Božija volja, mudrost i govor

Jedna od zanimljivih tema teologije jeste pitanje Božije volje, o kojoj se raspravljalo iz različitih aspekata i bila je predmet razmimoilaženja. Neka od tih pitanja su: Da li je volja svojstvo Božije Biti ili Božijeg djela? Da li je vječna ili nastala? Da li je jedna ili brojna?

Osim navedenog, u filozofiji se raspravlja i o volji apsolutno, a posebno o Božijoj volji.

Volja

Riječ volja pri uobičajenoj upotrebi nosi najmanje dva značenja. Jedno je voljeti, a drugo je donositi odluku da se nešto učini.

Prvo značenje je po opsegu daleko šire i podrazumijeva da se vole izvanjske stvari, kao što se u kur'anskom ajetu kaže:

تُرِيدُونَ عَرَضَ الدُّنْيَا وَاللهُ يُرِيدُ الْآخِرَةَ

Vi volite prolazna dobra ovosvjetska, a Allah voli Onaj svijet,[1] kao i vlastita djela i djela drugih ljudi, dok se drugo značenje koristi samo u vezi s ličnim djelima.

U vezi s voljom u prvom značenju (voljeti), bez obzira što ona kod čovjeka spada u skupinu akcidenata i duševnih kvaliteta, razum ipak odvajanjem i odbacivanjem njenih nedostatnih aspekata može doseći općenitiji pojam, koji se može pripisati i supstancijalnim bićima, pa čak i Svevišnjem Bogu, kao što i u vezi sa znanjem razum čini isto, te je stoga moguće ljubav (hubb) koristiti za Božiju ljubav prema Njemu samom i smatrati je jednim od atributa Njegove biti. Dakle, ako se pod Božijom voljom misli na ljubav prema savršenstvu, koja se na prvom stepenu odnosi na neograničenu Božiju savršenost, a na drugim stepenima na savršenstva ostalih bića, jer su ona učinci Njegovog savršenstva, ta se ljubav može smatrati svojstvom Biti Božije, koje je vječno, jedino i isto je kao sveta Bit Božija.

Međutim, volja u značenju “donošenja odluke da se nešto učini” bez ikakve sumnje spada u svojstvo djelovanja, koje je, s obzirom da je vezano za nešto stvoreno, uvjetovano vremenskom odrednicom, kako se da primijetiti u kur'anskim ajetima:

إِنَّمَا أَمْرُهُ إِذَا أَرَادَ شَيْئًا أَنْ يَقُولَ لَهُ كُنْ فَيَكُونُ

Njegova naredba je takva da, kada nešto hoće, samo za to kaže: “Budi!”, i ono bude.[2]

Svakako, treba imati na umu činjenicu da opisivanje Boga djelatnim svojstvima ne znači da se u Njegovoj Biti dešava promjena ili da se kod Njega pojavljuje neki akcident, već podrazumijeva da se u obzir uzima veza i odnos između Biti Božije i stvorenja, sa jednog posebnog aspekta, pod određenim uvjetima, i da iz toga bude apstrahiran poseban odnosni pojam kao jedno od djelatnih svojstava.

U vezi s voljom u obzir se uzima sljedeći odnos: naime, svako stvorenje stvoreno je stoga što posjeduje savršenstvo, dobro i korist; dakle, postojanje svakog stvorenja u određenom vremenu i prostoru ili s određenom kakvoćom postalo je predmet Božijeg znanja i volje i Bog ga je stvorio Svojom voljom, a ne radi se o tome da Ga je neko na to prisilio. Uzimanje ovog odnosa u obzir razlog je apstrahiranja odnosnog pojma koji se naziva volja, koja je zbog pripadanja ograničenoj i uvjetovanoj stvari i sama ograničena i uvjetovana. Upravo ovaj odnosni pojam opisuje se brojnošću i stvorenošću, jer veza slijedi obje strane, te su stvorenost i brojnost jedne od dviju strana dovoljne da ova svojstva pređu i na odnos, tj. vezu.

Mudrost

Uzevši u obzir objašnjenje koje smo dali u vezi s voljom Božijom, između ostalog postalo nam je jasno da se ova volja ni prema čemu što stvara ne odnosi neproračunato ni uzaludno, već ono na šta se prvenstveno odnosi volja Božija jeste aspekt savršenosti i dobra u stvarima. Mi vidimo da sukob materijalnih egzistenata biva razlogom nedostatnosti i štete nekima od njih posredstvom nekih drugih, ali treba znati da ljubav Božija prema savršenstvu iziskuje da pojavljivanje svih egzistenata bude takvo da će ono rezultirati sa više dobra i savršenstva za njih. Vaganjem ovakvih veza dolazi se do pojma koristi (maslahat), jer korist nije neka samostalna stvar, odvojena od stvorenja, koja bi imala učinka u njihovom nastajanju, a da ne govorimo o tome da bi mogla uticati na volju Božiju.

Možemo zaključiti da će se Božija djela, zbog toga što izviru iz svojstava Njegove Biti, poput znanja, moći i ljubavi prema savršenstvu i dobru, uvijek ostvarivati u nekom obliku koji donosi korist, to jest ljudima će donijeti najviše savršenstva i dobra. Ovakva se volja naziva mudrom voljom, a otuda se izvodi još jedno djelatno svojstvo Svevišnjeg Allaha – mudri, koje je poput ostalih djelatnih svojstava moguće vratiti na svojstva Biti Božije.

Svakako treba imati u vidu da činjenje djela radi koristi ne znači da je korist svršni uzrok (causa finalis) Svevišnjem Allahu, već je jedna vrsta sporednog i popratnog cilja. stvarni uzrok za činjenje Božijih djela je ljubav prema beskrajnom savršenstvu po Biti, koja se po prirodi stvari veže i za Njegove tragove, to jest za savršenstvo bića. Otuda se kaže da je svršni uzrok za Božija djela djelatni uzrok, a Svevišnji Bog nema cilj ni namjeru pridodanu Svojoj Biti. Međutim, to nije u suprotnosti s činjenicom da se savršenstvo, dobro i korist bića računaju kao sporedni i popratni cilj. Upravo u ovom smislu, u Kur'anu su kao ciljevi Božijih djela navedene pojave koje se odnose na savršenstvo, dobro i korist za stvorenja, poput iskušavanja i odabiranja najboljih djela i robova Božijih te stizanja do posebne i vječne milosti Božije, što je spomenuto kao cilj stvaranja čovjeka, a svaki cilj redom uvod je i priprema za sljedeći.[3]

Božiji govor

Jedan od pojmova koji se dovodi u vezu sa Svevišnjim Bogom jeste govor (kelām). Od davnina se među teolozima vodi rasprava u vezi sa Božijim govorom. Kažu da je čak i jedan od razloga što je teologija u arapskom jeziku nazvana ‘ilmu-l-kelām upravo činjenica da su teolozi polemizirali i raspravljali o Božijem govoru, tj. kelāmu. Eš‘arije govor smatraju svojstvom Božije Biti, a mu‘tezilije djelatnim svojstvom Božijim. Jedan od predmeta žestokog razmimoilaženja između ove dvije skupine teologa jeste upravo pitanje da li je Kur'an, koji predstavlja govor Božiji, stvoren ili nije stvoren. To je išlo do te mjere da su katkad zbog ove teme jedni druge optuživali za izlazak iz vjere (tekfīr).

Uzevši u obzir definiciju svojstava Biti i djelatnih svojstava Božijih, s lahkoćom se može shvatiti da je govor djelatno svojstvo Božije. Da bi se kao takvo apstrahiralo, mora se pretpostaviti sagovornik koji će shvatiti ono što želi Govornik tako što će čuti glas, vidjeti tekst, u svome umu stvoriti pojam, ili na neki drugi način. Ustvari, ovaj pojam se apstrahira iz veze između Boga, Koji želi otkriti neku istinu, i sagovornika, koji percipira tu istinu. Ako za govor pretpostavimo drugo značenje, pa ga naprimjer vratimo na moć govora, ili na znanje sadržaja govora, u ovom primjeru on se vraća na svojstva Biti, kako smo to već na sličan način objasnili u vezi s drugim djelatnim svojstvima Božijim.

Što se tiče Kur'ana u smislu ispisanih redova, riječi, umnih pojmova ili pak svjetlosne i apstraktne zbilje, tada je on jedno od stvorenja, osim ako neko Božije znanje po biti interpretira kao zbilju Kur'ana, a u tom slučaju vraća se na svojstvo Biti Božije, odnosno znanje. Ipak, ovakva vrsta razumijevanja Božijeg govora i Kur'ana časnog izlazi iz okvira uobičajene društvene konverzacije i zato je se treba kloniti.

Istinitost govora

Božiji govor koji je u obliku naredbe, zabrane, uputstva kao takav precizira praktične obaveze ljudi te ne može biti opisivan kao istinit ili lažan. Međutim, ukoliko je u obliku izvještavanja o postojećim zbiljama ili događajima iz prošlosti i budućnosti, može se opisati istinitim, kao što časni Kur'an kaže:

وَ مَنْ أَصْدَقُ مِنَ اللهِ حَدِيثًا

A čije su riječi od Allahovih riječi istinitije?[4], i niko neće imati nikakvo opravdanje u slučaju neprihvatanja takvoga govora.

Ovaj atribut predstavlja temelj valjanosti drugačije vrste argumentiranja: tradicijskog (nakli) i dogmatskog (ta‘abbudi), zarad dokazivanja sporednih pitanja svjetonazora te brojnih ideoloških pitanja.

Jedan od racionalnih argumenata koji se mogu iznijeti da bi se dokazalo ovo svojstvo jeste taj da je Božiji govor jedan od vidova Božijeg gospodarenja i upravljanja Svijetom i čovjekom, koji postoji na temelju znanja i mudrosti, i radi upućivanja stvorenja te osiguravanja sredstava ispravne spoznaje za sagovornike. Ukoliko bi postojala mogućnost da Božiji govor ne bude u skladu sa zbiljom, onda se ne bi moglo vjerovati u njega, a to bi podrazumijevalo nepostizanje željenog cilja i bilo protivno Božijoj mudrosti.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Osnove vjerovanja Poslanikove porodice, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2012, sa perzijskog preveli: Ertan Basarik i Akbaš Lutfi

[1] El-Enfal, 67.

[2] Ja-Sin, 82.

[3] Pogledati: Hud, 7; El-Mulk, 2; El-Kehf, 7; Ez-Zarijat, 56; Hud, 108 i 119; El-Džasije, 23; Ali ‘Imran, 15; Et-Tevbe, 72.

[4] En-Nisa’, 87.