Zadovoljstvo i umjerenost u trošenju predstavljaju način ophođenja sa imetkom i stvarima koji sprječava nastanak pohlepe za sakupljanjem imetka. Ukoliko zadovoljstvo bude praćeno unutrašnjim osjećajem nemanja potreba, a čovjek koji bude zadovoljan onim što ima ne bude bio sklon trošenju i sakupljanju imetka, to prelazi u suzdržljivost, tj. zuhd.
Zadovoljstvo onim što se posjeduje je preventivna mjera koja sprječava pojavu velikih potreba, beskorisnih navika, nemara prema duhovnim užicima, te trošenje energije na stjecanje imetka i užitke. Zadovoljstvo ove loše učinke svodi na najmanju mjeru. Prema tome, moguće je da neko u djelu bude zadovoljan onim što ima, a da mu srce ne bude takvo. Suzdržljiv je onaj kojem je – istovremeno dok u životu prakticira zadovoljstvo onim što ima – i srce okrenuto od Ovog svijeta i nije vezano za njega. U skladu s rečenim, suzdržljivost (zuhd) je unutrašnje stanje koje se ispoljava u obliku zadovoljstva. Moguće je da neko ne posjeduje ovo unutrašnje stanje, a da se ponaša kao onaj ko je zadovoljan onim što posjeduje. Međutim, kada ga neko posjeduje, on će također biti zadovoljan. Zadovoljstvo može biti odgojna metoda za postizanje suzdržljivosti. Suzdržljivost znači ne čeznuti za Ovim svijetom, i ne odnosi se isključivo na imetak. Suzdržljivost je odupiranje svim sklonostima koje, ako se pretjeruje u njihovom zadovoljavanju, predstavljaju smetnju savršenstvu ili pak smanjuju brzinu čovjekovog usavršavajućeg kretanja. U skladu s navedenim, suzdržljivost ne znači samo okretanje od zabranjenih stvari (harama), već u okvir stručnog značenja pojma zuhd ulazi i napuštanje mubaha (onoga u vezi sa čim Zakonodavac nije iznio poseban stav, što nije ni zabranjeno ni naređeno) i iz tog ugla zuhd je poput zadovoljstva.
Suzdržljivost se također javlja kada je čovjek vođen ambicijom stizanja do savršenstava uzvišenijih od materijalnih. Dakle, ne može se biti suzdržljiv sa svakakvim mislima. Težnja suzdržljivog čovjeka prema Budućem svijetu je proizvod prednosti koju on daje Onom svijetu nad Ovim, držeći mogućim stizanje do tog boljeg svijeta, a put stizanja do savršenstava boljeg svijeta vidi u manjem korištenju prirode i njenih užitaka. Ukratko se može kazati: Suzdržljivost je stanje duha koje je plod vjerovanja u svijet bolji od materijalnog, napuštanja zabranjenog (harama) i dopuštenog (mubaha), a praćeno je motivom stizanja do onosvjetskih savršenstava.