Vjera u Boga je najsnažnija i najsigurnija snaga koja može stati ukraj nagonima i porivima i koja ih može dovesti u ravnotežu. Vjerovanje u Boga kadro je oduprijeti se svakom nezakonitom porivu i biti pobjednikom. Snaga imana u najosjetljivijim trenucima opasnosti i životnim provalijama čuva čovjeka i zadržava ga od pada u provaliju. Vjera u Boga jeste nesalomljiva snaga i utočište koje se ne može uništiti. Kao što se to u Kur'anu časnom kaže:
فَمَنْ يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللّهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىَ لاَ انفِصَامَ لَهَا وَاللّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ
Onaj ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – drži se za najčvršću vezu, koja se neće prekinuti. – A Allah sve čuje i zna.[1]
Najvažnije načelo koje odvaja islamsku školu mišljenja od svih drugih pravaca jeste iman – vjerovanje u jednog Boga.
Islam i učenjaci etike (ahlaka) pozivaju ljude poštenju i valjanom djelu, s tom razlikom što se ljudi, podučavani od (zapadnjačkih) učenjaka etike, pozivaju da djelatno slijede državne zakone – pri čemu nije važno kakva mišljenja oni imaju o njima – bitno je da im se djelatno pokoravaju u praksi. Međutim, cilj odgoja u Islamu jeste da se ljudi praktično odgoje u poštenju u skladu sa ispravnim mislima i razmišljanjima i da ne misle osim na čist i ispravan način (ni na šta drugo osim na poštenje i čistotu.)
[1] El-Bekare, 256.