji kada pogriješimo prema Njemu ili ispoljimo neprijateljstvo, ne prekida svoje dobro prema nama! Gajimo nadu prema Onome Koji – bilo da tražimo dobro od Njega ili ne – ne mijenja svoj način davanja dobra! Da li se takva osoba može naći među ljudima?
Ljudska priroda je sklona samoljublju, koristoljublju i iskorištavanju drugih, a dobro čovjek čuva samo za sebe, koliko god je moguće. A kada daje dobro drugom, to je opet tako da bi na taj način za sebe osigurao neko više dobro.
Tako je mnogo ljudi koji poriču Svevišnjeg Boga, koji ni jednom u životu nisu spustili čelo na zemlju, ali i pored toga da li je viđeno da su oni jedan jedini dan bili lišeni Božije opskrbe? Obožavalac Boga, jednako kao i Njegov poricatelj, štaviše Njegov neprijatelj, udišu vazduh. Gospodar se nikada nije naljutio i zatvorio disajne puteve nevjernika. I vjernik i nevjernik jednako se koriste Božijim materijalnim blagodatima, a nekad nevjernik čak i više uživa od vjernika.
Mnoge stvari koje mi posjedujemo, dobra koja nam je Bog darovao, nikad nismo ni tražili od Allaha, dž.š., dakle, date su nam, a da ih nismo ni tražili. Da li se sjećate vremena kada ste bili sjemena tekućina u kičmi oca ili zametak u utrobi majke, da li ste tada tražili od Uzvišenog da vam daruje oči da biste mogli gledati? Uopće, da li ste tada imali svijest o tome da ćete doći na Ovaj svijet i na njemu imati potrebu za očima, kako biste vidjeli stvari oko sebe? Ali, Gospodar je znao da ćemo, kada dođemo na Ovaj svijet, imati potrebu za očima, da bismo mogli voditi poslove. Dobili smo ih, On nam ih je darovao, a da ih nismo ni tražili. Isto vrijedi i za sve ostale tjelesne organe. Bez bilo kojeg od njih ne bismo mogli živjeti na Ovom svijetu. Ni za jedan od njih nismo znali niti smo ih tražili od Gospodara, ali nam ih je On darovao. Jedino su nas Božija milost i znanje doveli u postojanje u obliku u kojem i kakvom jesmo.
Da bismo imali sretan život na Ovome svijetu, imamo potrebu za razumom, posredstvom kojeg ćemo upravljati životnim poslovima i prepoznati ono što im prethodi i ono što im slijedi. Ali, mi nismo imali nikakvog uvida ni saznanja o razumu pa samim tim nismo ni tražili od Gospodara da nam ga podari. Kada smo od Gospodara tražili oca i majku, koji ulažu krajnje napore oko našeg podizanja i čuvanja, i koji nas odgajaju? Mi smo pod okriljem njihove pažnje u potpunoj sigurnosti. Ako neko ustvrdi da smo mi sve to tražili od Boga, sigurno je lažljivac! Ko je stvorio i podario nam vodu, koju sa lahkoćom pijemo i koja otklanja žeđ, kao i hranu koja odgovara potrebama našeg tijela? Zar neko drugi, do On? Mi neprekidno udišemo zrak, koristimo se kiseonikom, a najčešće nismo toga ni svjesni. Ko je tako savršeno i odgovarajuće stvorio pluća i vazduh bez kojih ne bismo mogli živjeti? Zar neko drugi, do On? S obzirom na izneseno, zar nije bolje da se okrenemo Onom Koji nam je – a da nismo ni tražili nešto od Njega – darovao i daruje dobro?!
Izvor: Sejjid Muhammed Dževad Veziri, U iščekivanju ramazana, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2010, preveo s perzijskog Amar Imamović